“Emil i detektivi” (ZKM): Suvremena adaptacija dječjeg krimića
Emil i detektivi najnovija je predstava Zagrebačkog kazališta mladih, premijerno izvedena 7. veljače. Slavni roman za djecu i mlade Ericha Kastnera za ZKM je adaptirao i režirao Milan Trenc, poznati hrvatski animator, ilustrator, novelist i crtač stripova te predavač na ALU Zagreb kojemu je ovo prva kazališna avantura. Sat vremena duga predstava punokrvna je dječja predstava u oba značenja tog izraza – namijenjena je djeci kao primarnoj publici, a istovremeno djeca glume u njoj. Ovaj ZKM-ov i Trencov potez nije presedan na hrvatskoj kazališnoj sceni, no uspio je i djeca na sceni doista jesu zanimljiva djeci u publici. Na kraju krajeva, kazališnu predstavu ne čine samo glumci, a upravo je to u Emilu i detektivima sjajno demonstrirao i iskoristio Milan Trenc.
Očito je da redatelj nije puno pažnje pridavao radu s glumcima, u smislu neke izgradnje likova u okvirima klasičnog teatra, no to nije ni toliko važno jer djeca ionako glume djecu i pola predstave samo trčkaraju po sceni ili igraju igre poput kamen-škare-papir i gumi-gumi. Oni su u prvom planu, dok im ‘veliki’ ZKM-ovci, kao pravi profesionalci, asistiraju u sporednim ulogama. Zoran Čubrilo igra autora knjige te je ujedno i pripovjedač koji nas nenametljivo, ali sigurno vodi kroz radnju predstave, koja se vjerno drži fabule romana. Čubrilov upečatljiv glas i izvrsna artikulacija pritom posebice dolaze do izražaja te vjerujem da odlično dopire do dječje publike, a povremeni skeč ili detalj (kad legne na pod ili razgovara s Emilom) drže njihovu pažnju.
Emilova majka je Nataša Dorčić, lopov Grundeis je Jasmin Telalović, dok ostali (Damir Šaban, Dora Polić Vitez, Katarina Bistrović Darvaš i Filip Nola) igraju po nekoliko likova – pekaricu, baku, tetu, zapovjednika postaje, konobara, reportera i druge. Čini se da su se neki od njih radu na predstavi priključili na samom kraju, pa je primjetna određena nesigurnost (zapravo više nedovoljna uvjerljivost), iako imaju svega nekoliko replika i najčešće su na pozornici ‘u prolazu’. Telalović je najviše na pozornici, ali pokazao je puno strpljenja s dječjim mu kolegama, a njegovi pokreti, mimika i boja glasa izvrsno su prikladni ulozi lopova.
Mali su glumci, inače polaznici ZKM-ovog Učilišta, u potpunosti uživljeni u svoje uloge. Svojim glumačkim zadacima prilaze s ozbiljnošću s kojom Emil i njegova družina shvaćaju svoje detektivske berlinske avanture, onako kako to samo djeca mogu – neopterećeno, zaigrano i energično, bez straha (na sceni/od lopova), s uvjerenjem da je ono što trenutno rade najbitnija stvar na svijetu i da nema toga što će male detektive spriječiti u hvatanju lopova.
Iako bi bilo za očekivati da se ti mladi glumci prave većima i odraslijima nego što to zapravo jesu (ipak igraju uz bok profesionalcima u ozbiljnoj produkciji), to se ne osjeća u izvedbi, što samo naglašava pohvalnu posvećenost te djece njihovom glumačkom zadatku, kao što su Emil i detektivi posvećeni svome zadatku, da uhvate lopova. Upravo iz te distinkcije, odnosno nedostatka iste, iz te podudarnosti malih glumaca i njihovih dječjih likova proizlazi i uvjerljivost predstave, jer oni se de facto ni ne moraju pretvarati na sceni (u smislu ulaska u lik), a kazališni je doživljaj svejedno potpun. A na odmet nije ni njihovo brojčano stanje – vidjeti dvadesetero djece kako trče po sceni te špijuniraju i naganjaju Jasmina Telalovića jednostavno je šarmantno i urnebesno. Stoga je ova predstava prvenstveno njihova.
Trenc je predstavu najavio kao multimedijski spoj staroga i novoga i upravo to je pružio. Kostimi su retro kako bi pristajali vremenskom duhu književnog predloška, a Trenc je tu vremensku oznaku zadržao i u tekstu, pa tako Emil od majke i danas dobiva marke, a ne recimo eure ili kune. Kostimi su doista bogati, raznolikih uzoraka i krojeva te omogućuju uživljavanje u kontekst priče, od Emilovog slavnog plavog odijela, preko odjeće berlinske djece, do haljina i odijela ‘velikih’ glumaca.
