Izvještaj – The National: Koncert koji je spasila publika

Jednom se i to moralo dogoditi – koncert The Nationala koji nećemo odmah po završetku proglasiti potencijalnim koncertom godine. Omiljena američka petorka peti je put stigla u Zagreb. Kao i 2013. godine, mjesto radnje ponovno je bio stadion na Šalati, no ovoga je puta dojam bio nešto slabiji nego prije pet godina. Glavni razlog za to prošlogodišnji je album “Sleep Well Beast“.

Iako nije riječ o lošem albumu, “Sleep Well Beast” je u odnosu na prethodna izdanja Nationalov najslabiji album još od “Sad Songs for Dirty Lovers” iz 2003. godine. A najveći dio setliste zauzele su upravo pjesme s novog albuma, čuli smo ih čak osam od 12. Slična je situacija bila prije pet godina kada su odsvirali devet od 13 pjesama s tada aktualnog “Trouble Will Find Me“, no to je bio album bez loše pjesme, jedan od najboljih albuma te godine i najbolji u njihovoj karijeri uz “Boxer”, sve pjesme mogle su se naći na setlisti jer su live zvučale zaista izvrsno.

Za “Sleep Well Beast” to se ne može reći. Na albumu je nekoliko odličnih pjesama u rangu njihovih najvećih ostvarenja – Day I Die, Carin at the Liquor Store, Nobody Else Will Be There – tu su i dobro prihvaćeni singlovi Guilty Party i The System Only Dreams in Total Darkness, no ostatak albuma daleko je slabiji. Turtleneck im je jedna od najlošijih pjesama u karijeri, zaista loš pokušaj žestoke rock pjesme (srećom nisu je svirali na Šalati), Empire Line osrednji je i bezidejni hibrid Sorrow i Fake Empire, a veliki broj pjesama na albumu nalikuje jedna na drugu – I’ll Still Destroy You, Walk It Back, Sleep Well Beast, Dark Side of the Gym, uključujući i spomenute Guilty Party i Carin kao najbolje među njima, sve je to na isti kalup. Na studijskoj snimci to možda i nije neki nedostatak, no na koncertu one zvuče zamorno i monotono.

Velika je kvaliteta bilo kojeg izvođača znati kako složiti setlistu, a The Nationalu to i nije najjača strana. Koncert su započeli s dvije potpuno nove pjesme, Quiet Light i So Far So Fast. Pjesme su premijerno odsvirali prošli tjedan na vlastitom festivalu Eaux Claires u Wisconsinu, mi smo bili drugi u svijetu koji smo ih čuli, što je lijepa gesta prema zagrebačkoj publici koju svakako cijenim. No to nisu gotove pjesme, bend vjerojatno koristi koncerte i da bi otkrio kako pjesme dišu, kako publika reagira na njih te će nakon turneje sigurno nastaviti raditi na njima.

Bez sumnje bi bilo bolje da su ih ubacili negdje u setlistu nakon što se koncert već zalaufao ili možda odsvirali na bisu kao dar za kraj koncerta, ovako je sve to djelovalo kao tonska proba na kojoj oni nešto isprobavaju, a mi čekamo da koncert započne. Još su k tome obje pjesme dosta duge, stilski se naslanjaju na klavirske balade s prošlog albuma pa koliko god da je publika srdačno dočekala bend i aplaudirala svakoj pjesmi, ovo je bio loš početak koncerta koji nam je oduzeo više od 10 minuta vremena koje smo trebali zajedno provesti na Šalati.

Na trećoj pjesmi koncert bi već trebao biti u punom zamahu, no ovdje je zapravo tek počeo, i to s trećom baladom u nizu, Nobody Else Will Be There. Većinu koncerata na ovoj turneji započinju tom pjesmom, čime nastavljaju i svoju tradiciju akustičnih, laganijih otvaranja koncerata (Start a War, Runaway…). Jedna od najboljih pjesama sa “Sleep Well Beast” i uživo zvuči odlično, a pojačali su i aranžman u odnosu na studijsku snimku, što se kasnije pokazalo kao najveći adut ovog koncerta.

Prve dvije trećine koncerta tako su obilježile nove pjesme uz koje ste se mogli njihati u laganom ritmu, no malo je bilo uzbuđenja. To su nam donijeli tek singl The System Only Dreams in Total Darkness i klasik Bloodbuzz Ohio, pjesma s albuma “High Violet” u čije je vrijeme (uz “Boxer”) i većina prisutnih vjerojatno zavoljela ovaj bend pa je jasno oduševljenje s kojim je pjesma dočekana. “High Violet” blok dopunila je Lemonworld koju je Matt Berninger posvetio Emi u žutoj haljini. Obje pjesme pratilo je zborsko pjevanje, kao i sve pjesme s tog i starijih albuma do kraja koncerta. Dobro su zvučale i Don’t Swallow the Cap te I Need My Girl s “Trouble Will Find Me”.

