“Prošlih pet godina” (HNK Varaždin): Odličan mjuzikl o (ne)uspjehu (i) ljubavi
Na velikoj sceni Hrvatskog narodnog kazalištu u Varaždinu 9. veljače premijerno je zaigrao mjuzikl “Prošlih pet godina” Jasona Roberta Browna. Riječ je o komornom mjuziklu za dvoje glumaca i šest glazbenika u kojem pratimo petogodišnju vezu pisca Jamieja i glumice Cathy od trenutka kada su se upoznali do prekida. Specifičnost mjuzikla je to što njih dvoje o toj vezi pjevaju svaki iz svoje perspektive, ali različitim vremenskim tijekom – Jamie od početka prema kraju, a Cathy obratno, od kraja prema početku veze. Kako se njegovi i njezini songovi neprestano izmjenjuju, tako u prvom prizoru nailazimo na slomljenu i ostavljenu Cathy, a u sljedećem, glazbeno potpuno drugačijem, Jamie zaljubljeno opisuje njihove prve spojeve.
Struktura mjuzikla nije zanimljiva samo zbog te kronologije pričanja priče, već i načina na koji likovi pripovijedaju o svojem odnosu. Jamie priča njihovu priču kroz neke važne trenutke u vezi – prvi spojevi, useljenje u zajednički stan, prvi zajednički Božić, prosidba i vjenčanje, prve svađe, njegova prevara te konačni razlaz. Odlično je što se Cathy ne ponavlja, ona zapravo pripovijeda svoju priču – kako se ona osjećala nakon što ju je Jamie ostavio, kroz što je prolazila tih pet godina dok je iz sjene pratila Jamiejev uspjeh, neuspješna u vlastitoj karijeri.
Redateljica Lea Anastazija Fleger predstavu započinje i završava s Cathy (Hana Hegedušić) koja u naslonjaču na prosceniju lista album s fotografijama. Kada se za vrijeme njezinog prvog songa diže zastor, na sceni kao da ožive slike iz tog foto albuma pa predstavu možemo tumačiti i kao rekonstrukciju njihovih sjećanja. Iz te perspektive “Prošlih pet godina” mogli bismo interpretirati i kao predstavu o njoj, prosječnoj glumici koja je prisiljena raditi poslove koje ne želi, sve se više zatvara u sebe i u konačnici gubi ljubav svog života. Publika s njezinim likom može suosjećati, čak se i poistovjetiti – svi tražimo uspješni balans poslovnog i privatnog života – zbog čega ostaje dojam da je Cathy zapravo glavni, a Jamie sporedni lik ovog mjuzikla. Pritom ne mislim na glumačke izvedbe jer su obje uloge podjednako zahtjevne, a glumci su i pjevački i glumački ravnopravni i uvjerljivi.
“Prošlih pet godina” je svojevrsna hibridna forma između dramske predstave i mjuzikla. Ovo nije klasični mjuzikl, likovi tek u jednom songu zapjevaju u duetu, no jedini su govoreni dijelovi kada razgovaraju na mobitel s urednicom knjige odnosno agentom. Gledateljima koji su očekivali mjuzikl s puno plesa ili više napetosti u zapletu ovakva predstava može biti dosadna, no ovo je mjuzikl o svakodnevnim životnim situacijama koje su mnogima bliske i koje su ispričane tako da zaista zvuče stvarno, a ne poput holivudskih zapleta.
Lea Anastazija Fleger oduševljava svojom veoma zrelom, preciznom i promišljenom režijom. Kao što je to učinila i u prošlosezonskoj predstavi “Bog masakra“, sigurnom rukom vodila je glumce kroz mjuzikl i omogućila im dovoljno prostora za nadahnute izvedbe, istovremeno pažljivo prateći ono što predložak nudi. Predstavu je obogatila detaljima poput božićne jelke sakrivene u ormaru, a veliku scenu varaždinskog kazališta iskoristila je u potpunosti, njezinu dubinu, proscenij, cugove, zastor, čime je pokazala da se iz nje može itekako puno izvući, iako joj je potrebna obnova.
Fleger je veoma zanimljivo zaokružila radnju. U prvoj sceni Cathy u naslonjaču na prosceniju čita pismo koje joj je Jamie ostavio, a u zadnjoj sceni Jamie piše upravo to pismo u tom naslonjaču. Jamieja prvi i zadnji put vidimo unutar okvira koji tvore dva paravana, što simbolično prikazuje kako je on ušao i izašao iz njezinog života. Jamiejev prvi song, o njihovim počecima, Fleger je režirala kao da su na spoju u lunaparku, kinu i discu, uz balone, stare kino sjedalice i disco kuglu, a odlično je zamislila da se cijeli taj prizor identično ponovi na kraju predstave, kada Cathy pjeva o njihovom prvom spoju. Vidi se da su sve scene pažljivo promišljene zbog čega odlično funkcioniraju i predstavu je uzbudljivo pratiti.