U kontrastu bogatoj retro kostimografiji, za koju je zaslužna Doris Kristić, scenografija, koju je radio sam redatelj, potpuno je moderna i odiše minimalizmom. Ovo je primjer funkcionalnog iskorištavanja kazališnog prostora – velika je ZKM-ova pozornica pretvorena u gradski prostor Berlina tek uz pomoć lampica koje čine obrise pet-šest zgrada (uz prozore i vrata na njima) te nekoliko neonskih natpisa, što je sve namontirano na crne kulise preko cijele visine i širine pozornice. Iako od ulaska u dvoranu Istra vidimo tu veliku konstrukciju i natpise, rasvjeta se uključi tek kada Emil dođe u Berlin (trenutak stvoren za jedan kolektivni wow iz publike) i upravo zato sjajno sugerira prostor radnje.
Kako se radnja seli iz jedne lokacije u Berlinu na drugu, tako se mijenja raspored uključenih lampica i natpisa, pa kad lopov sjedi u kavani uključen je natpis Cafe Josti, a kad pobjegne u hotel zasvijetli Hotel Kreid. Ta je igra svjetlima posebice efektna u scenama potjere, kada je izmjena svijetla veoma brza i ritmična. Osim što stvara kontrast s kostimima, scenografija je sama po sebi temeljena na kontrastu – crnina scene nasuprot šarenilu natpisa i svjetlu brojnih lampica. Jednostavno, ali iznimno funkcionalno i efektno.
U pozadini scene nalazi se okruglo platno na kojem se prikazuju video i animirani isječci koji dopunjuju doživljaj radnje. Tako za vrijeme vožnje vlakom, kada na sceni troje glumaca sjedi kao u kupeu na četiri obična stolca, na platnu zaista vidimo unutrašnjost kupea nekog vlaka u pokretu, dok se u Berlinu na platnu prikazuju automobili na ulicama velegrada i slični prizori. No, projekcije su iskorištene i za par kratkih sekvenca u zatvorenim prostorima (npr. u hotelu), čije bi izvođenje na pozornici zbog scenografije možda bilo neuvjerljivo ili teže izvedivo. Ovo je bezbolno rješenje, a upotrebom videa dobivena je dodatna dinamika predstave. I u toj je multimedijalnosti također prisutan kontrast jer su sve video snimke bez zvuka i bez boje, pa podsjećaju na slapstick komedije s početka 20. stoljeća. Za videoprojekcije je također zaslužan redatelj predstave, uz pomoć Studia 9.
Značajnu ulogu u atmosferi predstave imaju glazba i zvuk, što potpisuje Davor Rocco. Glazba je instrumentalni jazz koji asocira na krimiće i doziva osjećaje europskih velegradova u pedesetim i šezdesetim godinama prošlog stoljeća. No, uz glazbu posebnu ulogu imaju i pozadinski zvukovi, poput zvuka parne lokomotive, koji su nasnimljeni i reproducirani te korišteni kao što se u televizijskom mediju koriste IT tonovi (Trenc je ipak diplomirao filmsku i TV režiju na ADU), a time dodaju još jednu dimenziju predstavi i pridonose sveobuhvatnosti scenskog prikaza.
Dizajn je rasvjete također praktičan i pohvalan te se koristi kako bi se situacije ili likovi naglasili i stavili u fokus (gotovo kao u animiranom ili filmu Wesa Andersona), ali također uz puno kontrasta i neprestano osvjetljivanje i zatamnjivanje pozornice. Scene se većinom mijenjaju za vrijeme tih zatamnjenja, uz unošenje/iznošenje rekvizita, no ponekad se za to koriste i video projekcije, pripovjedač ili glazba, pa je ipak izbjegnuta monotonost u tom pogledu.
Predstava Emil i detektivi pravi je dječji krimić, razumljivo ispričan dječjoj publici bez obzira na to jesu li se prije predstave susreli s romanom ili ne. Predstava ima napetost, dinamična je i omogućuju potpuno uživljavanje u audio-vizualni kazališni događaj. Ne bih samo zbog redateljeve kreativnosti u kreiranju scenografije, video projekcija i drugih elemenata preporučio predstavu starijoj publici, već i zbog toga što će vas predstava podsjetiti da su djeca najbolja publika i najzahvalniji izvođači, da su doista sposobna za sve i svašta te da ih se ponekad previše sputava.
