novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Intervju

Dubravka Vrgoč: ‘Cilj je nacionalno kazalište pretvoriti u suvremeno mjesto susreta i kreacije’

Foto: Mara Bratoš
Vrijeme čitanja: 12 minute
Foto: Mara Bratoš
Foto: Mara Bratoš

Dubravka Vrgoč jedna je od najvažnijih osoba hrvatske kazališne scene trenutno. Počela je kao kazališna kritičarka, da bi prije desetak godina prvo pokrenula Festival svjetskog kazališta, s kojim je u tadašnju uspavanu i neinventivnu kazališnu scenu željela donijeti dio suvremenog europskog teatra, da bi potom preuzela kormilo Zagrebačkog kazališta mladih. Jedno od manjih zagrebačkih kazališta tada je bilo u milijunskom minusu, bez publike i repertoarske koncepcije, s nezadovoljnim ansamblom i samo 160 izvedbi godišnje. Danas, 10 godina poslije, to je najuspješnije hrvatsko kazalište, s prosječno devet premijera svake sezone, koje rade najzanimljivija i najhvaljenija redateljska imena iz regije, ali i gostujući redatelji iz Europe, poput Janusza Kice, Pascala Ramberta i Jan Fabrea. U posljednjih 10 godina ZKM je osvojio oko 130 nagrada, a gostovao je po cijelom svijetu. U sezoni 2013./14. imao je čak 517 izvedbi, koje uz premijerne i reprizne naslove uključuju suradnje s Akademijom dramske umjetnosti, produkcije Učilišta te brojna gostovanja, poput ciklusa Europsko kazalište ili Američko kazalište u ZKM-u.

O svemu tome razgovarao sam s Dubravkom Vrgoč u emisiji Generalna proba na Radio Studentu (ovo je transkript tog intervjua), ali glavna je tema bilo jedno drugo zagrebačko kazalište, koje Vrgoč preuzima od 1. rujna – Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, središnja i najveća hrvatska nacionalna kazališna kuća. Iako mandat službeno počinje 1. rujna, program HNK za iduću sezonu već je gotov, a pod ravnateljskom palicom Dubravke Vrgoč napokon i nacionalna kuća i njena tri ansambla (drama, opera, balet) imaju koncepciju koja bi im mogla vratiti i ono središnje mjesto na hrvatskoj kazališnoj sceni.

Kakvi su vaši dojmovi s obzirom na to da se 10 godina rada u ZKM-u približavaju kraju?

Dubravka: Svakako nije bilo lako na samom početku. Činilo mi se da je nemoguće u ovoj sredini pokrenuti nešto što se zove europski teatar. Radili smo to devet godina prije nego što je Hrvatska uopće ušla u Europsku uniju. Na početku smo otvorili vrata teatra jer mi se osobno činilo da je potrebno otvoriti vrata različitim umjetnicima i različitim senzibilitetima, estetikama i generacijama, ali i različitoj publici. Posebice smo ponosni na velik broj studentske publike koja nije privedena, već sama dolazi. Moja generacija je devedesetih zbog jako lošeg hrvatskog teatra pobjegla iz kazališta, pa nam se kroz godine vratila.

Otvorili smo kazalište na samom početku, krenuli smo prelaziti granice, izašli smo iz Tesline 7, gostovali smo po Hrvatskoj, počeli smo gostovati i po Europi, raditi koprodukcije, pa smo čak imali praizvedbu predstave Garaža Zdenka Mesarića u kazalištu La MaMa u New Yorku, igrali smo dva i pol tjedna tamo. Bili smo u Čileu, u Kostariki, u cijeloj Europi i pokazali smo toj Europi da u Hrvatskoj postoji teatar i da taj teatar nije nezanimljiv. Užasno sam ponosna na svojih 10 godina u ZKM-u, ponosna sam na ansmabl i sve ljude u koji ondje rade. Nije nam uvijek bilo lako, ali pokazali smo da smo najbolji, ne samo u svom selu, nego u ovom dijelu Europe.

