novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Glazba

Marijan Ban – Pjesnik duge plovidbe

Photo: Tvornica Kulture Press
Vrijeme čitanja: 5 minute
Photo: Tvornica Kulture Press
Photo: Tvornica Kulture Press

U vrijeme kad nas zaglušuju jeftini melosi koji imaju puno više veze s istokom nego jugom, kad svaki bend koji naniže dalmatinske klišej motive i postroji se u polukrug neopravdano misli da je klapa, kad su jedine iskrene pjesme o Dalmaciji one koje joj se ironično podsmjehuju – našla se jedna pjesnička legenda, Marijan Ban.

Završivši srednju tehničku školu i tri godine studija istog smjera ovaj Kaštelanin po rođenju nije razmišljao o pjevačkoj karijeri dok ga more i sve popratne pojave nisu same izvele na taj uspješan, ali prilično usamljeni put. Strastveni jedriličar od malih nogu, napredovao je u više klase jednako brzo kako je rastao u visinu. Ubrzo potom bio je i junioriski prvak Hrvatske i reprezentativac. Iako se okušao u baseballu i košarci, uvijek se vraćao jedrenju. „Džeparac sam zarađivao vadeći prstace, čisteći tapete, noseći cement, a od osnutka ACI-ja (Adriatic Croatia International)  kao skiper. Najčešće sam prebacivao jedrilice do Rovinja, Portoroža i Dubrovnika. Na taj način, a i jedreći po regatama Krstaša, upoznao sam čitavu našu obalu.“ Da je obalu poznavao vidi se iz autentičnosti njegovih pjesama u kojima, sasvim opravdano, i bura i more i brod postaju živući, ponekad jedini suputnici čovjeka koji plovi.„Voljeli smo zapivat, pa je ispalo na mene, da sa dvadeset godina naučim svirati gitaru. U početku sam svirao dalmatinske pisme u tri akorda i u dva ritma. Vremenom su mi počele dolazit pisme, pa sam sve vise vremena provodio uz gitaru sam u svojoj sobici ili zabavljajuci ekipu sa jedrenja ili iz ulice.“ Svirao je Ban tako neorganizirano po regatama i ulici, da bi svoj prvi nastup imao na prvom koncertu Đavola. Tada su ga zapazili jednako visoki i svirke željni Aco, Hrepa i Malac, i tako se polako ali sigurno počela slagati slika Daleke Obale, koja svoj prvi koncert održava u kinoteci Zlatna vrata u Getu, u Dioklecijanovoj palači 27. studenog 1988. u konačnoj postavi: Jadran Vušković – gitara, Boris Hrepić – bas, Zoran Ukić– bubnjevi i Marijan Ban – pjevač.

Drmave 1990. izlazi i prvi album, jednostavno nazvan Daleka Obala. Uspješno spojeni rhythm and blues i sentiment mediterana pomogli su izbjeći gore spomenutu ljigavost pa se svih deset numera, od Roze i Tonke, preko Četranest Palmi do Bubnjeva, može nazvati hitovima. S Valovima nastupaju na festivalu u Subotici, koji je značio mnogo tadašnjim bendovima, te je postalo jasno zašto nas mami daleka obala, kako je istoimena pjesma govorila.„I pozvat će u pomoć vjetrove nove i nebo će munjama parati noć al’ ja sam od onih što vječito plove i tamo gdje želim ja ću tamo i doć’„ stihovi su pjesme Sušac blues, zasigurno jedne od najboljih koje su izbacili. Stihovi koji pokazuju kako dobro zvuče motivi Dalmacije kad su realni, kad ne pate od Edipovog kompleksa, kad su iskreni i gotovo naivni, baš kao i njihov tvorac. Album je to gdje se nahraniti mogu svi ljubitelji ljubavi i ljubavne tematike, kojima je primjerice dosta ponekad predvidljivog Olivera ili rustikalnog Miše.

Ban ljubav prikazuje bez preseravanja, djevojci koju voli nešto iz kese kapa po nozi, ona nekad nije tu, ona ne zna kakav je on i nečemu se nada, on vrlo dobro zna koliko poljoprivreda ima veze s ljubavi i još bolje zna da su se neke od najboljih ljubavnih priča dogodile u javnom prijevozu i u ležanju na travi. Za kraj ostavlja pjesmu Why?, koja govori o ljubavi druge vrste. Domoljubna s kojom se može poistovjetiti i najveći mrzitelj takvih i dokaz jednog vremena prepričanog iz očiju čovjeka koji je gitaru morao zamijeniti puškom, i samo mu nije jasno „Why, why we must fight, every day and every night?“. Već 1993. dolaze Mrlje, valjda savršen naziv za ono kako jedan pjesnik tada vidi svijet. Uvodna istoimena pjesma je ljubavna recitacija o ljubavnoj varljivosti, poskočna Marica je polupijana oda djevojci koja kreće isprikom da bi završila dernekom i neizbježna je na glazbenom repertoaru istih, tu su još i za ljetnu atmosferu idealna Upeklo je sunce Ona zbori, ali i stihovi koji sumiraju ljepotu i težinu poetskog življenja: „Ovo nije moje vrijeme, ovo nisu moja jutra, nepoznate mračne sjene, buđenja su moja sutra.“

