„Atomi” (pocket palma): Retrowave album spreman za koncerte

Prošlo je nešto manje od dvije i pol godine, ako ne računamo Side Project dane, od prvog susreta sa zagrebačkim synthwave duom pocket palma koji su oduševili regiju svojim EP-jem „Godišnji” i kasnije prvijencem „Pocket Palma”.

Tada sam opisao njihov zvuk kao neke nove ’80-e, ali njihov elektronski retro zvuk ostao je vruć i zabavan, uživo i dalje pali ekipu samo tako. S novim albumom „Atomi” on je usavršen i proširen i to pod utjecajem, sad već više ne toliko novog im, gitariste Brune Žabeka. Trojac zajedno uživo zvuči bolje nego ikad, spremni, uigrani i svjesni koliko mogu biti dobri, ali jednako šarmantni i skromni.

U međuvremenu su održali veći broj koncerata, puno remiksirali i bili remiksirani, ali i producirali i pisali za druge. Tako potpisuju podloge i koautori su svih pjesama s Bekkinog albuma „Trag”.

Kad sam prvi puta slušao „Atome” legao sam u krevet, ugasio svjetla i prepustio se albumu. Završilo je tako da sam uma prepunog reakcija na pjesme pisao svoju poeziju, cijelim se tijelom ježio, ali i plesao po sobi.

Usporedba prvog i drugog albuma

Ono u čemu su Anja Papa i Luka Vidović jako dobri je prikaz osjećaja kroz tekst i glazbu i sposobnost kako dočarati željenu sliku. Njihov prvi album za mene predstavlja čudan miks različitih emocija s dubokim utiskom kroz pitke i naizgled jednostavne pjesme. Nostalgija, čekanje i mirenje s porazom, samoća, čežnja, ego, žestoki prekidi, strast… Divljanje, more i ljeto, retrospektiva, sjećanje, dodiri i disanje. Sve su to prizori kojih se prisjećam, koje zamišljam i osjećam slušajući album „Pocket palma”.

S drugim albumom, „Atomi”, put je drugačiji. Slike su mutnije i privatnije, misteriozne. Možda na trenutke slabije nego prije i u velikoj mjeri nedorečene. Koliko god iskrene i ogoljene bile, ostavljaju više prostora za interpretaciju.

Nastavlja se lirska opsesija vremenom, počecima i završecima te (ne)prisustvom protagonista i/ili ljubavnika. Album ne zvuči konceptualno, više je zaokružen kao cjelina nasuprot prvog albuma, ali svjestan sam uvjeta nastanka oba izdanja. Pjesme ne zvuče kao da su ciljano rađene da budu popularne, manje su komercijalne, a opet visoko zarazne, što je veliki plus. Dobrim dijelom pjesme zvuče i dugovječnije od prije predstavljenih.

Kroz album je podjela vokala kao i na prethodniku, dio pjevaju zajedno, dio pojedinačno, ali uvijek uspješno. Nova pocket palma je istovremeno igranje isprobanim formulama i preuzimanje rizika sa zadovoljavajućim ishodima.

Pop vs. retrowave: Kako zvuče „Atomi”?

Produkcijski je pocket palma narasla u jedno od plodonosnijih domaćih glazbenih imena. Iz svojih utjecaja kao što su The Midnight, FM-84, Wice i Duett preuzeli su točno što im treba i to prilagodili i preoblikovali u svojstvene i autentične pjesme. Iskoristili su priliku neprisustva tog zvuka kod nas, ali i povratak ’80-ih u mainstreamu te uspjeli zainteresirati publiku.

Dvije su struje koje vladaju na „Atomima”. Prva je retro elektronska, filmski dramatična i emotivno intenzivna. Traži noć i mrak, šarena i blistava svjetla, brze automobile i suzu u oku. Druga struja je više pop, fantastična, bezbrižna, samopouzdana, plesna i seksi, a traži da se opustite, ne razmišljate i, kako oni vole reći, rokate.

Ta manje ozbiljna strana ponudila je prvi singl Daleki poljupci, Anjinu autobiografsku čeznutljivu priču spojenu s neodoljivom podlogom koja vrišti na pop ’80-ih, Princea i Janet Jackson. Uživo djeluje kao pravo osvježenje između ostalih pjesama, a po reakcijama publike spada među obgrljenije. Prvotni dojam, koji me zapravo više zbunio nego oduševio, kasnije je zamijenilo prihvaćanje.

