Izvještaj – Pips, Chips & Videoclips u Domu sportova: Sreća, suze, hitovi i ljubav
Kako započeti izvještaj s koncerta Pips, Chips & Videoclips u Domu sportova, a da u startu ne bude izbljuvak klišeja i patetike? Jedna riječ mi pada na pamet – epski, jer manje od toga sigurno nije bilo.
Šestorka astronauta popela se na pozornicu oko 22h i krenula s nepoznatim introm, koji je zvukom podsjećao na recentne solo radove Damona Albarna. Ripper je od samog početka bio odlično raspoložen, nikad ga nisam vidio tako dobre volje na koncertu. Dofurao si je analogni sintesajzer i malo se igrao njime, bas Marka Levanića odmah je bio odvrnut na najjače, a nakon dvije-tri minute svirke svjetlo se preusmjerilo na Ivana Božanića, koji je neopterećenim laganim pokretima zasvirao uvodni riff Malene. Euforija je počela.
Početi koncert s Malenom dosta je zanimljiv potez (na Gričevanju su je svirali na bisu), ali to je u skladu s onom starom narodnom „red hitova, red stvari za prave fanove“. Zamka je u tome da su kod Pipsa sve pjesme automatski i hitovi, pogotovo za njihove fanove, a posebice za publiku iz Doma sportova, koja je znala bez izuzetka sve tekstove i gromoglasno pjevala sve pjesme, ali baš sve. Gotovo svi od 4000 prisutnih proveli su cijeli koncert na nogama, s rukama u zraku, pjevajući, vičući i aplaudirajući svom snagom svoga bića, kao što je i bend izgarao na pozornici. Osmijeh na licima članova benda bio je predivan, otkrivao je neprocjenjivo iskreno uživanje u sviranju i u tom neponovljivom (dvosatnom) trenutku. Emocije su se u dvorani mogle loviti mrežom za leptire, i one koje je odašiljao bend sa stagea, kao i one koje je publika toplo uzvraćala i međusobno dijelila, bilo to u romantici ili među burazima, a tople uspomene na jučerašnju večer ostat će nam zauvijek usađene u sjećanje.
Kroz dva sata i dvadeset minuta dug koncert Pipsi su odsvirali 25 pjesama (ne računamo li spomenuti intro), od koji su dvije bile neočekivane obrade – Tesla od Letu Štuke te posebno impresivna Čuvar močvara i trava od Jinxa, koja je u pipsovskoj verziji zvučala kao spoj Radioheada i Massive Attacka, što je bilo nevjerojatno dobro (želimo još takvih stvari). Ljestvica je podignuta za još jedan stupanj. Vokali bendova čije su pjesme obradili otpjevali su zauzvrat dvije pjesme s „Walta“. Dino Šaran, frontmen i glavni autor Letu Štuka, otpjevao je s burazom Ivanišem Walta Disneya, dok je Yaya iz Jinxa u potpunosti preuzela mikrofon na Trubaču. Yaya je također bila odlično raspoložena te je oduševila, kako svojom vokalnom izvedbom, tako i veselim plesnim pokretima i širenju pozitivne energije, što je publika itekako osjetila.
Što se samih pjesama Pipsa tiče, najviše su zastupljeni bili albumi „Walt“ i „Fred Astaire“, svaki sa sedam pjesama, što je djelomično potvrdilo moj komentar o najboljim albumima Pips, Chips & Videoclipsa. „Walt“ je dominirao regularnim dijelom seta, što je razumljivo s obzirom na to da je i dalje aktualan, a ovaj je koncert još jednom potvrdio iznimnu kvalitetu tog albuma. Posebice mi je drago to što je publika pjesme „Walta“ pjevala i prihvatila kao i sve hitove iz devedesetih, posebice plesnu Bi li ili ne bi, nabrijanog Trubača i emotivnu Htio bi da me voliš, iako za njima nisu nimalo zaostajale Kratka povijest i Dementor.
Između pjesama s „Walta“ i spomenutih obrada našlo se mjesta za singalong na hitove Plači i Ljeto ’85, ali dvorana se okrenula naopako kad je krenula eksplozivna Supermama sa stadionskim refrenom „ljubav je popizdila“, za kojom je uslijedila fantastična Zdenka i vanzemaljci. Pjesma je odavno hit, ali tek sam jučer spoznao u kojoj točno mjeri. Kratko rečeno, Dom sportova je za Zdenkom lud.
Pravi su orgazmi došli sa zadnje četiri pjesme prvog dijela seta, Poštar lakog sna i božanstvenim trojstvom Narko, Dan mrak i Bog. Pritom su Poštar, na kojoj je Šinec zasvirao harmoniku, a koji je više otpjevala publika nego bend i time samo zacementirala već ionako legendarni status pjesme, te Bog, kada su se po cijeloj dvorani upalili upaljači i mobiteli uz još jedan singalong sa suzom u oku, bili apsolutni vrhunci koncerta. No, onda su uslijedili bisevi.
Prvi je bis bio rezerviran za pjesme iz rane faze karijere. Ripper i Zdeslav na klavijaturama otvorili su ga Pjevačem Beatlesa i Stonesa, a rijetko svirana pjesma s „Dernjave“ pokazala se kao pun pogodak za taj trenutak koncerta. Nakon toga je uslijedio još jedan lagani zadatak za Božanića, odnosno uvodni riff u Gume na kotačima, a svi znaju što se događa na Pipsovim koncertima za vrijeme te pjesme (tko ne zna, neka ode na koncert Pipsa).