Sljedeći album zove se “Morski pas”, sa zapaženijom Morskom vilom koja kasnije postaje himnom rukometaša, Mađaricom i Gordanom, možda i kreativno i spisateljski najsuhoparniji ostvaraj splitskog kantautora. Slijedi Di si ti, album koji posljednji ima Banov većinski pečat. On je volio brodove, obradu  Mi nismo sami, Di si ti i Sad mi je ža’ pjesme su koje se nekako najbolje zapamtilo s tog albuma, i koje se rado pjeva i danas kad su  možda i ljepše, odstajale punih sedamnaest godina. Posljednji album pod imenom Daleke naziva je “1999-2000″, a zapamćeniji hitovi (koje originalno ne pjeva Ban) su  Prolaze mi godine te legendarne Osamdesete i Ruzinavi brod. U tom trenutku nešto puca, nikada se previše o tome nije ni pisalo, ljudi se u životu razilaze, pa i oni kreativni. Ban i ostali (Jadran Vušković i Bogo Šoić-Mirilović) jedan su nastali ogranak, dok je The Obala drugi. „Više ne pamtim ča san tija, kad san bija lud i mlad. S kime san cile noći bija, s kin san karta,, s kin san pija, i ko je sve za menon plaka’ kad bi odrišiva’ kraj, možda me tamo di sad iden čeka raj.“

Debelim morem, glasa hrapavog poput ruzine na brodu iz pjesme, doplivao je ovaj karizmatik do Diktatora, benda sastavljenog od generacije koja je skakala u prvim redovima u danima najveće slave Daleke obale. Možda baš zato osiguravaju tako dobru live svirku. I dok je suradnja bez sumnje uspjela, zasluge tu većinski ipak idu ljudini u svakom pogledu, duhovitom frontmenu koji je bio i ostao glavni razlog dolaska na koncerte. I struka mu je ponekad bila blagonaklona, pa je melankolično Jugo u suradnji s Giulianom zaradio Porina. Ono što je još nevjerojatnije, blagonaklon mu je bio i rodni grad. Splićani, naime, često imaju sklonost biti najstroži kritičari svega i svakoga, pogotovo ako si njihov. Na rivi se sjedi, pije kava i olajava protagonista/icu u stilu ”neš ti njega/nje”, da bi samo nekoliko godina nakon, kad cijeli svijet prizna pojedinca, isti ti na istoj toj rivi organizirali doček našem malom/oj. Ali Marijan Ban je jedan od rijetkih kojeg svi vole, oduvijek. Sitnije duše možda će se bazirati na neke privatne aspekte i zamjerati ih, ali takvi su zaista malobrojni. Dokaz tome je i mural s Banovim likom na južnom zidu jedne splitske osnovnoškolske dvorane ili činjenica da Ivaniševićev lik više nije tamo. Pojam legende u Splitu ne shvaća se olako, a jedini koji mu je za života mogao parirati u popularnosti Banov je prijatelj, Dino Dvornik. Ljubav je uzajamna, pa su tako nikada službeno objavljenu pjesmu posvećenu Hajduku pod nazivom Bila boja prvi put uživo otpjevali na 48. godišnjici Torcide.

Naivnost je danas podcijenjena kvaliteta, leži odmah ispod jednostavnosti i iskrenosti. A Marijan Ban ima sve tri: “Tija san radit sa strojevima, pa san upisa tehničku, a ne sa ljudima, jer su strojevi pokvareni fizički, a ljudi su pokvareni malo u glavu. Lako ti je sa strojem ako ne radi, nije to da on tebe zafrkava da ne radi, da mu se ne da… Dođeš i popraviš to i stroj radi, a s ljudima je drukčije. Sad iman novu tehniku za ljude, jednostavno iden na osjećaje. Ako me neko iti mrvicu nervira, ja neću s njim ni kontaktirat ni surađivat i tako nisan nervozan. Prije san pokušava svima udovoljit, al’ ne moš tako. Ako mi je ugodno s čovikom, bit ću s njim i tu nisu bitni nikakvi novci, jer novca uvik ima za hranu, iman svoj motorčić, žena i dica su mi zdravi i veseli…“

Uskoro će i Zagreb zafeštati po dalmatinski, uz hitove čovjeka koji je s par stihova najbolje objasnio pjesničku slobodu, borbu i samoga sebe: „Ne, ne mogu mi ništa, ne mogu mi ništa, sve prirodne sile i sav njihov bijes. Ne mogu mi ništa ni žega ni kiša, na krilima vjetra ja nastavljam ples.“ Rado ćemo zaplesati zajedno s njim 12. prosinca u Tvornici kulture.

Be social

Komentari