ZKM se nije samo istaknuo kao najbolje hrvatsko kazalište, već može ravnopravno stati uz sva kazališta koja ste dovodili na Festival svjetskog kazališta.

To je moj projekt i projekt Ivice Buljana, ali da nije bilo tog festivala ja se vjerojatno ne bih ni prijavila u ZKM, a ZKM vjerojatno ne bi bio pozicioniran na europsku mapu kao što je danas pozicioniran. Kroz festival smo doveli neke od iznimno važnih umjetnika, ti umjetnici su ušli u prijateljske odnose s nama, pružili su nam šansu da se i pokažemo. Na primjer, Garaža je prošle godine, povodom ulaska Hrvatske u Europsku uniju, gostovala u jednom od najvećih europskih teatra, Schaubühne iz Berlina, koji vodi Thomas Ostermeier. Važno je da smo uspjeli te da smo pokazali da i kultura, odnosno kazalište, može biti proizvod koji ovu zemlju reprezentativno predstavlja u Europi.

Biste li mogli izdvojiti neku predstavu, projekt ili suradnju koja vam je najdraža u zadnjih 10 godina ZKM-a?

Veliki uspjeh je zapravo predstava koju već godinama izvodimo i još uvijek s njom idemo na festivale, S druge strane Nataše Rajković i Bobe Jelčića. Ta nas je predstava prva izvela u Europu, ona je bila na gotovo svim adresama na kojima smo mi bili. Riječ je o autorskom projektu, a činjenica je da je većina naših predstava, koje su gostovale u Europi, nastale po suvremenom domaćem tekstu i upravo to je Europi bilo najzanimljivije, uočiti stvari koje su specifično naše, a onda su, u toj globalnoj tranzicijskoj nevolji koju svi proživljavamo, postale i opće.

Što mislite o dosadašnjem radu i repertoaru HNK?

Bojim se da je taj HNK u samo gradu bio negdje na margini, a u regiji i Europi gotovo da i nije postojao. Na neki način, što je tužna priča, otkad imamo Hrvatsku nekako nemamo HNK. HNK se u tih 20 godina nije uspio pozicionirati u bitno kazalište koje propituje važna pitanja ovog vremena i koje zajedno sa svojom publikom ulazi u dijalog s ovim prostorom i vremenom. U zadnje vrijeme gotovo ga se tretira kao muzej. On je lijepa zgrada koja stoji na tom trgu, lijepo je dovesti učenike da vide kako izgleda ta zgrada, kad malo lupite po tim stolcima prašina izlazi iz njih, a predstave gotovo nitko ne pamti. Situacija baš i nije blistava, ali mene osobno zanimaju situacije koje nisu blistave. Tako je bilo u ZKM-u prije 10 godina, a mislim da je tu još veća mogućnost da se nešto učini i popravi.

Upravo to što ste rekli, mnogi tretiraju HNK kao muzej, smatraju ga čuvarom tradicije i strahuju da ćete vi svojim dolaskom prekinuti tu tradiciju te maknuti klasična djela s repertoara. Treba li HNK i dalje na repertoaru imati lektirne naslove ili klasike poput Verdija, Mozarta i Čajkovskog?

Apsolutno, ali razlika je na koji način se ta klasika čita i koliko se ta klasika referira na suvremenost u kojoj živimo. Prije nekoliko mjeseci bili su povici na mene da ću uništiti nacionalno, da sam štetočina, a da su proučili čime sam se bavila u ZKM-u – bavila sam se isključivo nacionalnom dramom, i to najčešće suvremenim domaćim tekstovima koje sam nudila Europi.

Ono što me u HNK zanima je upravo klasika koja se može iščitati na suvremeni način. Smatram da nacionalno kazalište može i mora opstati u 21. stoljeću jer to više nije nacionalno kazalište koje je nastalo u Europi u 17. i 18. stoljeću da bi se očuvala jedna nacija, jezik i nacionalna literatura. Živimo u vrijeme globalizacije, multikulturalizma i internacionalizacije. Što znači nacionalno? Nacionalno je, po mom mišljenju, biti prvi od prvih i imati što reći kao hrvatsko narodno kazalište u Europi, jednim specifičnim kazališnim govorom prepričati stare priče ili one priče koje nas se izravno tiču, a mogu biti baštinske, klasične ili suvremene priče.

