Karl Marx: Filozof koji je prodrmao svjetove kao nitko prije ili poslije njega
Nalazimo se u razdoblju historijskog poraza radikalne ljevice, u vremenima gdje se sve komunističke borbe 19. i 20. stoljeća doimaju kao legende iz neke davno izgubljene epohe. Ali to nam ne bi trebao biti razlog za pesimizam ili defetizam – komunizam je, kako je to rekao Alain Badiou u Mračnom raspadu, doživio bezbrojne poraze mnogo prije pada Berlinskog zida i možda ih doživi još mnogo više prije svojeg konačnog trijumfa. Svaki je njegov poraz bio samo privremeno odgađanje; marksizam je i dalje jedina raspoloživa Ideja emancipatorne subjektivnosti. U svjetlu toga, možemo reći – bauk još uvijek kruži!
Danas je 198. (još malo pa jubilej) rođendan čovjeka koji je čovječanstvo zadužio svojim radom na oslobođenju čovjeka kao čovjeka. Postoji samo jedan pojam kojim možemo izreći što je zapravo marksizam: znanost revolucije. U tom je pojmu sadržano sve što marksizam jest, on je teorija revolucionarne prakse i istodobno jedna praktična revolucija u mišljenju koja otvara nove horizonte. Jedinstvo teorije i prakse je njegov ključan moment i marksizam se zbog toga, riječima starog praksisovca Milana Kangrge, ne može razumjeti “izvana”, to jest nekim neutralnim, dokonim proučavanjem: mora ga se živjeti. A jedini način da ga se živi je kroz političku borbu. Život Karla Marxa je, kako ćemo vidjeti, bio život borbe i pisanja.
Karl Heinrich Marx je rođen u Trieru, na današnji dan, 1818. godine. Potekao je iz relativno dobrostojeće obitelji srednje klase i bio je sin odvjetnika, Židova koji je prešao na protestantizam kako bi izbjegao antisemitsku diskriminaciju zbog koje je mogao ostati bez posla. Kao adolescent pohađa liberalno i prosvjetiteljski nastrojenu srednju školu Triera, koja će ga zajedno s utjecajem njegovog oca Heinricha (za kojeg se govori da je Voltairea znao napamet) otvoriti prema progresivnim idealima francuskog Prosvjetiteljstva. No upravo će intelektualno zreli Marx dati najveću i jedinu kritiku građanskog i prosvjetiteljskog društva koja nije tek puki povratak na predmoderne tradicije.
U dobi od 17 godina započinje njegov sveučilišni život. Počeo je studirati pravo i nije ga nikada dovršio. Ali za vrijeme studija prava u Bonnu, upoznaje buduću ženu, Jenny von Westphalen i njenog oca koji je probudio njegov interes za francuski utopijski socijalizam. Njegovo vrijeme u Bonnu je bilo kratko, no tamo se dogodio prvi korak u izgradnji budućeg revolucionarnog teoretičara. Charles Fourier i Saint-Simon su prvi trajniji intelektualni utjecaj na Marxa, premda je Marx odbacio njihov utopistički i neznanstveni pristup. Prije nego što se upoznao s radom Hegela, Adama Smitha i Feuerbacha, upoznao se sa socijalistima-utopistima. Nakon godine dana studija prava odlazi u Berlin, gdje će naredne četiri godine proučavati filozofiju.
Godina je bila 1836., i u berlinskim filozofskim krugovima se moglo čuti samo za jednog čovjeka. Pet godina ranije je epidemija kolere odnijela najvećeg njemačkog filozofa onoga vremena, a možda i svih vremena, Georga Wilhelma Friedricha Hegela. Samo se o njemu govorilo, i njegova je filozofija u Berlinu bila sveprisutna. Što se Marx više bavio filozofijom, to je više postajao Hegelovim učenikom, no Hegelovi su sljedbenici bili duboko podijeljeni oko toga kako je njega potrebno tumačiti. Što naravno nije bilo samo pitanje apstraktnog razmišljanja, već i političko pitanje.
