Daria Karić: Mlada osječka studentica na pragu ostvarenja životnog sna

“Bila sam u kinu s prijateljima i kad je završio film provjerila sam mail na mobitelu. Kad sam pročitala mail počela sam vrištati u kinu. Sramotila sam i njih i sebe, ali mi tada više ništa nije bilo bitno.”

Mladu osječku studenticu glume i lutkarstva put je doveo nadomak ostvarenja životnog sna i na prag prestižne američke glumačke škole. No, kako to obično biva, potrebno je puno više od volje kako vam na tom pragu ne bi zalupili vratima. Daria Karić podijelila je s nama svoju priču o snu za koji se nadamo da će u nama koji je možemo podržati zaživjeti onako kako je zaživio u njoj. Najveći životni snovi rijetko nam pokucaju na vrata, a dok se to ne dogodi zašto se ne bismo veselili sreći drugih. Jer možda će jednom i nama veliku razliku činiti odluka nekog stranca da će skrenuti pogled s naše stvarnosti ili da će nam uputiti pogled, iskren osmijeh ili pak toplu riječ. Neki tvrde da snovi traju tri sekunde. Ali koliko biste često dali sve što imate za te tri sekunde?

Za početak, možete li nam reći nešto više o tome kako se jedna mlada zagrebačka studentica ekonomije našla na studiju glume i lutkarstva na Umjetničkoj akademiji u Osijeku?

Oduvijek sam znala da želim biti na sceni. Pričati, igrati, plesati, pjevati ili čak „otplivati“ priče ljudima. Zato sam se cijeli život bavila plesanjem, pjevanjem i sinkroniziranim plivanjem. Kroz sve te izvedbene umjetnosti pričate priču i povezujete se sa publikom. No, birala sam sve osim glume. Nikako da odem na dramsku. Toga sam se bojala. Bojala sam se one „gole glume“ koju sam prepoznavala kod divnih glumaca. Gluma zahtjeva da ste iskreni, otvoreni, ranjivi i „ogoljeni“ pred publikom. Barem ona u meni izaziva takav osjećaj. Ona najdublje prodire u moje strahove, priželjkivanja, nadanja. Ona me otkriva i upoznaje me sa mojim skrovitim djelovima. Zato sam prvo pobjegla u ekonomiju.

No, ne možeš dugo bježati od sebe. Sretan si ako se baviš onim što te iskreno budi, uzbuđuje i oplemenjuje kao biće, a meni to radi gluma. A kako baš u Osijeku? E pa u Osijeku je prijemni ispit bio prije nego onaj u Zagrebu. Došla sam pred Umjetničku akademiju i čim sam ugledala tu svijetloplavu zgradu, ispred nje sjenicu punu mladih nasmiješenih ljudi, a kroz otvorene prozore akademije, na gornjem katu orili su se usklađeni glasovi „glazbenjaka“, znala sam da tu želim provesti sljedeće tri godine života.

Kako to da se ipak odlučujete za dramsku školu izvan Hrvatske?

Jer je jedna od najboljih na svijetu. 🙂

Smatrate li da Vas studij u Hrvatskoj ne bi dovoljno dobro pripremio za glumačke dane?

Nije to stvar znanja. Umjetnička akademija je odlična i puno sam na njoj naučila, ali ja želim ići van zbog umrežavanja. Želim upoznati nove ljude, ljude koji su vrhunski u svom poslu, koji imaju moć i ugled da ih se čuje i sluša, koji znaju što žele i rade stvari koje utječu na glumačku klimu.

Kako komentirate činjenicu da sve više mladih odlučuje napustiti Hrvatsku u potrazi za boljim prilikama?

Budući da Hrvatska mnogim mladim ljudima ne daje priliku da se ovdje ostvare, onda mi je logično da će mladi i ambiciozni ljudi otići negdje gdje ih žele čuti i gdje se njihove ideje cijene i provode u djela.

Zašto baš „The Actors Studio Drama School“ u New Yorku?

