MonoNeon u Petom kupeu: Fuzijski masterclass s pogledom u budućnost
Možda se premalo govorilo o dolasku MonoNeona u Hrvatsku, Zagreb, Peti kupe. Američki basist, pjevač i kantautor pravog imena Dwayne Thomas Jr. došao je pomalo tiho, u sjeni, i odradio virtuozni devedesetominutni set sa svojim bendom koji su u ovoj prilici činili bubnjar Jackie Whitmill Jr., gitarist Peter Knudsen i klavijaturist Dominique Xavier. Do jučer ovakva ekipa mi ne bih predstavljala ništa što ne bih mogao preskočiti od koncerata, a od danas čekam povratak bilo koga od njih u Hrvatsku u ovom projektnom MonoNeon obliku ili u nekom drugom bendu.
Kratki uvod za sve koji nisu pripazili. MonoNeon je dijete devedesetih, rođen u Memphisu, a poznavatelji kažu da je povijesni zvučni genetski kod grada implementirao u svoj rad. Počeo je svirati bas već sa četiri godine pa možemo reći da je s tim instrumentom praktički rođen. Tako samouk s jedanaest godina svira s američkim funk bendom Bar-Kays koji su svoju slavu stekli šezdesetih i sedamdesetih godina, a nešto nakon toga pokreće svoje bendove i projekte.
Broj solo albuma od 2010. do danas je nepregledan, suradnje se kreću od najpoznatije s Princeom netom prije njegove smrti, preko Maca Millera, Nasa, Matta Johnsona, Georgie Anne Muldrow pa do Georgea Clintona i Mavis Staples. Što reći na sve to? E i da, tu i tamo jamma s Fleaom iz Red Hot Chili Peppersa koji ga je usput proglasio najboljim električnim basistom na svijetu. O nagradama nećemo već se posvećujemo nastupu u Petom kupeu.
Androgini glas iz druge sfere
Petominutna bubnjarska solo dionica Whitmilla Juniora bio je samo poziv za gitarista Knudsena koji se nadograđuje funky jazz jammu, što je pak bio znak Xavieru da zasjedne za klavijature i dovrši uvodni instrumentalni dio za dolazak protagonista večeri. MonoNeon je tijekom cijelog koncerta bio zamaskiran, samo s otvorom za usta i nos, u prepoznatljivim kričavim bojama i s čarapom koja visi na vratu basa. Bas je, s druge strane, još jedan nekonvencionalni instrument na obzoru s obzirom da se radi o Fender Jazz basu koji MonoNeon drži naopako, ima pet žica i koristi tonove koji se ne uklapaju u tradicionalnu zapadnu kromatsku ljestvicu. Takvu modificiranu glazbenu zbilju možda sam vidio još kod King Gizzarda, ali činjenica je da od kada se MonoNeon pojavio na pozornici, vrijeme je do kraja koncerta proletjelo.
Nisam siguran da je početna pjesma Jelly Roll trajala samo tri minute. Nestvaran, androgini glas kao da je dolazio iz druge sfere. Sigurno je tome pridonijelo da MonoNeonu nismo vidjeli ni oči jer je nosio ekscentrične, šarane naočale koji idu uz njegov prepoznatljiv, avangardno-psihodelični, da budemo točniji dadaistički stil.
Neonske boje pojavljivale su se u trenucima kada je bilo nešto mračnije, a svjetlo, odnosno efekti su bili nenametljivo uklopljeni u cijeli nastup. Laseri i reflektori bili su precizno postavljani i dio su šire igre koju četveročlana ekipa igra na pozornici. Nije se pretjerivalo već se u tri-četiri trenutka tijekom večeri svjetlom manipuliralo kako bi se uz tonove na pozornici svemu dao futuristički izgled.
Bas je gitara, bas je lead
Thomas Jr. je statičan, vjerojatno sve suprotno od onoga što sam očekivao. Možda sam u glavi imao previše sliku Flea koji se razmeće na pozornici, vrckav je i voli puno govoriti između pjesama. MonoNeon se u tu sliku može uklopiti samo sa svojim stilom, ali rekao bih da osobnošću ne voli prenemaganja na pozornici. Lakoća kojom dopire do zaigrane psihodelije, atmosfere osamdesetih je nevjerojatna. Tu bih posebno istaknuo I Wish Our Party Would’ve Last.
Bas zvuči duboko, puno i funky, ali uz utjecaje koji ne staju na funku i soulu, već se odlazi u jazz, blues i avangardu. Takva fuzija muzičkih stilova i žanrova vas samo vodi dalje. Možda je isprana fraza prije nastupa bila da slušamo „budućnost funka“ ili „budućnost glazbe“, ali neusporedivo je ono što možemo čuti uživo, a što preko streaminga. MonoNeon je potvrda toga jer pred nama kao da se odvijala povijest glazbe od početka šezdesetih preko sedamdesetih i osamdesetih, da bi nas krajem nastupa bend predvođen čovjekom s fantomkom kričavih boja u hiperbrzini vodio u budućnost.
Nije svaka pjesma bila ludilo u kojoj prednjači bas. MonoNeon daje prostora i ostalim suradnicima na pozornici. Klavijature poduplavaju atmosferu kojom dirigira bas, odaje se meka i zvonka tonalnost instrumenta, ali čuje se i bogatstvo harmonija. Dušu dalo za kombinaciju funka, soula i jazza jer uživo se utapljamo u vibeu koji sam imao tijekom igranja GTA: Vice City. Osamdesete su davno prošle, ali kao da su uz klavijaturista Xaviera muzički obnovljene, nadograđene na čvrstim temeljima i odvedene u još bolju budućnost.
Razmišljamo o novim vrstama plesova i gdje se krećemo s eksperimentalnom glazbom?
Trip bez kraja nastavio se s Hot Cheetos. Kao da još ni dan nakon nismo izašli iz jama koji se nastavio, a publika je samo nastavila pljeskati uz ritam. Nije naodmet spomenuti da se u mnogočemu čuje nikad prežaljeni Prince, ali ako je od ikoga MonoNeon imao što naučiti, onda je to morao biti Roger Nelson koji je od kraja sedamdesetih pa do svoje smrti obitavao u sličnim avangardnim područjima.
Promjene dinamike unutar pjesama su redovne, često vam se čini da vas samo lead gitara može dići do svemira i nazad u par sekundi, pogotovo kada je u nemalom broju navrata gitarist Knudsen upao usred ničega, odsvirao solo dionicu inspiriranu Grantom Greenom i Wesom Montgomeryjem, a ne bih lagao da mi na pamet nisu pali Page, Clapton i Gilmour. Posljedično mi se na kraju nastupa razvila misao da su RHCP ovako nekako uživali u nastupima do 1990. godine, a zvukovno su se mogli razvijati u najmanju ruku kao MonoNeon da su se odbacili ego i prijedlozi producenata.
MonoNeon je projekt nakon što ga čujete razmišljate o novim vrstama plesova. Fantastična uigranost benda, fuzija, osjećaj za publiku, ali i unikatan osjećaj među članovima. Čarolija kao da je bačena iznad nas i polako se spuštala s Under the Spell of You, zvučno nam objasnivši da je eksperiment uspio, a da ludi znanstvenik nije nimalo lud, samo vidi dalje od nas smrtnika.