Hegelovi učenici su bili podijeljeni u političke reakcionare koji su Hegela tumačili kao filozofa skladnog Apsoluta koji je na miru sa samim sobom, dok su nasuprot njima stajali buntovni interpetatori Hegela, među kojima je bilo svakojake družbe od liberala do socijalista za koje je Hegel bio filozof pobune i napretka ljudskog društva. Marx će za to vrijeme doktorirati tezom o Demokritu i Epikuru, u dobi od 22 godine, ali akademska će mu karijera biti oduzeta od strane Pruske monarhije. Tu počinje njegov novinarski rad, i postaje urednikom izuzetno važnog lista Rheinische Zeitung, no pruska će vlada upravo zbog njegovih radikalnih tekstova zabraniti Zeitung, a Marxa prisiliti u progonstvo iz kojega će se samo nakratko vratiti.
Marx bježi u Pariz, gdje vrlo brzo upoznaje cijeli niz njemačkih političkih emigranata, kao i francuskih socijalista i komunista. Francuska je 40-ih godina 19. stoljeća bila na rubu još jedne revolucije, jedne od mnogih u nizu. Pariz je pogotovo bio prepun sindikalnih organizacija, radikalnih intelektualnih kružoka, kao i prilika Marxu da se vrati novinarstvu. Postaje urednikom lista Deutsch-Französische Jahrbücher kojemu je svrha bila povezati francuske komuniste s njemačkim radikalnim hegelovcima.
U Parizu se također događaju dvije stvari koje će Marxu odrediti daljnji život: postaje komunist, definitivno i bez ikakvih utopističkih ili pak liberalno-hegelovskih kočnica te upoznaje Friedricha Engelsa s kojim će surađivati do kraja života. Karl Marx je bio čovjek izuzetno široke naobrazbe, dok je Engels bio kapitalist s direktnim uvidom u to kako kapitalizam funkcionira. Zajedno su stvorili nešto veliko, Marx svojim bogatstvom znanja i Engels svojim znanjem o bogatstvu.
Međutim, čak ni Francuska nije bila dovoljno sigurno podneblje za Marxa, te on zajedno s Engelsom 1844. bježi u Belgiju. Tu će napisati svoj prvi važni tekst koji neće biti za njegova života objavljen, a u kojemu je po prvi put elaborirano materijalističko shvaćanje povijesti. Dok je bio u Belgiji prepustio se proučavanju povijesti koje je kao svoj rezultat imalo Njemačku ideologiju, jedno od ključnih djela historijskog materijalizma. U to vrijeme nastaje i Marxova kritika anarhističkih, idealističkih i utopističkih tendencija u komunističkoj teoriji – počeli su se postavljati temelji znanstvenog komunizma. Bijeda filozofije, djelo upućeno prvenstveno teorijama Pierre-Joseph Proudhona, predstavlja jedan od ključnih, utemeljiteljskih momenata marksizma.
Europa je u to vrijeme dolazila do prijelomne točke. Bližila se 1848. godina, koja je mnogo toga obećavala ali mnogo manje od toga ostvarila. Marx je, zajedno s Engelsom, tih dana bio član Saveza komunista (Bund der Kommunisten), jedne od prvih internacionalnih radikalnih organizacija koja je bila bazirana u Londonu. Marxa i Engelsa su smatrali najboljim teoretičarima Saveza, te im je bio postavljen zadatak da elementarni politički program komunista predstave u manifestu. I danas, nešto više od stoljeća i pol poslije, svima je poznato o kojem je manifestu ovdje riječ te tom djelu nije potrebno nikakvo predstavljanje. Manifest komunističke partije nije mogao izaći u bolje vrijeme; vihori revolucije su zahvaćali cijelu Europu, što je pomoglo tome da se djelo poput Manifesta vrlo brzo proširi.
