novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Intervju

Nataša Kopeč: “Čovjek svašta sazna o sebi baveći se glumom”

nataša kopeč
Foto: Damir Žižić
Vrijeme čitanja: 10 minute

“Mi stvarno u tome guštamo kao prasci kad igramo”, smije se mlada glumica Nataša Kopeč govoreći o predstavi “Magic Evening”. “Ta predstava je zabavna, i nama i publici, no to ne znači da sa sobom ne nosi velika pitanja. Mislim da mi je ta predstava neka vrsta prekretnice, donijela mi je jednu dozu zdravog  samopouzdanja.”

Sjedimo u kafiću Teatra &TD, čime da započnemo razgovor nego prošlosezonskim kazališnim hitom Anice Tomić i Jelene Kovačić. “Anica i Jelena točno su znale čime se žele baviti i vodile su nas majstorski u tom smjeru; željele su predstavu o jednom “soju” ljudi, svima poznatom, kojem i sami na neki način pripadamo, htjeli mi to ili ne. To su ljudi koji o svemu imaju stav i mišljenje, riječi se troše nemilice, ali one prave stvari koje nas iskonski muče ostaju negdje duboko zakopane. U predstavi nikada ne izađu do kraja, već samo u natruhama, zbog straha i ugroženosti pred tim jezovitim kucanjem, metaforom koja nam budi sva nezadovoljstva, bjesove, ali i stvarnu sliku o tome tko smo zapravo.”

U predstavi igra s Markom Makovičićem, Ivanom Krizmanić i Markom Petrićem za koje ima samo riječi hvale. “Mislim da je energija koju smo uspjeli stvoriti nešto što se zbilja ne događa svaki dan, ni poslovno ni privatno. Nekako mi je postalo i manje bitno kakva je kome predstava jer sam svjesna da se takav kolektiv ne događa često. Ono u čemu smo se isto tako od početka slagali, zajedno s Anicom i Jelenom, jest to da ne želimo u nikoga upirati prstom, ismijavati tamo neke ljude daleko od nas, dapače, svi su ti likovi potencijalni “mi”. Čovjek svašta sazna o sebi radeći ovaj posao.” 🙂

Predstava je od premijere u veljači 2017. godine igrala na Međunarodnom festivalu malih scena u Rijeci, Festivalu MESS u Sarajevu, Borštnikovom srečanju u Mariboru i na Gavellinim večerima. “Ono što je meni najveća pohvala je kada glumci dođu gledati predstavu i kažu mi: “Gledao sam “Magic Evening” i pomislio kako bih ja htio igrati u takvoj predstavi.” Kada mi netko to kaže, ponosna sam i znam da smo odradili super posao. Uostalom, to i ja uvijek pomislim kada odgledam nešto dobro.”

magic evening
Marko Petrić i Nataša Kopeč u predstavi “Magic Evening” (Foto: Damir Žižić)

U konačnici je predstava gospođici Kopeč donijela nominaciju za Nagradu hrvatskog glumišta u kategoriji najboljeg umjetničkog ostvarenja mladih glumaca do 28 godina. “Bilo bi mi jako licemjerno reći da mi nije drago, to mi je uvijek malo smiješno, kada se ljudi prave da im je svejedno. A tko zna, možda nekome stvarno i je, ali ja moram priznati da smo mi glumci često nesigurna bića i svaka pohvala meni je motivacija da ustrajem u ovome što iskreno volim raditi.”

Nagradu ipak nije osvojila, no s obzirom na to da joj ovo nije prva nominacija (prije tri godine bila je nominirana za najbolju žensku ulogu u predstavi za djecu i mlade za predstavu “Zagreb gori” Kazališta Dubrava), ne sumnjamo da je samo pitanje vremena kada će nagradu osvojiti. U međuvremenu se okrenula novim projektima, 27. studenog u Teatru &TD premijerno je odigrana predstava “Kad tad” redateljice Marine Pejnović u kojoj glumi s kolegicama Miom Biondić i Ivanom Krizmanić. Riječ je o autorskom projektu čiji tekst zajednički potpisuju, zajedno s Idom Jurjević.

“Zamislimo onaj trenutak kada ti život proleti pred očima, kada ti se u nekoj situaciji u jednoj sekundi pojavi cijeli tvoj život, kristalno jasno. Mi smo taj trenutak u kazališnom smislu na neki način rastvorile i bavile se svakim periodom pojedinačno pa se tu zapravo bavimo i  pitanjem bismo li nešto promijenili da možemo vratiti vrijeme?”

