Bruno Mustić: Mladi redatelj prvijencom napunio dvorane i ne misli stati
Živimo u zemlji u kojoj je prosjek mišljenje da mladi ne mogu uspjeti osim
a) ako im je ćaća Kerum/Todorić
b) ako se ne odsele.
Da ne mora baš uvijek biti tako dokazao je mladi redatelj Bruno Mustić, student prve godine Akademije dramskih umjetnosti. Bruno po prezimenu očito nije sin bogatog tate, a obzirom da je u subotu bila zagrebačka premijera njegovog dugometražnog prvijenca ”Glazbena kutija” u Kinu Europa, sa sigurnošću možemo zaključiti da ne pripada ni crnom trendu odljeva mozgova. Upravo suprotno, mladi Splićanin iz prskosa cinestarizaciji naših filmskih navika odlučio je održati sve premijere u lokalnim kinima, i na taj način podržati karizmatične, ali pomalo zaboravljene dvorane.
Bez obzira na možebitni nedostatak iskustva, nije ga bilo strah započeti ovakav projekt: ”Još 2008. godine učlanio sam se u Kino Klub u Splitu, pokrenuo sam osnivanje filmske grupe u svojoj osnovnoj i srednjoj školi, u međuvremenu snimao kratke filmove s kojima sam odlazio na festivale. Zadnji kratki film Red Handed ušao je u konkurenciju na pulskom festivalu, kasnije je dobio nagradu u Karlovcu – sve to potaknulo me da odem korak dalje i pokušam snimiti dugometražni film.” Od ideje do realizacije trnovit je put, naročito za debitanta koji iza sebe nema visokobudžetnu produkciju koja ga financijski podupire. Zbog toga je još zanimljivije kako je pridobio profesionalne glumce poput Roberta Kurbaše, Ane Gruice, Dare Vukić, Filipa Mayera i Zrinke Svetić. ”Nikoga nisam znao osobno i nije se radilo o prijateljskim uslugama. Doslovno sam ih nazvao, predstavio se i iznio im svoj projekt. Strašno sam sretan što su oni prepoznali potencijal nakon što su pročitali scenarij i odlučili glumiti za nula kuna. ”
Glazbena kutija obiteljska je drama s kojom se mogu povezati i vršnjaci glavne junakinje, ali i svi koji jednu takvu tinejdžerku imaju u kući. Da bi se publika mogla što laške povezati s filmom i da bi cijela priča bila realno prikazana, raspon godišta glumaca varira od 4 do 84 godine. Uz dozu poštovanja, čak je i sam Bruno bio u početku iznenađen njihovom profesionalnošću. ” Prvi dan snimanja bojao sam se kako bi sve moglo izgledati obzirom da će primati naputke od 19godišnjeg redatelja. No ubrzo sam shvatio da se zaista radi o profesionalcima i nakon toga smo počeli međusobno funkcionirati poput skladnog tima.”
Na kraju je ostalo još samo vidjeti kako će reagirati publika. Brunov rodni grad poznat je po oštrom jeziku i procesu u kojem se uspješne sugrađane gleda poprijeko dok ih svi ostali ne priznaju, a potom se busaju u prsa kako je ”uspija naš mali/mala”. ”Nisam se bojao splitske reakcije, tu sam ipak na domaćem terenu i nekako je lakše kad znaš svih. S druge strane, baš zato je pritisak, želiš da im se svidi. Više me bila trema prije zagrebačke projekcije jer sam outsider.” Ipak, sretan je što je u ponoć u subotu njegov film privukao dovoljno ljudi za prepuno kino.
Za kraj saznajemo kako Bruno ne misli ovdje stati. Njegovo ljeto će biti radno jer će ga provesti u pisanju scenarija za novi dugometražni film koji planira izbaciti krajem 2015. godine. ”Imamo jednu priču koja ima potencijala. ”, samozatajno je završio.
Mi mu želimo sreću, ali ga uzimamo i kao svijetli primjer truda i rada koji su zaživjeli usprkos zemlji podrijetla. Treba se usuditi.