Tome su pripomogle scenografkinje Tanja Lacko i Ana Sarić. Šest paravana na kotačima koriste se za brojne dinamične i odlično uvježbane promjene scenskih slika (pohvale scenskim tehničarima HNK u Varaždinu). Njihov stan odlično je zamišljen uz lampu, wc školjku, dvosjed, ormar (u kojem se nalazi božićna jelka s darovima i žaruljicama u prizoru Božića) i pribor za glačanje. Moderan šank pojavljuje se kada je Jamie u noćnom izlasku, retro sprava za vježbanje kada se Cathy sprema za audicije.
Prizor audicije odlično je napravljen pred spuštenim zastorom, sa svjetlom koje stavlja fokus na Cathy i podcrtava njezinu nelagodu na koju asociraju takve životne situacije. U toj se sceni u predstavu uključuje i dirigent Stjepan Vuger koji preuzima ulogu redatelja na toj audiciji, što je također odlično i šarmantno rješenje. Možda i najimpresivnija scena je ona prosidbe u kojoj se diže stražnji zastor iza kojeg se nalazi zvjezdano nebo, dok se Jamie i Cathy nalaze na mostu koji u jednom trenutku tehničari okreću, čime se dobiva zaista dojmljiv filmski trenutak.
Izvrsna je kostimografija Petre Pavičić koja je uspjela postići prirodan dojam svakodnevne odjeće. Prečesto je u kostimografiji, kada se radi o predstavama smještenima u današnjicu, prisutna artificijelnost zbog koje je jasno da su to kostimi, da se zapravo nitko tako ne oblači u stvarnosti. Stoga je ova kostimografija zaista izvrsna. Dečki nose plave hlače i tenisice, a gore mijenjaju žutu vestu, sivi sako, bijelu košulju, dok ona nosi zeleni kombinezon. Odlično je i kako se kostimi nadopunjuju od scene do scene, poput rozog balonera koji Cathy nosi u sceni na početku njihove veze, njegove božićne veste ili kaputa koje on mijenja. Odličan posao odradila je i Vesna Kolarec s rasvjetom koja sjajno prati ugođaj radnje.
Što se glumačke postave tiče, svi su zaista izvrsni. Hegedušić sjajno nijansira različita raspoloženja svog lika, od nervoze na audiciji preko ogorčenosti kada ljeti igra predstave u nekom ljetovalištu do tinejdžerske zaljubljenosti u završnim songovima. Posebno je dojmljiva u songu u kojem pjeva o Jamielandu, kako “okreće očima” kada se on kod kuće isključi, a zatim s kakvom nježnošću i ljubavlju promatra njegovu umjetničku kreativnost. Nađite si nekoga tko vas tako gleda kada radite ono što volite.
Momci su također izvrsni, s time da je Čuić glumački uvjerljiviji od Barberića. To se vidi u njegovoj zaigranosti, a posebice se ističe u prizoru s božićnom pričom o krojaču Schmuelu, kojom Jamie želi ispuniti Cathy samopouzdanjem i povjerenjem. To je jedini prizor za koji se može reći da je posve drugačiji u različitim izvedbama. Čuić tu priču odlično donosi uz pokret, promjenu boje glasa, njegova nas energija potpuno uvuče u priču, dok Barberiću to ne uspijeva jer priču iznosi jednoliko.
Pjevački ih se također mora pohvaliti jer je riječ o 80 minuta veoma zahtjevnih songova, a izvode ih zaista sjajno. Pokoju pogrešku uopće nije vrijedno isticati. Pohvale zaslužuje i glazbeni sastav koji je izvrstan. Glazba je sama po sebi veoma zanimljiva, žanrovski se mijenja od nekih pop numera poput one u kojoj Jamie pjeva o tome kako mu se svi snovi ostvaruju preko mistične atmosfere božićne pjesme do klasičnog mjuzikl-songa kao što je onaj u sceni prosidbe. Glazbene teme vrlo lako ulaze u uho, pogledate li predstavu dva puta, pjevušit ćete ih idućih nekoliko dana.
“Prošlih pet godina” je pravo osvježenje na varaždinskoj kazališnoj sceni. Bez sumnje zasad najbolja predstava HNK u Varaždinu ove sezone, mjuzikl bi i u Zagrebu u kratkom roku stekao status hita. Izvrsna režija i likovno oblikovanje te nadahnute i uvjerljive glumačke i glazbene izvedbe čine ovu predstavu pravim užitkom i kandidatom za jednu od najboljih hrvatskih ovosezonskih predstava.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
