“Kurva” (HNK Zajc): Briljantna Olivera Baljak u jednodimenzionalnoj ženskoj priči

Neposredno prije no što u Zagrebu zaigra na 39. Danima satire Fadila Hadžića, u Rijeci je 16. i 18. svibnja još jednom zaigrala „Kurva“. Riječ je o monodrami HNK Ivana pl. Zajca nastaloj prema tekstu Vedrane Rudan u kojoj naslovnu, ujedno i jedinu ulogu igra vrhunska Olivera Baljak. Premda je riječ o prošlosezonskoj predstavi, prostor je riječkoga HKD-a na Sušaka oba dana bio dupkom pun, što samo govori koliko je taj dramski komad i dalje popularan među riječkom publikom.

O Vedrani Rudan ne treba puno pisati jer vjerojatno i ptice na granama znaju kako je riječ o osebujnoj ženi, kolumnistici uvijek spremnoj uperiti kritičku oštricu u one koji to po njoj zaslužuju, književnici britka jezika i pera. U tome su stilu ispisane i stranice njene zbirke kolumna objavljenih u Nacionalu „Kad je žena kurva/Kad je muškarac peder“ koje je za potrebe predstave adaptirao Zijah A. Sokolović, ujedno i redatelj „Kurve“. U adaptaciji je pripomogla i asistentica redatelja Nataša Antulov, za svijetla se brinuo Predrag Potočnjak, song je napisao Sandi Bratonja, inspicijentica je bila Jolanda Pahor, montažerka Ana Jurčić, a suradnice za pokret i ples, video i kostime bile su redom: Martina Hrlić Rogić, Tamara Dugandžija i Manuela Paladin Šabanović.

Ono što treba prvo napomenuti kod ove predstave jest da je to rodna predstava, jedna varijacija na temu „ženskoga pisma“. Problem koji se nameće sam po sebi, a vezan je uz sve što ima rodnih poveznica jest činjenica da su takve predstave jednodimenzionalne, odnosno rodovi su prikazani crno-bijelo. Dakle, u ovoj je varijanti ženski rod onaj koji je pozitivno karakteriziran, a muški onaj koji je za sve kriv, onaj koji tlači potlačeni ženski. Ne želim ispasti antifeministikinja, i svjesna sam da bi, da je kojim slučajem monodrama bila muška, situacija bila dijametralno suprotna, ali naprosto nisam obožavatelj jednoznačnosti. Šteta je utoliko veća jer „Kurva“ progovara o bitnim, ignoriranim i zanemarivanim problemima koji bi bili još i zanimljiviji i čija bi vrijednost bila i veća da je u njihovu analiziranju u obzir uzeta dvostruka perspektiva. Je li moguće u monodrami išta više od onoga što počinje leksemom „jedan“? Jest. Pokazala je to Olivera Baljak upravo u „Kurvi“ izvodeći genijalne dijaloge koji su, eto, uglavnom bili ženski ili u kojima je pak muška strana bila stereotipizirana do krajnosti.

Upravo je Olivera Baljak najjači adut ove predstave. Ona je i kćer, i majka, i prijateljica, i prijateljica prijateljice, i njena kćer studentica, i njen sin student, i njen otac, i suprug. Pritom ni u jednom trenutku ne gubi koncentraciju, ne postaje manje uvjerljiva, ne zaboravlja promijeniti facijalnu ekspresiju ili ton glasa. Ni u jednom trenutku ne postaje dosadna ili nezanimljiva i ni u jednom trenutku nemate potrebu da još netko dođe na scenu. Olivero Baljak, kapa do poda!

Što se radnje tiče, u „Kurvi“ se ne može raspravljati o radnji u klasičnom smislu. Radnju zapravo predstavljaju monolozi tijekom kojih publika prolazi kroz život jedne žene od faze kada je bila dijete, tijekom njena odrastanja, faze u kojoj je pobacila i one u kojoj je konačno postala majkom, pa sve do razdoblja kada je već umorna od života. Pritom se obrušava i na politiku i političare, crkvu pa čak i književnost odnosno Krležu čije „Glembajeve“ smatra pravim seksističkim djelom. Najbolji su momenti u predstavi oni u kojima sasvim iskreno, paradoksalno toplo i suosjećajno, Kurva progovara o najmučnijim i najtežim pitanjima.