Što nas očekuje na programu HNK iduće sezone?

U dramskom programu za iduću sezonu imamo Schillerove Razbojnike u režiji Vite Taufera, koji su dogovoreni prije mog dolaska. Prva predstava tzv. „mog programa“ bit će Krležin Vučjak u režiji Ivice Buljana. Sljedeće je Wedekindova Lulu u režiji Jerneja Lorencija, potom autorski projekt Matije Ferlina, što je koprodukcija s bitnim europskim festivalom Kunsten iz Bruxellesa te na kraju Anica Tomić i Jelena Kovačić rade Schnitzlera, Daleku zemlju. Radimo repertoar iz 1914. godine kao paradigmatske godine svih nesreća koje su krenule u 20. stoljeću. Krleža, Wedekind i Schnitzler su pisci koji su pisali ili prije ili poslije te godine, ali ulaze u korpus tog vremena. Zanima nas  koliko smo se promijenili u posljednjih sto godina, a koliko je taj senzibilitet ostao isti. Moramo sami proučiti da vidimo koliko smo zapravo bliski s početkom dvadesetog stoljeća.

U operi ćemo promovirati Francuze, zato što je 2015. francuska sezona u Hrvatskoj, francuska Vlada želi promovirati francusku kulturu. Ja sam već prije ušla u kontakt s teatrom Bouffes du Nord Petera Brooka, koji je danas više muzički teatar, te pariškom operom Comique. Dovest ćemo u Zagreb Debussyevu operu Peleas i Melisanda, u genijalnoj režiji Stephanea Braunschweiga, dramskog redatelja koji je inače direktor teatra La Colline u Parizu. U koprodukciji s teatrom Bouffes du Nord predstavit ćemo adaptaciju Puccinijeve La Boheme, Mimi Frederica Verrieresa. Ono što želim naglasiti jest – u premaloj smo zemlji sa četiri opere, nemamo toliko novaca i radit ćemo koprodukcije. Prva predstava sezone je Evgenij Onjegin, u koprodukciji s operom riječkog teatra. I radit ćemo Brkanovićev Ekvinocij kao baštinsku operu.

U baletu ćemo imati večer Milka Šparembleka. Osobno mislim da je on trenutno najveći hrvatski živući koreograf. Imat ćemo Bajaderu te ženski rukopis, odnosno tri koreografkinje, Pavlu Mikolavčić, Kseniju Krutova i Simonu Unterajter koje će imati svoju večer.

Koje ćemo reprize moći vidjeti?

Reprize su one predstave koje su se do sada pokazale najzanimljivije publici ili predstave koje ulaze u korpus prepoznatljivog repertoara. U operi su to Zrinski, Ero, Verdi, Wagner, kako bi se s ovim francuskim naslovima posložio europski repertoar koji bi imao dramaturšku cjelinu. U baletu će biti ovogodišnje uspješnice Giselle i Ana Karenjina te naravno Orašar. Trudit ćemo se u budućnosti napraviti novo čitanje Labuđeg jezera. U drami će tu biti Glembajevi, Višnjik, Na dnu i Nora.

Primijetio sam da ste u prvoj sezoni u HNK doveli redatelje koji su u ZKM-u radili neke od najuspješnijih predstava posljednjih sezona. Lorenci je radio Tartuffea, Anica Tomić fantastičnu Krležinu Ledu, a Buljan Garažu i Žutu crtu.

Meni se prigovaralo da ću prenijeti model ZKM-a u HNK. To sigurno neću, ali ja neću raditi neki drugi teatar, neću, kad pređem tu žutu crtu, biti druga osoba i niti se želim promijeniti. Osobno mislim da su redatelji kao što su Ivica Buljan, Bobo Jelčić, Anica Tomić ili Oliver Frljić davno trebali biti na sceni HNK. To su ljudi koji sada imaju gotovo 40 ili 50 godina, njihovo vrijeme je bilo, i ja ću zapravo neke pogreške hrvatskog kazališta njihovim dolaskom u HNK pokušati ispraviti.