Pripremite se biti iznenađeni

Na albumu, odmah nakon Poljubaca, slijedi Mene nema, nezaobilazan i podosta neočekivan pop trenutak koji me klavijaturama podsjetio na Madonnin Vogue, možda bezrazložno. Tu sam zapeo dosta dugo, uspio sam se otkinuti i poslušati sve ostalo.

Mene nema je nova dimenzija pocket palme, koju niste znali da trebate, a kulerski pred-refren „unaprijed garantiram raspad tvog sistema, jer mene nema” govori sam za sebe. U pop dio albuma spada i radiofonični ljetni hit More, koji me ulogom i temom (i ničim drugim) podsjeća na Godišnji i to mi je odlično.

Manji dio pjesama na izdanju mi djeluje kao da ne parira ostatku ili kao da su trening već uhodanim glazbenim stopama. Radi se početnima Postaje kasno i Osjećaj te kasnijoj Tvoje igre. Doduše, Lukina Osjećaj jako dobro kapsulira energiju i viziju cijelog albuma.

Do sada izdane singlice Daleki poljupci i More ne predstavljaju nužno album u njegovoj suštini, koliko to čini singl Zauvijek koji je esencijalan izdanju, kao i cijelom opusu pocket palme. Ima sve, prepoznatljiv stil i glazbeni doprinos, poetski složene, srcedrapajuće (to je plus) stihove i strastveno duetiranje dvojca.

Pjesma koja me najviše oduševila, a čemu se i dalje čudim, je naslovna, Atomi, a u njoj ne pjevaju ni Anja ni Luka (ako ne računamo pozadinske vokale). Radi se o spoken-word instrumentalu koji postavlja pocket palmu u doktorande synthwavea i synth popa. Stvar je apsolutna eksplozija oduševljenja i ljubavi.

Što će nam ostati „zauvijek”?

Drugi prijelomni trenutak albuma je Pogled. Pomiješajte Ima nema nas i Zauvijek. Probajte razumjeti što osjećate zamišljajući to. Ne, zvuči još bolje od toga.

Pocket palma su isječak Pogleda nekad davno, sjećam se, stavili na Instagram story i od tada sam ju iščekivao. „Vidiš li sve u pogledu mom, da želim da me nosiš” pjevaju zajedno jedan od jačih refrena s albuma. Energijom i jačinom ovdje me podsjećaju na Denis & Denis, s kojima ih uspoređuju, i evergreen Voli me još ovu noć. Gitarski krešendo kojim je pjesma zatvorena zvuči mi više kao savršena uvertira u još jedan refren, ali kraj dolazi prebrzo.

Spomenuti filmski intenzitet ponavlja se na Nema više skrivanja. Anjin performans i glas su hipnotični i osjećajni, a u suradnji s podlogom nas nose iz doživljaja u doživljaj, iznova rušeći već ispunjena očekivanja. Most je kao Atomi 2.0, još jedan produkcijski i razumijevanjem žanra impresivno stvoren trenutak sred kojeg vjerujem da će mi biti teško povjerovati da sam živ na koncertu. „Umrijet ću noćas od ljepote”, napisao je Ujević. Točno tako.

Kao da Zauvijek, Pogled i Nema više skrivanja nisu bili dovoljni, drugi album pocket palme zatvara još jedna žešća stvar, Ovo je kraj. Nemojte da vam pomalo predvidiv naslov smanji očekivanja. Radi se o vjerojatno najboljem Lukinom vokalu unutar pocket palme. Snažno i teško, pamtljivo i proživljeno.

Bila je ovo dinamična, emotivno zahtjevna, ali ispunjavajuća vožnja uspomenama vješto skrojenog glazbenog doživljaja, spremna za koncerte. Pocket palma znaju odvagnuti, usporiti, uzbuditi i rasplamsati. „Atomi” su vani sutra, 1. listopada, a za pocket palmu znače potvrdu uspjeha i isprobavanje terena za nove kreativne podvige.

U iščekivanju najave promocije albuma, prisjetimo se kako je bilo na promociji prvijenca u Tvornici kulture 2020.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.