Vlad Petri: “Mislili su da će film biti više aktivistički i da će tjerati ljude da izađu na ulice”

Dokukino KIC ugostilo je mladog rumunjskog redatelja Vlada Petrija i njegov film Gdje si, Bukurešte. O filmu možete pročitati u recenziji, a što je Petri rekao o snimanju dokumentarca stoji u nastavku. Film koji je nastao spontano kao i događaj koji prati, ima i gotovo jednaku dozu iskrenosti. Vlad Petri označio je zaokret u rumunjskoj kinematografiji  prenoseći prosvjed koji je promijenio rumunjski javni prostor. Ovakva isprepletenost autorstva i teme djela poseban je slučaj.

Znam da si počeo snimati već prvoga dana prosvjeda, ali odakle je zapravo potekla ideja o cjelokupnom projektu?

Ovo je prvi veliki prosvjed u Rumunjskoj nakon 23 godine, nakon Rumunjske revolucije. Ljudi su izašli na ulice zbog zakona o zdravstvu. Pokušali su nam nametnuti novi zakon koji bi privatizirao zdravstveni sustav.  Nazvao me prijatelj i rekao da su ljudi na ulicama i da prosvjeduju. Uzeo sam svoju kameru i otišao onamo i tjednima sam bio tamo dokumentirajući cijelu priču.

Jesi li tek kasnije odlučio napraviti film o cijelome procesu ili si već od samog početka znao da ćeš sve snimiti?

To je počelo kao web projekt. Svaki dan sam uploadao nekoliko kratkih videa. Odgovor na njih je bio ogroman jer mediji nisu prikazivali događaja na ispravan način, stoga sam pokušao gledati stvari iz različitih perspektiva. Dok sam to snimao počeo sam razmišljati o dokumentarcu te je sam dokumentarac završen dvije godine nakon početka snimanja.

Koji je tvoj redateljski stil?  Jesi li sam snimao i za kakve si se vizuale odlučio? Koji je bio tvoj pristup njima?

Bilo je vrlo teško. Htio sam imati kameru u sredini zbivanja, među ljudima. Nisam želio imati ikakvu udaljenost od događaja, stvarno sam htio biti blizu čak i kada je došlo do nasilnih pokreta ili kad su ljudi samo razgovarali. Htio sam biti ondje i  vidjeti ljude ‘sa zemlje’, ne kao televizije koje su morale biti na dizalicama i snimali odozgo. Da bi ih neutralizirao stvarno sam htio među ljudima.  Koristio sam širokokutnu leću da bi mi u okvir stalo što više elementa. Također, zvuk sam snimao s mikrofonom na kameri. Nisam želio izgledati vrlo profesionalno u smislu masivnih kamera i  velikih mikrofona, htio sam biti dio pokreta.

Je li ti bilo teško zadržati neutralnost?

Stvarno mi se se sviđalo što se ondje događalo. Različite društvene klase susretale su se na ulicama i razgovarale o brojnim stvarima. Bio sam zapanjen načinima na koji su se ljudi izražavali tijekom prosvjeda. Od sretnih do depresivnih trenutaka kada su saznali da ne mogu toliko  promijeniti stvari – stvarno mi se sviđalo to što se događalo. U isto sam vrijeme i sam protestirao, bio sam na ulicama protiv ove mjere i vlade, ali trudio sam se ne miješati previše. Htio sam imati kameru kao nešto između sebe i prosvjednika.

Kako su prosvjednici reagirali na kameru?

Nakon nekog vremena vidjeli su moje videe na internetu i mnogi ljudi su ih komentirali i dijelili tako da sam na neki način bio poznat u grupi i htjeli su biti ispred kamere. Kada su me vidjeli, pozdravljali su me i govorili : Hajde, snimi mene! Snimi mene! Vrlo prijateljski.

Je li ostatak zemlje znao za tvoje sudjelovanje? Jesu li mediji prenosili to zbivanje?

Nakon nekog vremena jesu. Bio sam pozvan na neke televizijske emisije ali nisam htio doći. Nekako sam bio protiv velikih medija jer oni su bili u rukama moćnih ljudi čiji su interesi politički; za jednu stranku ili drugu. Pokušavao sam ostati nezavisan i pokazati stvari s ulične razine. Vjerujem u društvene mreže i nove medije te se nisam htio uplitati u ove tradicionalne moćne masmedije.

Koje si odluke donio u procesu montaže pregledavajući snimljeni materijal?

Bilo je stvarno teško jer nisam pregledavao materijale neko vrijeme.Tek sam nakon godine dana počeo  raditi s montažerom koji je i moj prijatelj.  Trebala mi je još jedna osoba s kojom mogu raditi. Htjeli smo u što većoj mjeri biti iskreni onome što sam snimio, a ne pokretati radnju u nekom smjeru. Nismo htjeli film o velikoj uspješnoj revoluciji i neuspjehu. Htjeli smo u zadnjoj montaži zadržati onaj osjećaj koji smo dobili od cijelog materijala.

Koji je bila reakcija publike kada je film izašao?

Mnogo je ljudi čekalo da film izađe. U Rumunjskoj smo imali neke sjajne projekcije na kojima su bili prosvjednici s ulica. Mislim da se nekim ljudima zaista sviđa kako je ispao i to da nisam zaklonio jedan dio ili drugi već sam pratio događaje iz različitih perspektiva. Također je bilo i ljudi kojima se film nije svidio  jer nije bio toliko revolucijski. Mislili su da će film biti više aktivistički, da će tjerati ljude da izađu na ulice, što je nešto što se baš i ne osjeti. To je propala revolucija na neki način. Ali zadovoljan sam  rezultatom. To je ono što sam vidio na ulicama. To je izvedba demokracije. Ljudi su imali hrabrosti izaći na ulicu s namjerom da nešto promijene. Nakon četvrti stoljeća od velikog događaja za Rumunjsku, ponovno su se pokušavali izražavati na ulicama.