Hoće li najtraženije i najgledanije predstave, poput Orašara, dobiti više izvedbi?

Apsolutno, Orašara namjeravamo igrati već krajem studenog, budući da je to rado viđena predstava. Ne samo to, da budem iskrena, to je predstava na kojoj se može zaraditi. Doista se više ne možemo ponašati tako da sjedimo i čekamo da nam grad i država daju neke novce, moramo i sami zaraditi na različite načine. Ono što je novo, u samoj pretplati je Festival svjetskog kazališta s dvije predstave. Jedna je iznimno važna predstava, nju festival radi u sklopu Prospero projekta, riječ je o svjetskoj praizvedbi. Angelica Liddell doći će u Zagreb s predstavom Ti si moja sudbina (Otmica Lukrecije), koju radimo zajedno u koprodukciji s Odeonom iz Pariza i Teatrom National iz Bretanje, iz Rennesa.

Foto: Mara Bratoš
Foto: Mara Bratoš

ZKM je teatar koji komunicira s publikom i tretira publiku kao dio sebe, što neki smatraju jednom od vaših najvećih zasluga. Što namjeravate u tom pogledu s HNK?

Možemo mi raditi sjajan teatar, ali ako nas nitko ne gleda za mene to ništa ne znači. Jedini vrijednosni sud koji me zanima je sud publike, a to se vidi po broju prodanih karata i popunjenih mjesta u gledalištu, što je vrlo jednostavna računica.

Još negdje ’95. slušala sam predavanje Boba Wilsona koji je rekao: „Svi smo mi, od dramskog pisca, preko redatelja, glumca – publika i kritika, i jednako smo zaslužni kad neka predstava uspije, odnosno jednako smo krivi kad neka predstava ne uspije.“ Doista mislim da je to točno, da je publika neodvojivi dio teatra. Cijela Europa se s novim programom Kreativna Europa bori za publiku, prioritet je upravo razvoj publike. Mi smo se u ZKM-u za to stvarno izborili – to je posao, išli smo po fakultetima, imali smo štandove. Treba doći do svoje publike, a onda treba, kao u svakom odnosu između dvoje ljudi, stvoriti povjerenje. Mislim da će to biti veliki posao u HNK, ali i osnovni posao, pridobiti novu publiku, studente i mlade ljude da se obrazuju u HNK, ali da ne budu privedeni sa školom, pa da im se ne svidi predstava i više se nikad ne vrate. Iznimno je važna studentska publika jer je to publika budućnosti. Pozivam studente da vide što će se događati u HNK od jeseni pa da sami prosude hoće li ostati ili ne.

Upravo iz potrebe da pokažemo da HNK pripada gradu, organizirat ćemo event 20. rujna koji će se zvati Dan otvorenog trga. Nismo bili ni svjesni, dok nismo pobrojali, koliko na tom trgu postoji kulturnih institucija – ADU, Muzička akademija, Škola primijenjenih umjetnosti, MUO, LADO, Pravni fakultet, Sveučilište i HNK. Uspjeli smo okupiti ljude iz svih tih institucija i odlučili smo da ćemo u jednom danu otvoriti vrata svih institucija građanima grada koji će moći proći kroz sve te lokacije. Paralelno ćemo raditi program na trgu, jedni će plesati, drugi svirati, a nadamo se da ćemo navečer uspjeti završiti jednom sjajnom predstavom španjolskog uličnog teatra u kojoj glumci lete iznad HNK-a i po trgu. Svi programi bit će besplatni i moći će se ući u sve lokacije. Vjerojatno ćemo ponuditi turu kroz HNK za građane, gdje ćemo ispričati i neke tajne priče o povijesti HNK. Najvažnija poruka tog događanja je da smo tu, pripadamo ovom gradu i dođite nas vidjeti.

