Kratke priče do 100 riječi – 'Gdje prijateljstvo niče, rastu i priče'
Prije nekog vremena Ziher je započeo suradnju s Facebook grupom Pisci i književnost u koju su skupljeni pisci raznih profila. Donosili smo intervjue koje međusobno rade, a sada vam donosimo i kratke priče do sto riječi pisaca koji su u toj grupi. Čak 42 kratke priče bit će objavljivane u serijama po šest.
Gdje prijateljstvo niče, rastu i priče knjiga je nastala krajem 2013. godine povodom Međunarodnog dana riječi koji je ustanovio Museo de palabra iz Španjolske pod pokroviteljstvom španjolske kraljevske obitelji. Glavna misao vodilja svih koji su priložili priče bila je: ‘Riječ kao veza među svim ljudima na svijetu, protiv svih oblika nasilja ‘
Pisane su na različitim dijalektima, a autori priča pisci su s više ili manje iskustva.
Lunja
Lejla Fetić
Tog novembra, kad je stigla, kiša je lila kao da neko s neba prosipa vodu iz baštenske kantice, i bila je nasmrt prestrašena. Tresla se poput toplog pudinga i kradomice me gledala sve dok nije liznula mlijeko s mog kažiprsta. Zavlačila se i osvajala svaki kutak kuće, i moga srca. U hladnim noćima bila mi je krznena kapa, a ja njoj naslonjač. Osluškivala je jecaje i smijeh, kad niko drugi nije mogao, tješila i suosjećala pogledom, jezikom i toplinom. I sad je novembar, i sad kiša lije a ja gledam u mramornu pločicu s natpisom: „Zauvijek prijateljice“ i uzdišem.
Prijateljstvo
Jasminka Mesarić
Stajala je sama, poput jedine jabuke na grani koja čeka da ju netko ubere. Crvena, ukusna, zrela voćka koja čeka ruke da se do nje pruže, da ju prigrle. Tako je i ona čekala da osjeti prijateljski zagrljaj, iskren i topao. Odlučila je prva pružiti ruke i zauzvrat je dobila iskren osmijeh. Nit što se isplela u vrijeme mladosti pretvorila se u čvrsto uže koje uspijeva spojiti sretne i tužne dane i pretvoriti ih u uspomene što ne blijede, u jedno pravo životno prijateljstvo.
Gradim most
Ljerka Varga
Gradim most od riječi
Između tebe i mene
I preko njega će prijeći
Mnogi pogledi izgovoreni
I ruke stisak
Ruka koja maše
I preko njega meni će doći
Otkosi prvih trava u mirisima
I jesen koja vene u lastavičjem gnijezdu
Recitirala sam svoju pjesmu. Prišla mi je s osmjehom.
Riječ, je most između ljudi. Lijepi stihovi. Tako ste lijepo opisali tu jesen u gnijezdu lastavice – rekla je držeći me za ruku. – Takvom sam vas zamišljala – rekla je tiho. Osjetih lagan drhtaj, toplinu dlana. Postale smo prijateljice.
Nije mi mogla vidjeti lice, niti suzu kako klizi.
Bila je slijepa od rođenja.
Bez tebe
Mirjana Pejak
Ostavio si tugu, bol, jad i uspomene koje se ne zaboravljaju. Moram čekati novi dan, noć, a sati tako sporo prolaze. U grudima mi srce razapinje oštra bol, kome da kažem mili kad nemam kome, kome da se izjadam? Jad, što to znači jad, bol što boli? To je mili moj, tvoj odlazak, neizdržljiv ali trpim. Molim Boga da shvatim kako se sa smrti sve završava. Drugačije sam željela. Prerano si otišao, a trebala sam te više nego ikada. Svašta ti imam pričati mili moj. Nikada neću prestati nizati slova na papiru i brojanicu između prstiju.
Titraji
Niveska Juraga-Kovačev
Težak dan pritiskao je njezina već ionako oslabjela pleća…Tko zna koga i gdje još jače pritišće, pomisli i ispravi ramena, izbaci prsa i visoko podigne glavu (znala je da će za nekoliko trenutaka opet biti pognuta kao prije, ali kako god…). Gdje su sada svi, upita se po tko zna koji put…otkad je kolo sreće okrenulo svoj poredak, svi su nestali. Iz tuge je prene zvuk poruke koja je upravo stigla na mobitel.
Draga prijateljice, teško mi je, ali znam da imam tebe, zahvaljujem Bogu što te doveo na moj put, tvoja Maja.
Suza joj klizne niz obraz.
Dvadeset pet minuta
Diana Brkić
Rano jutro, kažu sati, a svjetlost se tek naslućuje. U salonu putnika dvoje i ja, svako kroz svoje misli putuje. Poznati mirisi, lagano treskanje, metalni zvuk aparata za kavu. Iščekujem žamor, srdačne pozdrave, vesele susrete i smijeh. Šalica kave ne pleše. Vrijeme je izmijenilo put, a put ljude. Ništa nije isto. Ne može biti.
Putujmo brže. Brže! Vrijeme je novac. Novac je važan. Novac nasmijava ljude. Samo fali onaj komad sreće koji samo čovjek čovjeku može dati kad vrijeme stavi u džep, a srce na dlan.
Još je tiho u salonu putnika, par minuta do Sobre.
