Izvještaj – The National, tvrđava sv. Mihovila (2.8.): Nacionalni bend bez nacije

The National su prošli tjedan po šesti put došli u Hrvatsku, ali ovog su se puta zadržali cijeli tjedan, spojivši godišnji odmor i uživanje u čarima Jadrana s čak tri koncerta u Šibeniku. Ja sam prisustvovao onom srednjem, u subotu, 2. kolovoza, na tvrđavi sv. Mihovila, koji su neki mediji prozvali koncertom za geekove – i, zapravo, nisu bili u krivu. Kolegica s portala Ziher.hr, koja živi preko puta tvrđave, rekla mi je da joj se od siline glazbe, vriskova publike, pljeska i oduševljenja, činilo da će se tvrđava urušiti. Ja sam putovao ukupno 17 sati kako bih mogao biti na 2 sata koncerta. Ako se to ne može nazvati geekovskim, onda se svakako može prozvati ludim.

U svakom slučaju, moja je subotnja avantura započela u 10 ujutro u Varaždinu, da bih u Šibenik stigao s dva i pol sata zakašnjenja, u 20 sati. Ostalo je jako malo vremena da se od Autobusnog kolodvora popnemo na tvrđavu, usput pronađemo pekaru koja radi (pokazalo se to kao jako težak zadatak na vrhuncu turističke sezone) i pokušamo pronaći utičnicu za uređaje ispražnjene od cjelodnevne vožnje. No, s dolaskom na samu tvrđavu nervoza je gotovo pa posve nestala, jer je ambijent uistinu čaroban. Obnova tvrđave je svakako bio odličan projekt koji će se Šibeniku zasigurno isplatiti, kao i svim gostima koji će prisustvovati događanjima na njoj. Ono malo nervoze i umora što je preostalo od hrvatskih turističkih gužvi u potpunosti je zaboravljeno kad su se u 21:15 članovi benda popeli na pozornicu, a 800 ljudi u publici je ustalo i zapalilo prskalice te zapjevalo s Mattom uvodnu pjesmu, Start A War.

Idućih dva sata apsolutno ništa na svijetu nije bilo bitno, osim činjenice da smo tamo i da National svira za nas i s nama. Odsvirali su 25 pjesama, po sedam komada sa zadnja tri albuma („Trouble will find me“, „High Violet“ i „Boxer“), tri pjesme s „Alligatora“ (svakako me iznenadila i razveselila Lit Up), te Santa Clara, s kojom su otvorili bis, a koja se nalazi na „The Virginia EP“, kao i bonus pjesma na nekim izdanjima „Boxera“. Naravno, uvijek je moguće cjepidlačiti oko izbora pjesama na setlisti, posebice u slučaju Nationala, ali mislim da svi mogu biti zadovoljni, jer momci uvijek uravnoteže setlistu s podjednakim brojem „hitova“ i pjesama koje rjeđe ulaze na setliste, a niti ne škrtare s brojem pjesama.

Ovaj koncert mi je svakako bio bolji od prošlogodišnjeg zagrebačkog na Šalati, ne samo zbog intimnijeg okruženja, već me i bend svirački više oduševio, kao da su bili posebno inspirirani i jako željni svirke. Već su uvodnu Start a War od tihog uvoda gitare izgradili u divnu odu u koju su se postepeno uključili druga gitara, bas, bubnjevi i puhači, sve dok ti kompletni zvučni spektar nisu okupirali zvukovi njihove glazbe. Bryce Dessner se pokazao kao vrhunski gitarist, ubacivši u skoro svaku pjesmu solažu na gitari kojom nam je topio uši, što je publika itekako nagradila, a i on je izgledao kao da zaista uživa svirati tu večer. Kad je sjeo za klavir, njegov brat blizanac Aaron se prebacio s ritam gitare na vodeću ulogu te pokazao da je i on itekako dobar gitarist.

Druga dvojica braće u bendu, ritam-sekcija Devendorf, uvijek su puno povučeniji u pozadini stagea, ali ova „geekovska“ publika je pokazala da i njih voli i cijeni. Točnije, basista Scotta, kojem su u više navrata skandirali „Scott, Scott!“. U jednom takvom trenutku, Bryce je rekao: „We don’t know this song. Oh, are you chearing for Scott?“, na što se nadovezao Matt i malo zezao Scotta. No, nimalo manje pažnje nije zaslužio ni Bryan na bubnjevima, koji s nevjerojatnom mirnoćom svira iznimno zahtjevne i kompleksne bubnjarske dionice. Njegovi ritamski obrasci su jednako upečatljiv element Nationalove glazbe kao i Mattovi stihovi.

Kroz godine rada i šest studijskih albuma, Berninger se kao tekstopisac neprestano razvija i mislim da je on trenutno najbolji tekstopisac mlađe generacije. Količina osobnosti i emocija koje on unese u svoje tekstove je upravo nevjerojatna. A kad sam već to spomenuo, mnogi su upoznati i s činjenicom da Matt voli popiti za vrijeme koncerta. Na tvrđavi je, kao i Bryce na gitari, bio posebno „inspiriran“, pa je čak razbijao čaše i boce. Mnoge čudi njegova agresivnost na pozornici, ali da ja moram te stihove pjevati i uvijek ih iznova proživljavati, i ja bih svaki koncert bio pijan. Naravno, nije Matt pijanac, ima u tome i nešto scenske glume, ali to ostavlja specifičan dojam, kao i penjanje na vrh tribine ili naslikavanje i grljenje s prvim redovima za vrijeme bisa.

The National možda nisi najbolji, najveći ili najutjecajniji bend na svijetu, ali svojom su glazbom i koncertnim nastupima itekako zanimljivi i uzbudljivi. Ali unatoč tome što su na ovoj turneji svirali kao headlineri najvećih i najboljih europskih festivala, poput španjolske Primavere, belgijskog Rock Werchtera ili danskog Roskildea, te sviraju po arenama i stadionima najvećih europskih metropola i američkih gradova, oni su spremni doći u jedan manji hrvatski grad i odsvirati koncerte tri večeri za redom pred, brojčano, ipak malom publikom. No, zato su tu publiku učinili vjerojatno najsretnijim ljudima na svijetu, a vidjelo se da je i njima samima to bio užitak. Stoga The National kao bend može samo još rasti i sebi zauvijek osigurati mjesto u povijesti glazbe.