Izvještaj – Damien Jurado: Pomicanje granica lijepog
Samozatajno i tiho pojavio se na pozornici uz Josha Gordona i Heather Woods Broderick par minuta nakon najavljenog vremena te je dočekan s velikim oduševljen koje očigledno nije splasnulo od njegovog zadnjeg nastupa. Kreće s pjesmama Silver Timothy, Silver Donna, Metallic Cloud i Plains To Crash sa albuma “Brothers and Sisters of the Eternal Sun koje nas lagano uvode u koncert i pripremaju za stvari s novog albuma. Ubrzo se tu nalaze i Sam and Davy, Onalaska i Exit 353 koje sjajno izvode kao improvizirani trojac. Tako se dobro nadopunjuju i isprepliću (pjesme i glazbenici) da je teško sa sigurnošću reći koja je s kojeg albuma, ali s obzirom na pozadinsku priču ovih albuma, to nimalo ne čudi. Naravno, našlo se i pjesama sa starijih albuma poput “Saint Bartletta”, ali i “Maraqope”. No, kako ovo ne bi preraslo u čisto nabrajanje pjesama koje smo otprilike mogli i očekivati, hajmo koju i o samom koncertu.
Damien na pozornici osvaja svojom jednostavnošću i iskrenim nastupom. Nema tu nikakvih suvišnih pokreta ili želje da se svidi publici. Između kratkih pauza ne progovara, nema šarmantnih ili nepotrebnih izjava, tu i tamo izusti “hvala” i kreće s novom pjesmom. I ostavlja nas bez riječi. Cijelo dvorište Močvare podredilo se svakom udarcu njegove ruke, svakom titraju njegovih žica i svakom tonu njegovog neodoljivo emotivnog glasa. Svi smo upijali njegove pjesme s dječjom fasciniranošću, razjapljenih usta i širom otvorenih očiju. Ili zaista hrabri, zatvorenih očiju. Damien s lakoćom prenosi svoju tekuću poeziju na nas te jedino što nam ostaje je glasno oduševljenje u tih par sekundi dok štima gitaru ili traži capo.
Iako sam na trenutke požalio što nije mogao doći s cijelim bendom u kojoj bi sve izvedbe bile još snažnije uz ritmičku podlogu, trojac je i više nego dobro prenio atmosferu s albuma koja nas je sve okupila u Močvari. Nakon otprilike sat vremena Josh i Heather su nas pozdravili te je Damien ostao sam na pozornici. Koncert je komotno mogao tada završiti i malobrojni bi uputili prigovor (osim na trajanje koncerta) jer su od prve pjesme samo pomicali granice ljepote. Međutim, Damien je očigledno veći dio svoje karijere proveo kao kantautor i navikao biti sam na pozornici. I, ako se mene pita, uz dužno poštovanje njegovoj instrumentalnoj pratnji, koncert je tek tada zaista počeo. Barem koncert koji smo svi čekali. Prvi taktovi Qachina-e i sumnjam da je bila osoba u publici koja se nije naježila. Slijede Taqoma, Magic Number, Sheets i potpuno nas je emocionalno iscijedio s Everything Trying, Kola i Musem of Flight. S time je završio koncert i prenuo nas iz sanjive jave te nam nije ostalo ništa drugo nego dozivanje na bis. Pregrubo smo odvojeni od izvora topline i sigurnosti te je došao na bis kao brižna majka i otpratio nas u petak uz Arkansas i Prisms.
Možemo mu se samo zahvaliti na sjajnom koncertu koji će uvijek trajati prekratko i odbrojavati dane do idućeg nastupa koji će uvijek biti predaleko. Odličan koncert i predivna atmosfera ispunili su Močvaru stoga hvala i SuperUhu što nećemo ubrzo zaboraviti ovaj četvrtak.