Marx se za vrijeme revolucionarnih previranja privremeno vraća u Pariz te potom i u Njemačku, te tamo ponovno otvara svoje ukinute novine. Pojavljuje se Neue Rheinische Zeitung, koji će biti podjednako kratkog vijeka kao i njegov prethodnik. Godine 1949. Marx bježi, jednom zauvijek, u London, i tamo će ostati do smrti. Međutim, tamo će također ostvariti svoja najveća postignuća, teoretska i politička. Riječ je, naravno, o Prvoj Internacionali i Kapitalu.
Marx se najozbiljnije posvećuje političkoj ekonomiji za vrijeme svojeg egzila u Engleskoj i rad na prvom tomu Kapitala će trajati godinama. Inače, jedan drugi praksisovac, Predrag Vranicki, imenovao je četiri ključna utjecaja na Marxovu misao: njemački idealizam, francuski socijalizam-utopizam, francuski materijalizam, te klasičnu političku ekonomiju. Naravno, riječ „utjecaj“ ne znači da je Marx zagovarao išta od navedenog; naprotiv, to su bile glavne četiri mete njegove kritike svega postojećeg. Pozabavio se do ovog trenutka kritikom utopističkog socijalizma, njemačkog idealizma i nedijalektičkog materijalizma i sada je kucnuo čas da pod kritični uvid stavi i rad Adama Smitha, Davida Ricarda i ostalih teoretičara slobodnog tržišta. Kapital je jedna od onih knjiga o kojoj svi imaju mišljenje, ali malo ju je tko čitao od korica do korica, ako uopće.
Marxu je trebalo podosta vremena da dovrši prvi svezak, dok druga dva neće za života ni objaviti. Život mu nikad nije bio teži do tog trenutka; mučio se s bolestima i siromaštvom, kao i s političkim sukobima protiv anarhista u Prvoj Internacionali. Ali ipak – 1867. godine – nakon beskrajnih muka Marx će „nezasitan poput 500 svinja“ objaviti jedno od najvažnijih djela ekonomske teorije, ako ne i najvažnije. Kapital treba čitati iz jednog, jednostavnog razloga: klasični politički ekonomisti, poput Smitha i Ricarda, su kapitalizam predstavili kao prirodan ili nužan društveni odnos, te kao autentičan rezultat čovjekovog slobodnog i dobrovoljnog djelovanja. Početak kapitalizma je za njih bio izlazak čovječanstva iz jedne protuprirodne tiranije u slobodu. Marx je zato u Kapitalu pokazao da kapitalizam nije nikakva bogomdana nužnost već samo jedna od nužnosti, jedan od stadija povijesnog razvoja ljudskog društva koji će biti prevaziđen poput feudalizma prije njega. Također, Marx je vratio kapitalizam na zemlju; on je među ekonomistima prvi prestao govoriti o prirodnim pravima i prikazao kapitalizam u njegovoj prizemnoj, povijesno uvjetovanoj, i samim time stvarnoj naravi.
Posljednja desetljeća Marxova života bila su teška, ali produktivna razdoblja. Osim Kapitala, tu je nastao i Grundrisse, još jedno ekonomsko djelo, te Kritika Gotskog programa. Istovremeno, Marx se morao nositi s problemima osobne naravi; neprestano je morao brinuti o tome hoće li njegova djeca jesti, te je životario od pomoći svojih prijatelja, primarno Engelsove. Bio je poput nekog svemogućeg klošara, čovjek koji je pisao djelo za koje je i sam znao da će prodrmati cijeli svijet dok je istodobno živio na rubu egzistencije. Marx umire 1883. kao politički emigrant, nakon svoje žene i najstarije kćeri. Na sprovod mu je došlo samo jedanaestero ljudi, mada je broj svih koji su mu posjetili grob nakon smrti neizmjerno veći. Kako je Friedrich Engels rekao na sprovodu, najveći živući mislilac je prestao misliti. Ali zato je dao mnogim budućim generacijama jedan cijeli horizont mišljenja u kojemu se teorija može nastaviti, a da ne spomenemo tek generacije revolucionara čija je volja za mijenjanjem svijeta bila inspirirana djelomično samim tim svijetom, njegovom dubokom nepravednošću, a djelomično čovjekom koji nam je dao znanost mijenjanja svijeta.
