Danielle Trussoni: “Za zadnju knjigu spremam veliku bitku i sukob između likova!”
Danielle Trussoni svijetu je postala poznata kao autorica neobičnog romana Angelologija, čiji je nastavak Angelopolis objavljen nedavno. Ova američka autorica rođena je 1973. u Wisconsinu, a čitati i pisati je, kako sama kaže, voljela od malih nogu. Oduvijek je bila zainteresirana za izmišljene svjetove, a uvijek su je privlačile i mračnije priče koje ne završavaju sretno, što se nazire i u njezinim romanima. U sklopu ovogodišnjeg SferaKona izabrana je za počasnu gošću te smo dobili priliku popričati s njom o novoj i staroj knjizi, prvim radovima, zanimljivostima iz privatnog života i sudbini koju je namijenila svojim likovima.
Budući da se Vaša prva knjiga Falling Through the Earth: A Memoir u potpunosti razlikuje od Angelologije i Angelopolisa, kako ste uopće došli na ideju za Angelologiju?
Iskreno, stvarno ne znam. Znala sam u početku da želim nešto drugačije napisati od Falling Through the Earth: pisanje te knjige bilo je emotivno vrlo iscrpljujuće i znala sam da je to jedinstvena knjiga i da takvo nešto više neću pisati. Na ideju za Angelologiju sam došla tijekom jedne konvencije na koju sam išla kako bih malo više istražila o časnim sestrama, budući da sam već tada znala da će glavni lik biti časna sestra. Na konvenciji je bilo jako puno anđela i ideja je jednostavno došla k meni.
U knjigama imate jako puno povijesnih događaja i osoba, grčke mitologije, biblijskih motiva… Koliko Vam je trebalo da sakupite sve potrebne informacije, kako je teklo istraživanje?
Trebalo mi je jako puno vremena. Puno sam istraživala i čitala, ali zapravo je bilo vrlo zabavno. To sam radila paralelno s pisanjem knjige, jer u početku nisam imala potpunu viziju kako će sve završiti i tijekom pisanja sam istraživala i nadopunjavala knjigu. To je bio složen proces: ujutro bih pisala, a popodne istraživala. Ipak, istraživanje mi je oduzelo puno vremena jer nisam imala previše znanja o temama koje obrađujem.
Kad sam počela stvarati cijeli taj svijet anđela imala sam određenu viziju gdje će se sve odvijati. Htjela sam pisati o konvenciji, samostanu Sv. Ruže i Đavljem ždrijelu, pećini koja se nalazi u Rodopima i uz koju je vezan mit o Orfeju. Nisam znala kako da sve to ukomponiram u početku, pa sam se poslužila mitologijom.
Na početku sam Verlainea drugačije zamislila i nisam znala kako će se razviti, ali već pri kraju prve knjige sam imala viziju u kojem će se smjeru on razviti. Zapravo, oba lika se drastično mijenjaju na kraju Angelologije i znala sam da moram nastaviti pisati o njima. Verlaine postaje angelolog i lovac na nefile te postaje snažnija ličnost tijekom knjige, a Evangeline postaje jedna od tih stvorenja. Ironično je kako su ti likovi koji su se u početku knjige borili za isti cilj, sada na različitim stranama. Očito, sve će se na kraju svesti na događaj u zadnjoj knjizi, zadnji veliki sukob.
Možete li nam reći nešto sljedećoj knjizi, kako će završiti priča između Verlainea i Evangeline?
Treća knjiga je jedna velika bitka. Imati će puno interakcije između anđela i angelologa. Naravno,Evangeline je ključ cijele te bitke, a na kraju će se i riješiti situacija između Verlainea i nje.
Koju je knjigu bilo teže napisati, Angelologiju ili Angelopolis?