Jer je treća najbolja glumačka škola na svijetu. A ako već plaćam toliki novac onda ću ići u najbolju školu.

Koji su glumci pohađali istu i smatrate li da bi takvo obrazovanje moglo učiniti Vaše ime svjetski poznatim?

Zadnji svjetski poznati student koji je završio „The Actors Studio Drama School“ je Bradley Cooper. ASDS osnovana je od strane njenih članova i njeni su trenutni predsjednici Al Pacino, Ellen Burstyn i Harvey Keitel. Neki od bivših i sadašnjih članova ASDS-a su Marlon Brando,  Marlyn Monroe, Paul Newman, Robert De Niro, Dustin Hoffman, Alec Baldwin, Jane Fonda, Jack Nicholson i drugi vrhunski glumci.

Znate li jesu li neki hrvatski glumci pohađali i završili tu prestižnu školu?

Znam da nitko iz Hrvatske nije pohađao „ASDS“. Doduše, kolegica Selena s Umjetničke akademije u Osijeku također je uspjela proći njihov prijemni prije tri godine, ali nije uspjela skupiti novce da ode. Mislim da nitko iz ovog dijela Europe nije završio taj master studij.

Činjenica da dolazite iz male zemlje, čiji glumci još nisu kročili u tu, treću po važnosti, glumačku školu u svijetu, doista mora biti odraz Vašeg talenta. Kako to komentirate i znate li za ijedan sličan slučaj?

To nije samo talent. Talent je čak i najmanji dio. Oni gledaju sve što imate za ponuditi. Jeste li organizirani, predani, uporni, otvoreni. Uz audiciju i odlično znanje engleskog jezika, oni uzimaju u obzir i vaš životopis, reference, ocjene i motivacijsko pismo. Sve to utječe na prolaz.

Možete li nam reći više o samoj prijavi za prestižnu školu – kakav je proces i koliko Vam je ljudi konkuriralo na audiciji?

Prije same audicije morala sam položiti ispit TOEFL i imati dovoljan broj bodova da bi me uopće uzeli u obzir za audiciju. Važno im je da znate čitati, pisati i govoriti engleski na akademskoj razini. Zatim sam im poslala sam životopis, 2 reference, ocjene prevedene na engleski jezik i odobrene od njihove institucije WES te motivacijsko pismo. Nakon što su primili sve potrebne dokumente i papire, trebala sam ili doći u New York na audiciju ili poslati video svoje audicije. Budući da bi me put u NYC puno koštao i da bih izostala s nastave odlučila sam snimiti svoju audiciju. Snimila sam video s 4 monologa na engleskom jeziku i to uploadala na Youtube. Nakon dva tjedna su mi se javili mailom tražeći da snimim još jedan monolog na engleskom sa određenim uputama koje su mi dali.

Uhvatila me je panika jer nisam znala peti monolog na engleskom! Ali sam se sjetila da sam prije sedam godina naučila jedan monolog iz Shakespearove komedije „San ljetne noći“ i kad sam ga krenula izgovarati, riječi su same tekle iz usta. Sjetila sam se svake riječi.

Sva naša znanja su skrivena u umu, samo ih moramo naučiti izvući van, izmamiti. Tako sam ja ponavljala i žvakala taj monolog pet dana. Kad sam osjetila da vladam njime snimila sam video i uploadala ga na YouTube. Nakon dva tjedna javili su mi da sam prošla.

Ne znam koliko je ljudi godišnje na audiciji. Audicije traju kroz cijelu godinu i održavaju se po mnogim gradovima u Sjevernoj Americi.

Koja je bila Vaša reakcija kad ste saznali da ste prošli audiciju i da ste primljeni u svjetski poznatu glumačku školu?

Bila sam u kinu s prijateljima i kad je završio film provjerila sam mail na mobitelu. Kad sam pročitala mail počela sam vrištati u kinu. Sramotila sam i njih i sebe, ali mi tada više ništa nije bilo bitno.

Kako su reagirali Vaši roditelji i prijatelji?