Osim što će se HNK otvoriti svojem gradu, hoće li gostovati i u drugim gradovima u Hrvatskoj? Intenzivna su bila gostovanja u 80-im i 90-im godinama, ali zadnjih 10 godina su ona gotovo potpuna izostala.

To je prava šteta, toliko smo mala zemlja i toliko smo blizu, do Rijeke dođemo za sat i pol. Imamo ideju da iduće sezone napravimo opernu pretplatu kroz koju bi povezali Maribor, Ljubljanu i Rijeku. Počeli smo s koprodukcijom s riječkom operom, nastavit ćemo s gostovanjima po Hrvatskoj, a nadam se da će nas željeti vidjeti i izvan Hrvatske.

Poznato je da ste sa ZKM-om povukli puno novaca iz Europskih fondova. Jeste li već započeli kakav projekt s HNK?

Postoji jedna garancija iz grada i mislim da je to iznimno važno, a to je da bi HNK Drama dobila drugu zgradu. Bez toga mislim da je nemoguće promišljati rad i razvoj tri ansambla u istom prostoru. Imamo garanciju da bi to bio Gredelj, odnosno da bi se na prostoru jedne hale s početka 20. stoljeća izgradilo jedno cijelo novo kazalište. Mislim da bi se te novce moglo povući iz strukturalnih fondova Europske unije i da bi što prije trebalo krenuti u realizaciju te priče. U ovo recesijsko vrijeme teško je očekivati da će grad ili država sami izgraditi kazalište, ali bi s novcem Europske unije to bilo lakše i brže.

Neki vam upravo to i zamjeraju, da želite dramu maknuti iz tog povijesnog ambijenta HNK. Ali u ljubljanskom Slovenskom narodnom gledališču su drama i opera odavno odvojeni.

Cijela Europa je odvojena, osim možda Beograda i Sarajeva. Opera i balet bi trebali ostati u tom povijesnom prostoru, a za dramu je prirodna crna kutija jer omogućava puno lakše promišljanje teatra u tom specifičnom prostoru.

Iako neke dramske predstave odlično funkcioniraju u povijesnom prostoru, poput Molierova Građanin plemić u režiji Krešimira Dolenčića.

Apsolutno, isto tako će i neki baleti biti bolji u crnoj kutiji. Ono što također treba raditi i što prije započeti s tim, su velike predstave u kojima se mogu povezati dijelovi ansambla orkestra, baleta i drame, kao što je to u predstavi Građanin plemić. Po tome je HNK specifičan, a to ne mogu neki drugi europski teatri. Neki od europskih redatelja koji žele doći raditi kod nas, žele doći upravo zbog toga što im to omogućuje neku veću umjetničku slobodu.

Popularni su programi HNK u foyeru poput nedjeljnih matineja i predstavljanja raznih književnih djela i monografija. Hoće li biti promjena ili noviteta na tom području?

Pripremamo novi program koji bi trebao biti posebice važan za studentsku populaciju, a to je filozofski teatar koji će voditi Srećko Horvat, u kojem ćemo tijekom godine ugostiti filozofe, kazališne i filmske umjetnike. Imamo potvrđeno da će doći Julija Kristeva u listopadu, Hebermans u svibnju. Za taj teatar dramu je počeo pisati i Slavoj Žižek. Jednom mjesečno ćemo u velikoj dvorani imati razgovor s filozofom i na taj način okupiti sva ta velika imena. U foyeru ćemo imati i nedjeljne matineje, a jednom mjesečno razgovor o operi, da je populariziramo kod naše publike. Neke dramske predstave namjeravamo promišljati u gradskim prostorima koji nisu specifični za teatar, kao što su muzeji, koji imaju sjajne neiskorištene prostore. U svakom slučaju mislimo otvoriti se i izaći van, raditi predstave koje izravno ulaze u odnos s gradom. Najvažnije je da pokažemo „mi smo tu i dođite“, jer je dosta dugo bilo „mi smo tu i svejedno nam je“.

HNK je jedno od rijetkih kazališta koje sve samo proizvodi za svoju predstavu, a bilo je govora da postoji mogućnost da zbog svojih kapaciteta izrađuje pozornice, scenografiju i kostimografiju i za druga kazališta. Ima li novosti u tom segmentu?

