Recenzija – ‘ANTI’ (Rihanna): Hrabro u nepoznato
Nakon višemjesečnih najava, „zločesta cura“ pop glazbe Rihanna napokon je izdala svoj osmi studijski album “ANTI” putem streaming servisa Tidal, a kratko je vrijeme bio dostupan i besplatan download albuma. Ovo je njen prvi album od „Unapologetic“ iz 2012. godine, a do tada je u osam godina izdala čak sedam albuma, svake godine od 2005. osim 2008. S obzirom na to da i druge velike pop zvijezde albume izbacuju u razmaku od dvije ili tri godine, ovo je bila značajna stanka koju je princeza s Barbadosa prekinula još u siječnju prošle godine sa singlom FourFiveSeconds. Na proljeće su uslijedile pjesme Bitch Better Have My Money i American Oxygen pa kroz ljeto opet zatišje da bi u listopadu pjevačica objavila ime albuma, naslovnicu čiji je autor izraelski umjetnik Roy Nachum te datume svjetske turneje.
Nekoliko je razloga oko kojih se spekulira zbog čega je izlazak albuma pomaknut na 2016. Jedni kao krivca smatraju Adele koja je jednostavno zakupila top ljestvice, a zadnjih je tjedana adeleuforija ipak splasnula, dok drugi kažu da “ANTI” do nedavno uopće nije bio gotov, no morao je biti što brže završen jer je diskografska kuća započela promociju i isplanirala turneju. Vjerojatno su oba faktora imala svog utjecaja, a potonji pronalazimo u nekoliko najkraćih pjesama na albumu koje ne traju ni dvije minute i doista se čine poput nedovršenih skica, iako neke od njih (James Joint, Higher) potencijalno zvuče vrlo dobro.
U svakom slučaju, s obzirom na podužu stanku i neku artističku stranu koju je Rihanna u sebi probudila (barem u izboru naslovnice i činjenici da je ovo njen prvi album na kojem ona nije na coveru), od albuma se puno očekivalo, no “ANTI” to tek djelomično opravdava. S albuma su izostavljena sva tri prošlogodišnja singla, što je pomalo neočekivan potez s obzirom na njihovu popularnost i kvalitetu (barem u okvirima mainstream pop produkcije), a posebice uzmemo li u obzir spomenute mini-brojeve koji su kao takvi ipak filleri (a čak ni ne popunjavaju minutažu).
Rihanna je sklona žanrovskim vrludanjima i na prethodnim smo je albumima slušali u izdanjima od kvazi-rocka (Shut Up and Drive), preko power pop-rock balada (California King Bed), akustičnih balada uz klavir (Stay, Unfaithful), elektronike (We Found Love), R&B-a (Pon de Replay), klasičnog popa (SOS, Diamonds) do koketiranja s reggaeom (Man Down) i dubstepom (What Now), no ti su se izleti događali od albuma do albuma u pojedinim pjesmama, dok bi “ANTI” mogao biti dva posve različita albuma u kojima je Rihanna još jednom zakoračila u neke dosad neistražene vode. Prvi dio albuma u karakterističnom je Rihanninom R&B zvuku s karipskim prizvukom poznatim iz starijih hitova poput Rude Boy, What’s My Name i You da One, dok je drugi dio albuma čisti pop koji baca rukavice u lice Adele, Alicia Keys i Palomi Faith (u njihovim pop izdanjima, naravno).
Najveće je iznenađenje pjesma koja premošćuje ta dva zvuka albuma, neočekivana obrada – Tame Impale. Da, Rihanna je obradila psihodelični projekt Kevina Parkera i time, čak poprilično uspješno, zakoračila na područje psihodelije. U pitanju je obrada pjesme New Person, Same Old Mistakes s Impalinog prošlogodišnjeg albuma „Currents“ koja je u Rihanninoj verziji dobila naslov Same Ol’ Mistakes, traje preko šest i pol minuta, a producirao ju je sam Kevin Parker. Zbog toga je u pjesmi i dalje itekako primjetan zvuk Tame Impale, dok pjesma u cjelini asocira na radove i zvuk Solange Knowles. Da sam pjesmu prvo čuo na radiju, nikad ne bih rekao da je to Rihanna.
U sličnu kategoriju, barem po efektu šoka, može se svrstati čisti soul-pop hit Love On the Brain za koji bih, da ga prvi puta čujem na radiju, rekao da pripada Palomi Faith, a uvod pjesme pomalo i vuče na njen hit Only Love Can Hurt Like This. Rihannu prepoznajemo u refrenu u kojem ju prate električne orgulje i back vokali koji pjesmi daju izrazito retro šarm. Uz tu su se pjesmu smjestile dvije predivne balade, Never Ending uz akustičnu gitaru koja posuđuje od Dido te završna Close To You uz pratnju na klaviru.
U prvom se dijelu ističe vodeći singl s albuma, duet Work s Drakeom koji ponajviše podsjeća na njene starije hitove koje sam već spomenuo te odlična power pop pjesma Kiss It Better uz upečatljivi riff na gitari i zarazni refren koji bi vam danima mogao biti u uhu, kao i stihove work, work, work iz te pjesme. Nije loša ni pjesma Consideration koja otvara album, a na njoj gostuje mlada soul pjevačica SZA čiji se vokal zaista ugodno sjedinio s Rihanninim, a u sličnom su stilu i Desperado te Needed Me koja najviše na albumu koketira s elektronikom, a mogla bi se smatrati nastavkom Bitch Better Have My Money.
Uz ovih nekoliko kraćih i neupečatljivih pjesama, najveći je promašaj pjesma Woo koja je naprosto gomila autotunea i nekakvih nedefiniranih trzaja po gitari koji se ni ne mogu nazvati riffom. Na toj su pjesmi surađivali The Weeknd i Travis Scott koji će uskoro Rihannu pratiti i na turneji, dok je na R&B minijaturi Yeah, I Said It koja podsjeća na zvuk ranih 2000-ih (npr. Destiny’s Child) surađivao Timbaland (još jedna od ovih kraćih pjesama koja nije zasjala u punom sjaju).
U konačnici nije riječ o lošem albumu jer je više zaista vrlo dobrih pjesama, a svakako treba Rihanni priznati i želju za eksperimentiranjem i širenjem granica vlastitog umjetničkog rada. Mogao je “ANTI” biti i najbolji Rihannin album da se na nekim pjesmama više radilo ili da su možda bile zamijenjene s prošlogodišnjim singlovima, no sad nam ostaje da vidimo koje će pjesme s albuma Rihanna odabrati za sljedeće singlove (i nesumnjivo hitove) te što će pripremiti za nadolazeću turneju.