Prijatelji su bili presretni i rekli mi da drugo nisu ni očekivali. Reakcija mojih roditelja je bila: „Ali Darić, mi nemamo novaca.“ Tada sam tek počela razmišljati o novcu. Realnost me lupila po glavi kao bejzbolska palica lopticu.

Koji su troškovi školovanja u New Yorku i koliko traje studij?

Studij traje tri godine. Ukupni troškovi života i školarine za jednu godinu života u NYC su $ 59 422 (325 000 kn)

Razmatrate li bavljenje nečim drugim ukoliko ne primite svotu nužnu za studij?

Imam najbolje roditelje na svijetu i oni su spremni dići kredit i prodati stan da bi uložili u moje vrhunsko obrazovanje za ovo što sam naumila raditi. Ja ću im to jednom vratiti i odužiti ću se svijetu svojim radom. Trenutno ne vidim što bi me više radovalo i uzbuđivalo od baljenja kazalištem i filmom.

Jeste li se suočili s kritikama sugrađana i kako ih komentirate?

Ima svakakvih komentara. I divnih i onih manje divnih. Ali ne čitam ih jer ne želim da me išta koči ili ometa u ostvarenju mog cilja. Okružena sam divnim ljudima koji pozitivno gledaju na život i promjene. Zadnjih dana svako jutro slušam pjesmu Nene Belana u kojoj on govori „… hvala ti živote, srce mi se smije.“ Takve riječi želim slušati, čitati, izgovarati.

Želite li nam za kraj poručiti još nešto o Vašem potencijalnom velikom početku?

Ne znam što znači veliki početak. Za mene je veliki početak ovo:

Zamislite da se nalazite u sobi. Imate u toj sobi sve što vam je potrebno za lijep, ugodan i normalan život. Soba nema prozora. Samo jedna vrata. Znate što je iza tih vrata. Dok ste bili mali često ste ih otvarali i znatiželjno provirivali u sljedeću prostoriju. To je jedan veeeeliki hodnik kojemu ne vidite kraj. Nikad se niste usudili otići dalje od tri koraka od svojih vrata u taj hodnik. Bojali ste se da će se vrata od vaše sobe zatvoriti ako odete predaleko u nepoznati hodnik i da više nećete moći ući u svoj dom. Neki ostanu u svojoj sobi cijeli život jer im je tamo u redu. I to je ok.

A nekima postane nezanimljivo u toj sobi. Nakon što istraže sve što su imali, nakon što nauče i upoznaju svaki kutak, svaku stvar u sobi, požele istraživati i vidjeti dalje. Saznati što još postoji oko njih. Znaju da postoje ta vrata i taj neistraženi hodnik. Jedan dan skupe hrabrost, uzmu jednu plahtu u koju spreme sve potrebne stvari koje misle koristiti na tom putu, u toj pustolovini. Plahtu stave na rame, otvore vrata, okrenu se zadnji put da pozdrave svoju sobu koja im je bila utočište i dom sve ove godine i upute se u nepoznati hodnik.

Prva tri koraka su poznata, brzo ih savlada, ali onaj četvrti je najteži. No zakorače i taj put. Nije bilo tako teško. Zakorače i šesti i sedmi put. Sad već trče. Osjećaju nalet slobode, nalet neizvjesnosti, nalet mogućnosti, nalet nade. Iako se čini da hodnik nema kraja, nakon nekoliko trčećih koraka u daljini vide nova vrata. Osmijeh im se pojavi na licu. Potrče brže. Vrata su drugačija nego ona od njihove sobe. Prime kvaku. Vrata se otvore. Osoba tada uđe u sobu SPOZNAVANJA.

Svakome je ta sljedeća soba drugačija i svatko uči i spoznaje ono što mu je bitno da razvije svoje biće. Bitno je da čovjek izađe iz svoje „sigurne zone“.

Meni se ovaj moj odlazak čini kao bitan početak istraživanja jer izlazim iz svoje sigurne zone.

Više o Darijinoj situaciji i na koji joj način možete pomoći pogledajte OVDJE, a možete se odazvati i na Vikend za New York.