Taj trenutak sagledan je iz perspektive likova koji se nalaze u svojim 20-ima, 30-ima i 40-ima, svaka u svojoj vlastitoj krizi s kojom se suočava. Ili ne suočava. “Zanimljivo, kada u ovakvom autorskom projektu počneš stvarati lik, čini ti se da si otvorio nešto potpuno suprotno i daleko od tebe, ali što vrijeme dalje odmiče, shvaćaš da si sve to zapravo ti. Možda ne na prvu, ali čuči to negdje i samo čeka… Zato volim glumu, možda to zvuči već otrcano, ali to zbilja jest rad na sebi.”

Kopeč je ovo treća ovogodišnja premijera u Teatru &TD, a uz “Kad tad” i “Magic Evening” radila je predstavu “Jedan mrtav čovjek” Aleksandra Švabića. No prva prilika u &TD-u bila joj je predstava “Glorija” u režiji Saše Božića, s kojim je u &TD-u radila i “Sluškinje” po motivima Jeana Geneta, a 2015. radila je “Posljednje dane mira” Ivana Vidića u režiji Dore Ruždjak. “Saši Božiću i Dori Ruždjak uvijek ću biti zahvalna, pružili su mi veliku podršku, s njima sam zaista radila projekte koji za mene imaju posebnu vrijednost.”

Dubravka Ostojić i Nataša Kopeč u predstavi “Posljednji dani mira” (foto: itd.sczg.hr)

Puno je radila i u dječjem kazalištu, prvotno u Maloj sceni, a najviše u Žar Ptici gdje je dobila i prve nagrade, na Naj, naj festivalu za ulogu mame u predstavi “Lažeš Melita” i tri nagrade za ulogu  Robotke u predstavi “Mrvice iz dnevnog boravka“. Prošle godine vratila se Žar ptici kao suradnik za scenski pokret na predstavi “Kako je tata osvojio mamu“.

“Prvi profesionalni angažman uopće bio mi je u Maloj sceni i hvala im što su mi pružili priliku, ali u Žar ptici sam stvarno stvorila neku vrstu obitelji. Volim te ljude, prihvatili su me od prvog trenutka kao da sam “njihova”. Kada dođem gore, imam osjećaj da sam došla u dnevni boravak. Naradila sam se tamo i svako iskustvo bilo mi je predivno. Istina je da su ta djeca stvarno zeznuta publika, tu šarmiranje i kupovanje pozornosti lošim trikovima ne pomaže, ali kada uspiješ napraviti nešto što njih obori s nogu, taj osjećaj je neprocjenjiv.”

Osim s dječjim kazalištima i Teatrom &TD, surađivala je s HNK Zajcom na predstavi “Majstor i Margarita” redateljice Selme Spahić i sa ZKM-om na predstavi “Spremni” Kristine Gavran u režiji Saše Božića. “To mi je tek ekipa za pamćenje, moja draga Milica Manojlović, Romano Nikolić, Dado Ćosić, Filip Vidović, Saša Božić, Petra Hrašćanec. Baš smo uživali. Jako mi je žao da ta predstava ne živi više. Mislim da je bila jedno pravo osvježenje u trenutku kada je nastala.”

Zanima me je li kad dobila ponudu da uđe u ansambl nekog kazališta. “Jednu, ali izvan Zagreba. Ne znam, možda ne zvuči najljepše, ali mislim da imam još puno toga za “riješiti” u Zagrebu. Nažalost, i dalje Zagreb opako dominira ostatkom Hrvatske po pitanju ovoga posla i priznajem da se bojim otići odavde. Zasad.”

Za razliku od bogatog kazališnog iskustva, na filmu je zasad malo radila. “Snimila sam ljetos kratki film s mladim redateljem Mladenom Stanićem, zove se “Sitnica“, igramo Mate Gulin, Zdenko Jelčić i ja. Zadovoljna sam filmom, Mladen je stvarno odličan mladi redatelj, nepodložan trendovima, ima svoj đir. Također sam snimila kratki film sa svojim dragim kolegom Filipom Lozićem koji i glumi i režira, film se zove “Na vodi“. Trenutno za oba  projekta čekam kako će se situacija dalje razvijati po pitanju festivala i svega ostalog… Nadam se dobro.” 🙂

Nije sigurna kako se dogodilo da je tako malo radila na filmu. “Mi smo mala država, ljudi uglavnom zovu ljude koje poznaju, koje su vidjeli, kojima vjeruju, i razumijem to. A i veliki problem kod nas je nedostatak audicija. Audicije su neka vrsta higijene za glumca, nešto potrebno da bi se razvijao dalje, da bi na koncu mogao, kada ne prođe, sam sebi reći – “ma ajde, bit će drugi put!”. A ovako kako stvari stoje, drugi put je jako daleki i široki pojam i zato mi se čini da svaki put kad netko objavi audiciju, svi smo napeti kao da nam gori pod petama. Barem je meni često tako. A tko zna, možda su ljudi slučajno iz nekog mog stava došli do zaključka da mene to ne interesira. Dogodilo mi se već da mi kažu “ma ti bi ionako radije u kazalište”, na što ja nemam odgovor, nisam to nikada rekla.”