Bila je ideja da se stvori scenografski i kostimografski punkt koji bi radio za sva gradska kazališta. U nekoj doglednoj budućnosti morat će nastati neke promjene i reforme u teatru, jer model HNK je model koji pripada 19. stoljeću, austro-ugarskom modelu teatra. On se jako dugo održao, ali došli smo u vrijeme kada novaca više nema, kada nažalost postoje drugi prioriteti za kazalište. Mi se moramo s tim pomiriti te smo dužni i odgovorni da nešto promijenimo, da se ne bi dogodilo ono što se događa u Europi, gdje se posvuda zatvaraju kazališne i operne kuće.

Kako se kaže, u krizi uvijek prvo stradava kultura.

A u kulturi će prije stradati kazalište nego film. Cijeli program Kreativna Europa gotovo uopće ne spominje kazalište te je apsolutno okrenut prema digitalizaciji i medijima koji su dubinski komercijalni.

ZKM je poznat po suradnji s Akademijom, namjeravate li uključiti ADU i u rad s HNK?

Ušli smo u Prospero projekt i dužni smo uključiti Akademiju u taj projekt. To je projekt devet velikih europskih teatra, Barbican u Londonu, Schaubuhne iz Berlina i drugi. Dužni smo uključiti u proces promišljanja teatra dramske akademije. HNK bi trebao raspisivati natječaj za nove dramske tekstove, HNK bi trebao biti vodeći u određivanju smjerova kamo bi hrvatski teatar danas trebao ići.

Kako namjeravate riješiti problem zaposlenika koji primaju plaću, ali zbog oštećenja glasa ili drugih ograničenja više ne mogu nastupati kao operni pjevači ili baletni plesači?

Što se tiče baleta, moja ideja je da se osnuje baletni studio u HNK te da kroz taj studio djeluju umjetnici koji više nisu u mogućnosti biti na sceni. To je praksa velikih europskih kazališta. Kod njih postoje baletne škole, koje su otvorene za građanstvo, ali razvijaju i baletne umjetnike koji poslije rade u tim kazališnim kućama. Danas u HNK imamo jako puno baletnih umjetnika koji su došli u Zagreb iz drugih država, što je super, ali mi moramo odgajati naše plesače i njih slati u Europu. HNK je institucija sa sjajnim baletnim plesačima koji zbog godina više nisu u stanju plesati, stoga je najbolji model da osnujemo takvu školu i da zatvorimo krug između škole i teatra.

U svijetu je poznata baletna pedagogija i odlazak baletnih umjetnika u škole, za pridobivanje nove publike. A mislim da više neće biti glumaca koji će odbijati uloge. Na početku je tako bilo i u ZKM-u, ali dovoljna su dva uspjeha da ljude ponesu.

Mislim da smo sve saznali o HNK, a što nas u ZKM-u čeka u jesenskom dijelu sezone?

Čeka nas također Krleža, suvremeno čitanje njegovih tekstova vezanih uz 1914. u režiji Rene Medvešeka. Bit će tu Psihoza 4.48 Sarah Kane, monodrama u režiji Božidara Violića i izvedbi Jadranke Đokić. Za sam kraj godine, pred Božić, čeka nas dječja predstava Petar Pan. A što se tiče Festivala svjetskog kazališta, on ove godine počinje 18. rujna, dovodimo sjajne europske teatre koji još do sada nisu gostovali. Ove godine nemamo isključivo europske teatre, već dolazi i teatar Back to Back iz Australije, fenomenalan teatar koji radi s ljudima s Downovim sindromom. Dolazi  Cheek by Jowl iz Engleske, koji isto nikada nisu bili na ovim prostorom. Dolazi Martin Kusch s Fassbinderom, Gorke suze Petre von Kant. Angelicu Liddel i njenu svjetsku praizvedbu smo spomenuli te dolazi Peeping Tom, kojeg zagrebačka publika jako voli, s prvim dijelom nove trilogije.

 

Be social

Komentari