Peter Hook & The Light: Ponavljanje gradiva
O Peteru Hooku nećemo duljiti, već samo ponoviti gradivo. Basist koji svira bas gitaru kao vodeći instrument, Joy Division i New Order. S Joy Division u nevjerojatno malo vremena napravio nevjerojatno puno, u New Orderu zadržao se predugo pa je sve eskaliralo na neželjene načine, barem za publiku koja voli jedinstvo postave.
Nemojmo zaboraviti ni njegov Revange, projekt kojim se bavio u prvoj pauzi od New Ordera te Monaco, duet s Davidom Pottsom i nezaboravni hit What Do You Want From Me?. U rov „projekti sa strane“ ulazi još i supergrupa Freebass s Manijem (The Stone Roses) i Andyjem Rourkeom (The Smiths). Od otprilike 2009. kotrlja se priča zvana poprilično izravno, vjerojatno želeći dokazati sebi, drugima i svima jalnima, tko upravlja i tko svira što – Peter Hook & The Light.
Koncert u dva seta
Na stranu što New Order svira bez Hookyja i to poprilično slične setliste, basist u inat prema svim dušmanima s kojima se obračunao tijekom karijere tjera svoje te mogu zamisliti da govori svom sinu (basistu) Jacku Batesu, gitaristu Davidu Pottsu i ostatku The Lighta: „Ako su oni odsvirali 20 jebenih pjesama, mi ćemo 25“. U subotu navečer u Tvornici kulture to se popelo na 30 pjesama te dva sata i 40 minuta nastupa u dva seta i desetominutnu stanku nakon cjelovito odsviranog, povratničkog albuma New Ordera iz 2001. „Get Ready“.
Nakon pedeset minuta i sjajnih pjesama koje sjedaju od prvog dana kada su izašle, poput Crystal, uhu je posebno draga bila Primitive Notion, a čovjek se ne može žaliti na ultimativnu laganicu Run Wild. Prvi set završio je singlom Here to Stay iz 2002. godine, pjesmom koja je trebala završiti na „Get Ready“, ali je objavljena naknadno i većini je poznata kao dio soundtracka biografske komedije 24 Hour Party People Michaela Winterbottom. Sve se to činilo kao zagrijavanje za glavni dio večeri koji će preuzeti pjesme Joy Divisiona + ostatak poznatije New Order pjesmarice koja nije odsvirana u prvom dijelu.
Prepuna Tvornica i vječne fluktuacije
I dok je Hook dio pjesama prepuštao Pottsu (60 Miles an Hour, Turn My Way), ne mogu se oteti dojmu da je gitarist bolje odrađivao vokalne dionice. Tijekom koncerta promijenio sam tri pozicije ispred pozornice. Situacija se tek popravila u drugom dijelu, počevši od Incubation te Dead Souls za koju je Hook rekao da je to omiljena pjesma Iana Curtisa. Curtis je bolna točka svakoga tko prvi put u tinejdžerskim godinama, pogotovo u dobu bez sveopćeg interneta, presluša Joy Division pa si zamišlja da je na njihovom koncertu. Kasnije tek shvatiš da je ta priča davno završila i da povratka na staro nikad neće biti, makar se Hook & The Light, New Order i ostali bendovi trude dostaviti iskru nečega što je moglo živjeti, uspjeti i tragično okončati u iznimno kratkom periodu. Zvijezda padalica.
Premda govorimo o klaustrofobičnom osjećaju kada govorimo o zvuku, ljudskom metronomu na bubnjevima te (pre)teškim temama u tekstovima, na koncertu u Tvornici osjetilo se koliko Hookov bas (pojačan s Batesovim) nosi pjesme. Ne znam, možda sam premlad, možda sam prestar, možda samo njurgam, ali zaista se nisam mogao povezati s veselim ljudima oko sebe koji skaču na New Dawn Fades ili She’s Lost Control. To su duboko bolne pjesme, beznadne, emocionalno te lome i traže posebno stanje uma.
Nakrcana Tvornica u kojoj ljudi luduju i dobacuju si na nekoliko metara usred pjesme sigurno ne nudi okolinu u kojima je moguće doživjeti ekstazu, eventualno radi manijakalnih ponašanja posjetitelja. Jedan od razloga zašto se promijenila pozicija, ali zato se i volim zapitati koliki je generacijski jaz između mlađih koji su došli slušati bend te onih dvadesetak godina stariji koji su došli na generacijsko druženje i čavrljanje. Možda je postojala i nervoza zbog zabranjenog pušenja što nije ništa novo pa se nadoknađivalo alkoholom i drugim supstancama.
Peter Hook i njegovo Svjetlo odrađivalo je bez veće zamjerke mračne teme, prilagođeno sve kako to može biti novim produkcijama, tjerali bas linijama na epileptični ples sa Shadowplay, Transmission pa do zborske Atmosphere te povratka na drugačije osamdesete s Age of Consent i Regret. Hook zaista nije sprezao biti na svim stranama pozornice, prepoznatljivo držeći bas te orkestrirao cijelim peteročlanim bendom. Uostalom, na završetku nastupa Hookova znojem natopljena majica završila je u rukama najmlađeg posjetitelja koncerta koji se nalazio te večeri u Tvornici.
Nije integralno, ali je najbolje moguće
Kulminacija nastupa očekivano slijedi s Blue Monday, Temptation i Love Will Tear Us Apart. Nema tko nije pjevao ovu posljednju, to se odnosi i na sjedeću VIP sekciju na galeriji, a Hooky se s gitarom iznad glave činio vrlo uživljen u nastup iako u prvih sat vremena nije progovorio ni riječ. Čuo sam većinu onoga što sam želio i zamišljao, naravno, ne u integralnom obliku, ali u najboljem mogućem coveru koji u ovom trenutku postoji.
Žalit ću što se nije svirala Heart and Soul, Decades i The Eternal, praktički cijela druga strana s omiljenog „Closer“, ali to ćemo ostaviti roku službe. Negdje dobiješ, negdje izgubiš, a u ovom trenutku pisanja izvještaja potpuno mogu biti zadovoljan činjenicom da je Peter Hook, autor toliko prepoznatljivih dionica, uspio nakon godina izbjeglištva od jedine „divizije“ koju priznajem, ponovno me navesti na pravi put pa da dan nakon koncerta preslušavam sve iznova i topim se u beskrajnom kaosu i tvorničkim postavkama, izolaciji koju mogu ponuditi samo te antologijske post punk numere nastale u žalosnoj Engleskoj na kraju tmurnih sedamdesetih.
Teško je odbiti poziv kada barem dio New Ordera i Joy Divisiona zove pa nema druge nego reći – do sljedećeg puta.