No zato ima spreman odgovor na pitanje “film ili kazalište”. “Pa film trenutno. Željna sam filma, jako me privlači, volim kazalište i to uopće nije upitno, ali rado bih malo šmugnula od “kazališnih koncepata” i zaigrala u jednoj ovakvoj situaciji u kakvoj smo nas dvoje trenutno. Volim taj “pravi život” koji film nekako lakše podnosi nego kazalište.”

Ivana Krizmanić, Nataša Kopeč i Mia Biodić u predstavi “Kad tad” (foto: Damir Žižić)

Najdraži film joj je “Taksist“, od serija je nedavno gledala “House of Cards”, “Stranger Things” i “The Man in the High Castle”, no kaže da su joj životne situacije i prostori poput kafića, tržnica, kolodvora općenito zanimljiviji od filmova i serija. Serije gotovo nikad ne pogleda do kraja. “I volim rubne gradove, volim problematična mjesta. Mnogi veliki gradovi imaju te neke uličice u koje se “ne ulazi”, a ja uvijek imam opsesivnu potrebu da baš uđem. A bojim se svega, nevjerojatno je koliko se bojim, ali stalno imam jednu opsesivnu potrebu da zavirim. Zanima me sve što je rubno, ali i sve obično. Uostalom, ta dva pojma su često mnogo bliža nego što mislimo. Moja obitelj mi je sama po sebi dovoljno zanimljiva da mislim da bi se od nje mogao raditi film.”

Kad smo se već dotaknuli teme redatelja, pitam je s kime bi voljela raditi. “Od ljudi s kojima još nisam, Bobo Jelčić je netko koga apsolutno cijenim, mislim da je on zbilja napravio neki svoj potpis na našoj sceni i mislim da je svakom glumcu čast raditi s njim. I u kazalištu i na filmu. Sviđaju mi se i predstave Igora Vuka Torbice, voljela bih raditi s njim, uostalom kolege mi govore samo najbolje o čovjeku, nema razloga da im ne vjerujem, ali tu su i Rene Medvešek, Oliver Frljić, Olja Lozica, Zvonimir Jurić, Antonio Nuić, Dalibor Matanić…”.

Kad smo već krenuli u te hipotetske vode, pitam je ima li koji lik koji je oduvijek htjela utjeloviti. “Recimo da me oduvijek privlači Hedda Gabler. Ima nešto životinjsko kod nje, nešto divlje i krhko istovremeno… Ona je osoba koja uopće ne vlada sobom i zapravo visi na jednoj niti i samo je pitanje trenutka kada će netko tu nit presjeći. Malo je to sad pretenciozno reći, ali nešto mi je u tome vrlo poznato.”

No Kopeč je veoma down-to-earth, samosvjesna, ne prepušta se nekim maštarijama pa nastavlja: “Uvijek mi je to malo smiješno, “što bi igrala, što ne bi igrala”, mislim da je svaki lik za sebe zanimljiv. Ovo što sam sad rekla je neka moja prva lopta, možda bi mi netko i dao da to igram. No na faksu sam u jednom trenutku trebala igrati Juliju, na scenskom govoru, što mi nitko živ ne bi dao da igram, nisam ni blizu stereotipa koji krasi taj lik. Ali uživala sam u tome, mislim da sam, koliko sam u tom trenu mogla, dala toj Juliji nešto svoje, nešto nepredvidljivo, čak sam i samu sebe iznenadila. Meni su svi dobro napisani likovi zanimljivi i izazovni. Na nama glumcima je da ih takvima očuvamo.”

Osim što je gradila kazališnu karijeru, Kopeč je četiri godine radila i na Akademiji dramske umjetnosti kao umjetnički asistent. “Nakon što sam završila Akademiju, ja sam na neki način htjela ostati, imala sam dojam da nisam tamo završila što sam trebala i htjela sam i dalje učiti. Osobe s kojima sam najdulje surađivala i kojima sam beskrajno zahvalna su Pravdan Devlahović i Tomislav Rališ. Čak bih rekla da sam u te četiri godine možda stekla i veće znanje nego dok sam studirala (iako je to možda i pitanje godina jer sam već bila malo zrelija). Dok sam studirala, bila sam jako opterećena time da zadovoljim nečije potrebe, na trenutak sam čak zaboravila da je gluma jedna velika igra i da se moram ponovno naučiti igrati i tako stvarati, a kao asistent sam gledala druge ljude i nekako kroz njih skenirala i sebe.”

