Izvještaj – A place To Bury Strangers: Gledanje buci u oči
Klub Močvara u ovu je subotu bio počašćen premijernim nastupom benda A Place To Bury Strangers i njihovog svježeg supporta, benda Bambara . Bend poznat kao i najglasniji bend New Yorka putuje već neko vrijeme Europom promovirajući svoj posljednji glazbeni uradak „Strange Moon“, album obrada kultnog punk benda Dead Moon. Dosta se toga promijenilo od 2002. godine kada je bend osnovan, pa je stoga teško govoriti o originalnim članovima benda. Međutim, tu je mozak cijele operacije Oliver Ackermann koji se bendu pridružio netom nakon raspada njegovog Skywave-a. Osim tri iznimno dobro kritički prihvaćenih albuma, izdali su i velik niz EP izdanja od kojih je posljenji onaj već navedeni. Posljednje pak LP izdanje datira iz prošle godine, a naslova je „Worship“. Za ovo preliminarno upoznavanje dobro je još znati kako bend nosi iskustva stečena kao support na turnejama velikana poput Nine Inch Nailsa, MGMT-a, Black Rebel Motorcycle Cluba, i drugima.
S druge strane, dok su bili odličan support drugima, sa bendom koji su izabrali da ih prati na ostatku turneje riskirali su jednoličan zvuk, ali i mogućnost da ih pomalo i zasjeni. Bambara nastupa sa bendom po treći put na ovoj turneji, i do samog kraja njihove polusatne uvertire slažu dobar na sve bolji i bolji dojam. Bambara je tročlani bend koji dolazi također iz SAD-a, a ostatak informacija vrlo je teško iskopati. Radi se o dark drone spoju industrial i psychedelic punka, koji je u konačnici vrlo teško ne opisati sa nečim poput eksperimentalnog djeteta benda A Place to Bury Strangers. Možda se radi o nijansama koje sam previdio, ali čudno je čuti predgrupu koja toliko podsjeća na bend kojem je support. Njihova posljednja pjesma, All the same sa debitantskog albuma “Dream Violence” postavila je letvicu vrlo visoko za ikoji bend koji bi mogao uslijediti, pa makar to bio i najglasniji od najglasnijih.
U tom trenu – točnije, tridesetak minuta poslije – ipak se na stageu pojavljuje Ackermann sa bendom i već nakon prve stvari zaboravljamo što se to uopće prije događalo. Ovaj bend počinje na način bacanja u vodu. Teško da je itko osim pravih fanova do kraja koncerta sretno isplivao. Stage je bez reflektora, ali zato sa pet strateški raspoređenih projektora koji su iscrtavali svakojake tripoidne vizuale kroz maglu koja se dopuštala svakih nekoliko minuta. Otvaranje je bučno, i prvi put se u večeri čini da ovdje ipak ima dovoljno ljudi da se ovaj događaj pretvori u pravi koncert. Naravno, i oko prvih redova se vrtila grupa ljudi koja je jedna druge ispitivala jesu li ikad slušali uopće ovaj bend, ali vjerujem da je to zagrebački-normalno. Štoviše, nismo još stigli ni do sredine njihova seta, a basist je spretnim pokretom već u publici koja ga je dočekala s tolikim nerazumijevanjem da je oko njega stvorila krug i pustila ga da se ipak mirno nazad popne na stage. Pri tom je slomio, ali i spontano pokrenuo jednu stroboskopsku bljeskalicu koja je tako natuknula što nas čeka. Osim noviteta sa „Strange Moon“-a, cijeli je koncert obilježen sa par „klasika“ sa njihovog ponajboljeg ostvarenja, ili bar najbolje poznatog „Exploding head“.
Vrlo je glasno. Odnosno, previše je jednostavno govoriti o glasnom. Bučno je. I to je nešto na što mnogi nisu bili spremni. Baš zato jer se nisu zapitali što to znači nositi epitet najglasnijeg benda u New Yorku. Zato će neki govoriti o težini zraka, a drugi pak o slobodi koju pruža potpuni mrak, magla i stoboskopom isprekidani trenutci kada uspijevate vidjeti da se osim buke ispred vas ipak nešto i netko kreće. Pjesme se nastavljaju jedna za drugom, vrijeme za aplauz se u većini slučajeva promašuje. Ovdje se potpuno radi o koncentratu miomirisa dim-mašina, difuznim sijevanjima, i možda najkompleksnijoj buci koju ste do sada u Hrvatskoj mogli doživjeti. Publika je, čini se najbolje utvrdila gradivo sa već spomenutog „Exploading Head“ albuma čiji su brojevi prolazili sa najvećom dozom odobravanja. Naravno, Keep slipping away je vjerojatno i jedina pjesma koja je praćena aktivnim pjevanjem publike. Ostatak je održavan na bazi deliričnog mumljanja, koje se ionako nije čulo niti prepoznalo. Sa istog albuma, Deadbeat sam primio posebno pozitivno, rasplesano i osobno.
Tek nakon Keep slipping away, kada smo došli do same kulminacije koncerta, oni odabrani mogli su doživjeti što je to točno u tom bendu što ih čini toliko spremno cyber-postmodernim da vas gotovo tjeraju da se momentalno uozbiljite i preispitate kroz svu buku koja vas okružuje. I prostor nije mogao biti bolje pogođen, kao ni vrijeme. Od te pretposljednje pjesme ulazimo u potpuni noise delirij kada Ackermann sam gasi projektore i pušta da magla do kraja ispuni prostor, a tada pali na podu jedan jedini stroboskop kojeg ritmički ugađa. U potpuno isprekidanim momentima lucidnosti razabire se još dvadesetak minuta intenzivnih tonova, kada najednom već ostajemo u mraku, a ljudi oko mene pomalo skidaju ruke sa ušiju. Da, ovo je noise poslastica na koju mnogi nisu bili spremni, pa je svoje bubnjiće morao osigurati i prvi red – pritiskanjem ušiju rukama. Na samom kraju, još jedva zamjetno, basist je plesao sa još samo jednom žicom. A prilično sam siguran da će i električna gitara zahtjevati izvjesne popravke, jer je i ona sama plesala posvuda.
O fotografiji s koncerta, kao koncertnoj fotografiji, ovdje ne možemo govoriti jer sa samim događajem ona ne komunicira ništa. Svaka je fotografija s ovog zato u konačnosti impresija. Oni koji se nisu progurali do prvog fronta zasigurno su ostali zakinuti za osjećaj kako je to gledati buku u oči, i kako je to čuti stroboskop.Teško je bilo nazrijeti oblike, a kamo li likove, ili protagoniste ovog koncerta. I tako je zasigurno bilo i najbolje. Sve drugo bi bio rizik da bismo mogli opisati ovaj događaj kao samo jedan u nizu koncerata, što svakako nije bio. Ako koncert niste posjetili, ne očajavajte, siguran sam da ćemo o A Place To Bury Strangers čuti i vidjeti još štošta. Zato za idući put valja utvrditi gradivo.