Zadnja trećina koncerta bila je uvjerljivo najbolja, počevši s omiljenom Slow Show nakon koje je uslijedila Day I Die i potvrdila se kao definitivno najbolji uradak posljednjeg albuma. Bend ju je izveo zaista odlično, energično, uživljeno, što je pratio i Berninger sišavši među publiku. Ubuduće bi tu pjesmu trebali koristiti za zatvaranje setova jer je za to naprosto savršena. Na nju se nadovezala Carin at the Liquor Store, također u pojačanom aranžmanu u odnosu na studijsku verziju, pjesma je istovremeno zvučala snažno i ranjivo, intimno, a epski.

Graceless je klasični koncertni favorit, kao i neuništiva Fake Empire s kojom je trebao završiti regularni dio seta, no bisa nije bilo, ekipa je ostala na pozornici te nastavila s neizostavnom Mr. November. Koncert je završio standardno, uz zaista izvrsno izvedenu Terrible Love za vrijeme koje se Berninger uobičajeno spustio u publiku – uspio se čak dočepati štanda za pive – te Vanderlyle Crybaby Geeks koju je zapravo izvela publika uz pratnju braće Dessner na akustičnim gitarama.

Koncert je trajao nešto kraće od dva sata, a ukupno su odsvirali 21 pjesmu, manje nego 2013. kada smo ih čuli 24 (na šibenskoj tvrđavi Sv. Mihovila 2014. čak 25). Uzmemo li u obzir činjenicu da dvije od 21 pjesme uopće nismo znali, teško je sakriti razočaranje na kraju koncerta. S “Alligatora” smo čuli samo Mr. November, s “Boxera” Slow Show i Fake Empire, što jesu vjerojatno ključne numere tog albuma, no bilo bi lijepo da su odsvirali Mistaken for Strangers, Brainy, Green Gloves, Apartment Story, a Secret Meeting ili Karen da ne spominjem. Čak smo s “High Violet” čuli više pjesama nego s pretposljednjeg “Trouble Will Find Me”, a moglo se naći mjesta za Demons, I Should Live in Salt, Sea of Love ili This is the Last Time.

Kao što sam spomenuo, najbolji dio koncerta bio je instrumentalni. Čini mi se da su se u odnosu na koncerte iz 2013. i 2014. braća Dessner, Devendorf i dvojica pratećih muzičara za razinu podigli. Zvuk je bio odličan, na tribinama možda malo šuplji, no zadovoljavajući, aranžmani su bili bogati, Aaron Dessner neprestano se selio s klavira na gitaru, usput se igrao malo elektronikom i loopovima, Bryan Devendorf isporučio nam je standardno odličan bubnjarski set, dok su prateći glazbenici dopunili zvuk puhačkim dionicama. Za Berningera znamo da nikada nije bio vrhunski pjevač, no po mojem je mišljenju ovaj koncert zaista loše otpjevao, u više navrata kada ne bi mogao pogoditi višu intonaciju naprosto bi urlao. Je li riječ o interpretaciji ili dilentatizmu, o tome možemo raspravljati.

Inače su momci bili dobro raspoloženi, više puta su ponavljali kako im je lijepo doći svirati u Zagreb, pozdravili su i svog prijatelja Matu Škugora, komentirali su nogometno prvenstvo, malo se i našalili (Berninger: “This time we’re all gonna play the same song”), dok je publika bila zaista predivna, svi izvođači trebali bi željeti imati ovakvu publiku. Koliko zagrebačka (hrvatska) publika ponekad zna biti ukočena ili pak pretjerano brbljava, toliko je ovdje izgarala i tih dva sata iskreno živjela Nationalovu glazbu.

Koncert doduše nije bio rasprodan, publike je bilo otprilike koliko i 2013. godine, vjerojatno su to bili više-manje isti ljudi (koji ih prate još od “Boxera” i “High Violet”), što znači da im “Sleep Well Beast”, barem u Hrvatskoj, nije donio rast kao prethodni albumi, što nekako i potvrđuje teze ovog izvještaja. U konačnici nikako ne možemo reći da je ovo bio loš ili osrednji koncert, no od The Nationala smo navikli na više i bolje. Tako da se prvenstveno nadamo da će sljedeći album biti bolji od “Sleep Well Beast”, a da će nam opet doći, u to ne moramo sumnjati.