Foto: Damir Žižić

Periodično je radila na glumi, ali zadnje dvije godine bila je na pokretu i govoru koji su na petoj godini studija spojeni. Taj kolegij vodili su Devlahović i Rališ, a ona je bila asistent. “Generalno mislim da bi to trebalo biti spojeno, mislim da ta odvajanja – red pokreta, red govora, red glume – ne drži više baš vodu. Mislim da se zaboravlja na to da scenski pokret nije nužno podrška, akrobacija, nešto po podu, suvremeni ples, nego da je scenski pokret isto tako kako sjesti na scenu, piti kavu, zapaliti cigaretu i istovremeno uvjerljivo izgovoriti neki monolog . Kao ni da scenski govor nije samo pitanje artikulacije i dikcije, već slobode čitavog tijela. Tu sam se nekad razilazila u mišljenjima jer mnogi misle da je to nedovoljno, a često se dogodi da su glumci npr. u ispitu iz scenskog pokreta genijalni kada je u pitanju nekakva plesna etida, a kada dođu na scenu i kada trebaju istovremeno govoriti i hodati ili sjesti, govoriti uz neku radnju, događa se problem.”

Kako to da je došlo do prekida suradnje s Akademijom? “U nekom trenutku dogodio mi se zamor. A i višak obaveza. Morala sam stati na loptu i izvagnuti kojim putem želim ići dalje. Pomislila sam kako možda to nije moj poziv. Ta škola je dobra, ja zbilja mislim da ima jako dobrih profesora i jako dobrih studenata, ali ono što jest problem  je jedan manjak dogovora između svega toga što je to zapravo. Kao bivšeg studenta boljelo me što ponekad student nije na prvom mjestu, a kada bi taj student dospio na prvo mjesto boljelo bi me što to mnogi uopće ne znaju cijeniti. Bilo mi je teško na to sve biti hladna. Ali i dalje mislim da ta škola ima veliki potencijal i drago mi je da dolaze mladi ljudi, sve više i više mladih asistenata dolazi, nadam se da će sa sobom donijeti buru promjena jer mislim da stvari moraju krenuti dalje. Ali da mogu vratiti vrijeme, ponovila bih to iskustvo.”

Ubacio sam se s komentarom kako danas ionako nestaju granice, glumci postaju svestrani performeri, otvorio se prostor za plesača u drami, glumca u plesnoj predstavi, na što se Kopeč nadovezuje: “Mislim da je to ok, mislim da je zdravo, no ne volim kada nastane preveliki miš-maš, kada je suvremeno samo zato da bi bilo suvremeno, multimedijalno samo zato da bi bilo multimedijalno… Ponekad mi se čini da se na taj način prikrivaju stvarni nedostaci. Često mi se to čini kao loš pokušaj prijevare gledatelja. Naravno, ima i sjajnih primjera ljudi koji zbilja to dobro rade.”

Slažem se u potpunosti, spominjem Matiju Ferlina kao primjer plesnog umjetnika i koreografa čije predstave nadilaze granice, forme i žanrove. Baš za nekoliko dana ima premijeru projekta “Staging a Play: Tartuffe“, a Kopeč mi govori da je bila na audiciji za predstavu, koja je ujedno bila i jednotjedna radionica. “Ferlin je vrlo specifičan, nevjerojatno je koliko imaš povjerenja u njega, već na toj radionici vjeruješ čovjeku što god da ti kaže, to ne može baš svatko. I pritom nam je bilo jako zabavno. I s Ferlinom bih voljela raditi, da se vratim na prethodno pitanje. Na toj radionici sam se susrela sa svojim egom, Ferlinu je jako bilo važno da djelujemo kao kolektiv, kao  jedan organizam, a opet svatko za sebe, pipkav je to zadatak. Treba znati odbaciti svoja očekivanja i predodžbe i prepustiti se, s punim povjerenjem. Odličan trening i ponovila bih to rado. Pa ja bih sve ponovila, zapravo nemam nekih loših iskustava, zbilja uživam u ovome što radim… Kada pogledam bih li nešto vratila, apropo predstave “Kad tad”…”


Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije. 

Be social

Komentari