Kratka recka: „Hit Me Hard and Soft ” (Billie Eilish)

Već uvelike etablirana, priznata i nagrađivana, predivna Billie Eilish izbacila je ove godine svoj treći album koji nosi naslov „HIT ME HARD AND SOFT”. Od albuma nisam imao baš nikakvih očekivanja, ali već prvim slušanjem bio sam zapanjen s koliko elegancije, čežnje, koncentracije, stila i osjećaja dvojac O’Connell stvara glazbu. S razlogom se radi o jednom od najsnažnijih kandidata za album godine na nagradama Grammy.

 Maksimalni minimalizam

Minimalizam, jer kod Billie i njenog brata producenta Finneasa, nikad ništa nije previše, a opet, maksimalizam, jer sve naprave jednostavno najboljim mogućim. I to već treći puta. Prvijenac, “WHEN WE ALL FALL ASLEEP, WHERE DO WE GO” bio je eksperimentalan, divlje kreativan, izuzetno inovativan album koji je pomeo Grammyje. „Happier Than Ever” bio je bogati nastavak, na trenutke luksuzan i mekan, u drugim trenucima čvrst i žestok. Bilo je tu down tempa, electro pop, pa čak i jazza.

„HIT ME HARD AND SOFT” miješa alt-pop i bedroom pop uz upečatljiv i prepoznatljiv potpis dvojca O’Connor. Igra se podizanjem i spuštanjem atmosfere, mira i kaosa. Igra se tišinom. Stilovima pjevanja. I kad smo kod pjevanja, u ovim smo pjesmama čuli najbolje Billino pjevanje do sada. Sve je u duhu pjesama, ništa se ne gura samo da ideja prođe. Čak i u slučaju klupskog dijela pjesme L’AMOUR DE MA VIE koja tako prezentirana kako je ispada zabavna i točna.

Započeti album s tako spokojnim i mirnim pjesmama poput SKINNY i BLUE, kontrolirati izričaj cijelo vrijeme između, zbilja je djelo majstora. Slušajući album i njegov sam omot nekako glazbeno ima smisla. Slušanje ovog albuma je kao spori zaron u dubinu, ali bez straha i s mogućnošću disanja ispod površine vode. Spokojno, intenzivno, introspektivno i nezaboravno.

Simpatično, ali jedina zamjerka ovom albumu koju imam, izuzev da bi mogao biti duži (ili je pak u tome čar?!), je konstrukcija BITTERSUITE koja mi je kao više pjesama odjednom (što su O’Connori i ranije priređivali). Prva trećina je tako zanosno, električno, intenzivno podizanje i građenje uzbuđenja da je prava šteta što se u jednom trenutku rastali u nešto staromodnije i ležernije, smisleno to bilo ili ne.

Prokletstvo trećeg albuma

Kažu da te treći album glazbene karijere obilježi zauvijek. Na njega se gleda tako da ako bude kvalitetan i uspješan da ostaješ upisan u zvijezde i slavan za sva vremena. U protivnom, i ne baš. Mislim da se to više tiče pažnje javnosti, navikavanja publike da radiš isključivo dobre stari. Ako imaš izvrsna prva dva albuma i onda složiš loše izdanje, početno uzbuđenje se raspline i teško se vratiti (komercijalnom uspjehu početne senzacije).

Primjeri izvrsnih potvrda slave, opravdanja pažnje i glazbenog prisustva na sceni koji mi padaju na pamet su npr., „25” od Adele, „True Blue” od Madonne ili „Good Girl Gone Bad” od Rihanne. Iako je potonji zapravo više probitak nego potvrda statusa za razliku od prva dva primjera.

Srećom, niz koji je Billie Eilish predala svijetu sa svoja prva tri albuma je i više nego izvrsna pop glazba. Prva sam dva albuma mnogo slušao, zbilja s guštom, poštivanjem i čistom srećom da unatoč tužnim temama i sentimentima, imam priliku uživati u tako divnoj glazbi.

Zrelost i talent ispred svoje dobi i vremena

Posebno me veseli što je publika Billie Eilish zapravo jako široka. Iako je većina dojma da ju slušaju samo vrišteće ljute tinejdžerice koje skaču do plafona na njenim koncertima, nije baš tako. Čuo sam desetke poznanika u četrdesetima i pedesetima da obožavaju njenu glazbu, što također ide u prilog mladoj Eilish po pitanju kvalitete njezinog stvaralaštva. Ipak su to generacije koje su odrastale u doba kad se na glazbu stiglo posve koncentrirati, kad je izlazilo manje albuma godišnje, i općenito bilo potpisano manje izvođača, i kada si mogao i stigao probrati. Danas je pronjuškati što i kada ćeš uspjeti poslušati nekima opravdano zahtjevan zadatak.

Billie Eilish posjeduje talent koji prelazi njene godine (ili ne, kad se sjetim što je George Michael postizao u njenim godinama), a opet prilagođava svoj glazbeni identitet svojem imidžu i ne prati pop konkurenciju. Stihovima je zrela, staložena, opet, ispred svog vremena, promišljena, iskrena i sažeta. Bez nepotrebnih opisa, okolišanja, slika i sl. Sjajan primjer je pjesma WILDFLOWER, gdje svaka misao prati prethodnu, ali nadograđuje, zaokružuje, upotpunjava.

Nevezano za kritiku, zbilja poštujem još jednu stvar. To što Billie Eilish i njen tim nisu odlučili izbaciti 101 varijantu ovog albuma. Boje vinyla, CD-a, kaseta i pakiranja nisam popratio, ali zaista postoji samo jedna verzija ovog albuma. Standardna. Jedina i jedina. Izvrsna.

Album godine?

S ovakvim produkcijskim rješenjima, idejama, tekstovima, pripjevima, anđeoskim vokalima, prijelazima, nema se što zaključiti osim da se radi o jednom od najboljih albuma godine. Koliko god bih nekako luđački i dječački volio da „brat” (Charli xcx) osvoji album godine zbog svega što je postigao i što predstavlja, i koliko god se priklanjao izdanju i bitkama Chappell Roan za njen „The Rise and Fall of The Midwest Princess”, toliko duboko u sebi vjerujem da je od svih nominiranih albuma upravo „HIT ME HARD AND SOFT” najviše vrijedan tog naslova.

A sličnosti BIRDS OF A FEATHER s Oliverovom i Gibonnijevom U ljubav vjere nemam ću već nekako preboljeti. Prva pomisao kad sam pustio tu pjesmu, ma prva sekunda i manje, me podsjetila na tu pjesmu. I onda se nakon par mjeseci hrvatska žuta štampa (ponukana TikTok videima) raspisala o tome. Ne razumijem se dovoljno u glazbena prava i solfeggio te ne mogu sa sigurnošću reći je li ovo utuživo, ali svemira mi. Toliko je slično. I kroz baš cijelu pjesmu provučeno.

Popis pjesama:

1. SKINNY
2. LUNCH
3. CHIHIRO
4. BIRDS OF A FEATHER
5. WILDFLOWER
6. THE GREATEST
7. L’AMOUR DE MA VIE
8. THE DINER
9. BITTERSUITE
10. BLUE

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.