Misliš li da je taj poziv za javnim izražavanjem onaj dio dokumentarca koji je privlačan i gledateljima iz drugih dijelova svijeta? 

Da. Mislim da brojni ljudi u drugim zemljama sada razmišljaju o društvenim pokretima jer je to nešto što se zaista zbiva na društvenim mrežama. Ljudi više ne žele trpjeti vlade i ilegalne aktivnosti, korupciju i sve ostalo, ni u zapadnom niti istočnom dijelu Europe, ni na Bliskom istoku. U mnogim zemljama ljudi izlaze na ulice i žele nešto promijeniti. Moj film je o promjeni. Čak ni ako se ova promjena nije dogodila, mogu razmišljati o tome što se mora učiniti u budućnosti, što je pogrešno učinjeno. Mislim da  podiže pitanja i to je najvažnija stvar.

Kako je tebi bilo raditi na nečemu što je tako spontano?

Bilo je to puno posla. Ukupno godina dana montaže i postprodukcije. Mijenjaš samoga sebe radeći na projektu poput ovoga toliko vremena i zaista se pokušavaš prijeći sa stanja gdje si jako involviran na uzimanje distance i postanjanje dijelom zamišljene publike.

Sviđa li te se više ovakav pristup?  Bi li to ponovio?

Da. Ali ne znam o čemu će mi biti sljedeći film pa ne znam hoću li ga ponovno iskoristiti. Sve ovisi o temi filma i načinu na koji se povezujete s njom kao redatelj.

Da si film napravio na konvencionalniji način, misliš li da bi poruka bila drugačija i manje neutralna?

Za mene je to bilo zaista bitno. U to sam vrijeme studirao vizualnu  i medijsku antropologiju u Berlinu i bio sam vrlo uključen u  načine na koje vidimo stvarnost i vrlo zainteresiran za opservacijske stilove kinematografije gdje se ne uplićeš ni na koji način. To je način nošenja sa stvarnošću koji mi se sviđa. Ne znam kako će bit i u budućnosti, ali to je moja odluka koju sam bio donio. Nisam htio voice over i previše objašnjenja. To je zbilja sirov materijal i snimke s ljudima na ulici koje sam montirao na određeni način.

Kako je filmska kritika reagirala?

Većina, 95% je bila vrlo zadovoljna i imao sam dobre kritike. Bili su i neki koji su rekli da to nije slika koju su htjeli vidjeti o prosvjedima.

Kakvo  je stanje u Rumunjskoj sada?

Sada sve više i više ljudi izlazi na ulice iz različitih razloga, npr. žele novu vladu, protiv su velikih projekata s negativnim utjecajem na okoliš.  Ovo je bila osnova, a sada ih se sve više izražava.

Možeš li mi objasniti namjeru u trodijelnost filma?

Znali smo gdje će film početi i kako će završiti ali nismo baš bili sigurni za srednji dio. Drugi dio je stagnacija prosvjeda. Htjeli smo snimiti cijeli razvoj događaja- energiju na početku, stagnaciju i agoniju  i zato postoje tri dijela. To je razumijevanje toga kako se društveni pokreti transformiraju i razvijaju od velikog potencijala na početku do razočaravajućeg dijela na kraju kad se više ne može mnogo toga promijeniti.

Jesi li  tražio inspiraciju u drugim redateljima prilikom postprodukcije?

Naravno.  Radio sam privatne projekcije s nekim prijateljima, također s nekim redateljima.  Jako je dobro  screenati film i razgovarati s ljudima i vidjeti  gdje ima propusta. Vrlo je korisno to činiti.

Jesi li trenutke u kojima ti se prosvjednici obraćaju  namjerno ostavio u filmu?

Da, htio sam dodir subjektivnosti. Žao mi je što nema više mene u ovom filmu. Nakon nekog vremena sam postao objektivniji i opservativniji dok gledam stvari iza kamere. Trudim se predstaviti više lica iz prosvjeda. Nisam pratio nijednog od likova, ovo je film o trgu kao cjelini, o grupi ljudi i načinima njihove međusobne interakcije.

Sviđa mi se kako si zabilježio interakciju između policije i prosvjednika i kako policija postupno postaje artikuliranija. Je li se to zaista tako odvijalo?

Da, postali su malo opušteniji na kraju. Također sam pokušao razgovarati s njima ali samo su mi dali službenog predstavnika i on je pričao naučene riječi, ništa osobno. Zapravo je zaista čudno jer smo razvili određeni odnos. Lik koji se pojavljuje na početku filma i govori: “Maknite se s ulice!” na kraju kaže “Mi tučemo ljude.” Njegov nadimak je Conan Uništavač. Sada, svaki put kada me vidi mi kaže: “Ajmo napraviti još jedan film! Molim te daj  mi DVD? Sviđa li ti se moja gluma?” To je zaista čudno jer on zapravo predstavlja državu. Zaista je snažan, kada se nešto dogodi tuče ljude, ali u isto vrijeme je šaljiv, kaže mi: “Sljedeći put dođi sa scenarijem. Možemo ga razviti skupa.”