Drugi bis donio je možda manje hitove (gledajući generalno njihovu karijeru), no svakako favorite pojedinih skupina publike. Nakon dugo vremena Pipsi su odsvirali Dođi vilo, za koju sam očekivao možda malo veće oduševljenje kod publike, no to mi nije umanjilo veličanstvenost izvedbe ove svevremenske pjesme. Nakon nje uslijedila je neprimjetna preobrazba. 2×2 je definitivno velika i važna pjesma, možda nije najlogičniji izbor za bis, no njome Pipsi žele pokazati za što su sve zapravo sposobni i u kakvim sve različitim registrima djeluju. Zadnjih par taktova pjesme odsvirano je u potpunom mraku, samo uz neke tamne boje na videozidu, što je bilo nadrealno impresivno i daleko od svega što se može čuti ili vidjeti kod ostatka hrvatske glazbene scene. Istovremeno, Pipsi time žele i poručiti da su daleko dogurali od svojih početaka, od onoga što je uslijedilo nakon tog bisa.
Uslijedilo je to da možda prvi put ikada Pipsi nisu natjerali svoju publiku na pjesmu, već publika Pipse, točnije Rippera. S tribine se počeo oriti Jug sa stihovima „Dinamo, ja tebe volim jako“, što je ubrzo počela pjevati cijela dvorana, da bi zatim na stage stigao Ripper (prvo mi je došla misao da će prekinuti koncert) i zapjevao s publikom legendarne stihove. Ista se stvar ponovila još jednom, drugi put s pjevanjem himne Dinamo ja volim. Koliko se god toga dogodilo u dvadeset godina otkada je ta pjesma nastala, jedan dio Pipsa i Rippera uvijek će biti obilježen tom pjesmom, što se vidjelo i na samom Ripperu i njegovom doprinosu pjesmi u Domu sportova.
Između tih dva momenta smjestila se Na putu prema dole, produžena predivnim instrumentalom i solažama, nakon koje je slijedio i dugi naklon benda te međusobni pljesak – bend je zapljeskao svojoj jedinstvenoj zagrebačkoj publici (iako nas je bila iz svih krajeva Hrvatske), publika se zahvalila bendu. Zapravo, nije se zahvalila, zahvaljivala se tako dugo (uz Dinamo ja volim), sve dok nije natjerala bend da odsvira Nogomet za kraj. To je bio raspašoj. Ako je prije i bilo nekoga tko je sjedio u dvorani, s tom su pjesmom svi bili ne na nogama, nego u zraku. Još je dojmljivije bilo to da su svi pjevali pjesmu, uključujući i cijelu žensku publiku (ili barem onaj dio ženske publike koji sam ja uspio vidjeti).
Ovog puta je čak Ripper otpjevao pjesmu, nije prepustio mikrofon Zdeslavu kao što to zadnjih godina radi za vrijeme izvedbe Nogometa. To je omogućilo i meni jedan od najdražih trenutaka koncerta, kada je Ripper prije završnog dijela pjesme (no-no-nooogomet) rekao „ali no-no…“, s naglašenim ali i prvim no, te pripadajućom gestom rukom, koja u zapadnom svijetu obično znači ne, potvrdivši moje sumnje da je to zapravo antinogometna pjesma, a ovaj no znači ne nogometu, ili barem onom nogometu koji nas u našoj državi već neko vrijeme prati („kako je dobro biti na Vlasti, jer Vlasta je bogata i Vlasta te časti“, itekako aktualno danas). Ova pjesma nije nogometna himna, ova je pjesma analiza cijelog jednog sloja našeg društva, ako ne i našeg društva općenito. Vjerojatno je riječ o najbolje (ili barem najlukavije) napisanima stihovima kritike u povijesti hrvatskog rocka.
Zvuk je bio izvrstan, to uopće ne moram ni spominjati, jer za Pipse je poznato da jako puno pažnje posvećuju razglasu. Cijeli su koncert pratile videoprojekcije te snimale kamere, pa se ne bih čudio ako jednog dana vidimo i snimku koncerta. Bend je bio na vrhunskoj razini, no ni to nije ništa nepoznato za Pipse. Božanić i Šinec pomazili su nas s više divnih solaža, a jedina zamjerka u cijeloj priči bila bi da mi je u nekim trenucima nedostajalo nekog šusa, odnosno neke žestine i energičnosti u svirci benda. Neki momenti bili su mi mrvicu premlaki, što nije kritika već je više traženje dlake u jajetu, no ipak mislim da je refrenima Dementora i Mogu ti reć, „fenomenalnom danu“ u Dan mrak ili Dođi vilo nedostajala energičnost koju su imale Trubač, Zdenka i Vanzemaljci ili Nogomet.
Ja ne želim pisati o ovome kao vrhuncu karijere Pipsa. Dakako da je koncert sam po sebi bio vrhunac, i to svaka pojedina pjesma na koncertu, i one koje su odsvirali Pipsi, kao i one koje je započela publika. Također, ovo je vrlo vjerojatno koncert godine što se tiče hrvatskih i regionalnih izvođača, No, ne, ovo nije vrhunac karijere, ovo je početak novog poglavlja, u kojem bi Pipsi mogli i zaslužuju napuniti svaku dvoranu od Ljubljane do Beograda, uključujući sve veće gradove između. Ovako uigrani, raspoloženi i moćni Pipsi (mislim da je trenutna postava benda briljantna, pohvale cijeloj šestorki), najjači su festivalski headliner kakvog regionalni festivali samo mogu poželjeti. Moje riječi će djelomično ostati puka maštarija, no danas najavljeni koncert Pipsa u riječkom Palachu prvi je korak u nastavku priče o zagrebačkim velikanima, a ja sam siguran da još puno toga može biti ispričano. Samo se nemojte ulijeniti dečki.