Jedan je od takvih primjera i onaj u kojemu se obraća djetetu kojega je pobacila i kojemu govori da ga jako voli, ali ga jednostavno nije mogla roditi. Iako je scena i tužna i mučna, ona je i neizmjerno potrebna i za predstavu i za stvarni život. Neizmjerno je potrebno da se o tabu temama počne govoriti i da se saslušaju svi argumenti te da se u konačnici shvati da svaka žena ima pravo odlučivati o svojim reprodukcijskim svojstvima. Ni religija, ni stavovi okoline, ni medijske propagande nisu iznad toga prava. To ne znači da je neodgovorno seksualno ponašanje opravdano, niti da je abortus kontracepcijsko sredstvo, ali on postoji i svaka ga žena ima pravo učiniti ako smatra da je to ono što je najbolje za nju. Točka.

U monolozima i dijalozima ima i mnogo humora koji dijelom proizlazi iz autoironije, a dijelom iz činjenica koje nas okružuju i s kojima živimo. Primjer je takvoga dijaloga onaj u kojemu Kurva parodira roditeljstvo i otvoreno iznosi i one njegove ne toliko lijepe strane. Iako je to nešto najljepše što joj se dogodilo u životu, otkad je postala roditelj nešto manje spava. Prvo su djeca mala pa ne spavaju noćima zbog čega ne spavate ni vi, onda malo porastu pa pišete s njima zadaće, brinete hoće li sutradan doći iz škole bez ukora i jedinca. Onda ta djeca još malo porastu, krenu izlaziti i onda ne spavate jer brinete hoće li se živi vratiti iz života. Kurva parodira i samu sebe jer je ona obična nerealizirana žena, a to je zaključila jer joj je muškarac u prodavaonici rekao „puši kurac“. To joj sigurno ne bi rekao da spada u skupinu realiziranih, onih koje su uspješne majke, poslovne žene, zgodne i utegnute, uvijek nasmijane i sretne. Dakle, muškarac joj je zapravo htio pomoći da i ona postane pripadnicom „realizirane“ grupe.

Kraj je predstave vjerojatno dio koji me se najmanje dojmio. Na ekranu na kojemu se cijelo vrijeme vide mlade i lijepe manekenke kao simboli savršenih žena,  u jednom se trenutku pojavljuje i Kurva i nekolicina drugih, starijih gospođa. Prizor prati i song pun psovki, a Kurva u jednom trenutku izvikuje: „Dosta!“. Poruka je sjajna – dosta je više gaženja žena-heroja koje svoju veličinu i vrijednost dokazuju svakodnevno i pritom umjesto „Hvala“ dobiju „Udebljala si se“. Dosta je više nametanja nehumanih standarda i normi. Dosta je više omalovažavanja. Osobno mislim da je takva poruka mogla biti daleko efektnije odaslana da je prizor bio miran i intiman, a da je Kurva pritom sve svoje emocije i zaključke iznijela govoreći na mikrofon, a ne derući se ne toliko inovativan song.

Sasvim iskreno, od „Kurve“ nisam očekivala previše, a s predstave sam izašla i više no ugodno iznenađena. Ne znam je li za to najzaslužnija fascinacija Oliverom Baljak ili nešto drugo, ali meni se „Kurva“ svidjela uz ranije spomenutu zamjerku vezanu uz jednodimenzionalnost. Doista vjerujem da je kojim slučajem ova predstava uspjela izbjeći pljuvanje drugoga spola tijekom analiziranja ženskih problema da bi mogli govoriti o izuzetno uspjelom kazališnom primjeru „ženskog pisma“. Ipak, sigurna sam da nitko neće požaliti ako je ode pogledati u subotu, 6. lipnja, u zagrebačko Satiričko kazalište Kerempuh gdje će biti izvedena u sklopu 39. Dana satire Fadila Hodžića, i to na Noćnoj sceni Kerempuha u 23 sata. Možda se nećete slagati sa svime, ali ćete na sceni vidjeti dijelove svoje svakodnevice kojima ćete se morati, ako ne želite plakati u javnosti, gorko-slatko nasmijati.