Svaka je bila teška na svoj način. Angelologija se bavi više objašnjenjima, likovi moraju prvo publici objasniti što se dogodilo i zašto. U prvoj knjizi nema toliko akcije, u njoj sam tek počela stvarati taj komplicirani svijet, a u Angelopolisu sam htjela napokon neku akciju, da se radnja razvija a ne stagnira kao u prvoj knjizi.
Što Vam je važno kod publike koja čita Angelopolis?
Želim da se užive u svijet koji sam stvorila, najsretnija sam kad mi čitatelj kaže da tijekom čitanja nije više znao što je stvarnost, a što fikcija.
Trenutačno je u planu film prema Vašoj knjizi. Što mislite o tome, je li Vas strah da će promijeniti priču i postoji li neki glumac kojeg uopće možete zamisliti kao jednog od svojih likova?
Zapravo sam poprilično sigurna da će promijeniti dosta toga, ali nije me previše strah. Znam da će moja knjiga uvijek biti dostupna čitateljima i da ju uvijek mogu pročitati kad će htjeti malo bolje strukturiranu i kompliciraniju priču. Mislim, očito je da veliki holivudski filmovi više vole akciju i jednostavniju priču. Što se tiče postave, stvarno si ne mogu zamisliti ni jednog poznatog glumca kako glumi lika poput Verlainea, ali znam da je vani negdje, da postoji, samo ga još nisam upoznala.
Kako je Vaša obitelj utjecala na pisanje? Kako je došlo do toga da ste odlučili pisati o osobnim iskustvima vašeg oca u ratu u Vijetnamu?
Moja obitelj obilježena je očevim iskustvima u ratu i ta tema mi je oduvijek bila važna. Pišući o svojoj obitelji zapravo sam i naučila pisati. Ta tema je oduvijek bila tu, osjećala sam da moram tu priču nekako ispričati, a najbolji način za to je bilo pisanje. Ipak u mojoj obitelji nitko nije pisac, čak nisu niti pretjerano zainteresirani za čitanje. Falling Through the Earth je bio razlog što sam počela ozbiljnije pisati, iako sam oduvijek nešto pisala i htjela biti spisateljica.
To je bilo veliko iskustvo za mene i u to vrijeme sam bila vrlo sretna što sam upala na tako prestižan program za mlade pisce. Jako mi je pomoglo to što su ljudi čitali što sam pisala i komentirali, ali ujedno sam nakon tog iskustva poželjela da više nikad niti jedan pisac ne pročita nešto što sam napisala! Ljudi su vrlo kompetitivni tamo i ponekad je znalo doći do neugodnosti. Ipak to je sve veliko iskustvo, ali ne znam da li bih se ponovno upustila u tako nešto.
Spomenuli ste da Vam je dobra prijateljica Elizabeth Kostova, autorica romana „Povjesničarka“. Kako je došlo do toga da ste se sprijateljile?
Kostova je udana, kao što sam i ja bila, za Bugara, a nema puno Amerikanki koje su udane za Bugare pa je to mali svijet u kojem se svi poznaju. U vrijeme kad sam živjela u Sofiji mnogo smo se družile i sprijateljile se. Ona svake godine organizira konferenciju za pisce na Crnom moru, jedne godine sam bila gošća, ali od tada nisam bila tamo.
Trenutno živite na relaciji Francuska – New York. U Francuskoj boravite u regiji koja je bogata zanimljivim povijesnim događajima i tajanstvenim mjestima. Razmišljate li možda da neka od tih mjesta iskoristite u nekoj od svojih knjiga?
Da, Languedoc je prekrasna regija. Živim u bivšem templarskom samostanu koji je smješten između Montpelliera i Nimesa u čijoj su okolici mjesta poput Carcassona i Montsegura koji imaju prošlost bogatu događajima. Zaklela bih se da ja ta kuća opsjednuta! Jako se zabavljam kad čujem zvukove po kući pa tražim izvore zvuka, ali nigdje ničega! Svakako bih voljela napisati knjigu o ovom djelu Francuske, ali ta ideja još nije razrađena pa još ne mogu ništa konkretno o tome reći.