Recenzija – Arcade Fire: Intelektualni turizam Wina Butlera na albumu ‘Reflektor’
Od Une année sans lumiere do zasljepljujuće zrake Reflektora, novi album Arcade Firea zaista je novi Arcade Fire. To je prva neposredna opservacija nakon slušanja njihovog četvrtog albuma. Ako ste željeli dočekati novi album marketinški neokaljani, propustili ste štošta od mističnog „Reflektor“ graffitija, pa sve do inicijacije pseudobenda The Reflektors. Graffiti se nakon kolanja po Twitteru i Instagramu ubrzo pretvorio u reklamu koja nam je dala do znanja da ćemo devetog rujna čuti nešto novo od Arcade Firea. I stigao je, novi singl s nadolazećeg albuma, Reflektor.
Reflektor kao prvi singl, ostaje alfa i omega ovog ostvarenja. Potpomognut je dobro isplaniranim gostovanjem Davida Bowiea, koji se također trudi na pravi kolosijek postaviti svoja recentna ostvarenja. Singl je izdan na vinilu pod pseudoimenom The Reflektors, koji su odradili čak i last minute show u Montrealu. Monokromni video broj odradio je vrlo kvalitetno Anton Corbijn. Dvostruko cd izdanje Arcade Firea donosi trinaest pjesama na koji ću se sada osvrnuti – tek toliko da otresete sa sebe dojam da toliko dug album nije vrijedno slušati.
Reflektor je u svakom slučaju najbolji mogući način na koji su mogli započeti album. Poduži broj, kao i svi ostali, ispunjen malim vrhuncima i vokalno-instrumentalnim iznenađenjima koji ne puštaju da postane jednoličan. We exist i njoj prateća Flashbulb eyes ispunjena je analognim elektroničkim zvucima, a ova potonja nekom lirskom mistikom i haićanskim instrumentarijem. Za ovo prvo zaslužan je svojim utjecajem gotovo sigurno producent James Murphy, a ovo drugo pak produkt dugih preokupacija Haitijem i nedavnim posjetom Wina Butlera i Regine Chassagne u njen tamošnji dom.
„A thousand horses running wild in a city on fire“
Here comes the night time sa svojim brzim, pomalo deliričnim početkom ispunjenim perkusijama nastavlja kao usporena nasilno teškim basevima izigranim na klavijaturama, a ipak s jednim veselim i ritmičnim refrenom. U tekstu pak krije obračun s nekim religijskim pitanjima. Normal person prva je prava punchy rock stvar pomognuta utjecajima koji sežu nešto dublje nego socijalne lirike Brucea Springsteena, i svakako je moj veliki favorit na albumu – od živahne overdriven gitare do suptilnih truba, u refrenu pred sam kraj čini mi se da je možda baš i to smjer u kojem je novi Arcade Fire trebao prevagnuti. Prvi dio albuma završava s You already know i Joan of Arc, oba broja u ubrzanom i dinamičnom duhu, vraćajući se sigurnim putem francuskih tekstualnih filanja i utišanih razdoblja između refrena prema početnoj poziciji stilizirane analogne elektronike.
Drugi cd počinje nastavkom Here comes the night time II koja je u dugoj tradiciji pjesama s nastavcima vjerojatno jedan od lošijih, ali se svakako solidna i umirujuća uvertira u završnicu albuma. Loopirajući basevi i klavijature podsjećaju ponajprije na atmosferu koju volimo slušati kod francuskog Aira; što se nastavlja i dalje, na Awful sound (Oh Eurydice), koji ima neodoljive prizvuke i suvremene chillout produkcije s odličnim bubnjem i sanjivim instrumentarijem koji podsjeća na poneke Bowieve instrumentale iz završnice njegove berlinske faze. It’s never over (Oh Orpheus) je svakako punchline drugog dijela albuma sa svojim grupnim pjevanjem koje podsjeća na ranija “klasična” ostvarenja benda. Vokali su tijekom cijelog albuma nepretenciozni, nesigurni u svoje vlastite mogućnosti jednako koliko i spremni izbaciti koliko god je potrebno za optimalan emocionalan utisak (sjetimo se samo Wake up). Porno je prava balada, tu se nema što dodati, dok je Afterlife još jedna od onih pjesama koja daje do znanja da se više ne radi o starom Arcade Fireu, u svakom mogućem pozitivnom smislu. Bubnjevi su ovdje mješavina dinamičnih ritmiziranja koja smo naviknuti čuti u bendovima post-punk-revival preokupacije, uz pomoć klavijature koja se prema kraju pretvara u trube zatvarajući time (kada smo već došli do kraja) prepoznatljiv uzorak ovog albuma. Supersymmetry je orkestralni space rock komad koji omogućuje “Reflektoru” da završi u sasvim pozitivnom tonu, s tekstualnim nepretencioznim minimalizmom zaokružuje dva djela ovog albuma u koliko toliko sumjerljivo jedinstvo.
„The age of achievers is gone, the present age is an age of anticipators. . . „(Kierkegaard)
Gotovo inflacija zvukova za koje su mnogi od nas mislili kako su izumrli još u devedesetima; ovo su sve iznenađenja utjecaja, a ne toliko i samog benda za čije se artish preokupacije dobro znalo. Teško se oteti dojmu da gotovo svaka pjesma nosi pečat Jamesa Murphya, kojem svakako moram priznati da je napravio odličan posao.
Uz dovoljno mjesta bilo bi i sasvim moguće prikazati na koliko razina Kierkegaardov esej The Present Age radi protiv „Reflektora“ kao ostvarenja, pa koliko god se uvukao pod kožu Winu Butleru. Jer, teško je živjeti u vremenu „intelektualnog turizma“ i ne zamjerati Arcade Fireu baš to. Ne smijemo zaboraviti osim filozofskog, i mitološko opravdanje ovog koncepta u priči o Orfeju i Euridici. Ona čini od ovog albuma djelo s glavom i repom, predstavivši ga u onom najpozitivnijem svjetlu starijih albuma koji su svojim setom pjesama pričali koherentnu priču, razrađenu ili razbijenu pak u niz valova po kojima je sasvim ugodno i duže vrijeme plutati.
Na kraju, cijeli album neodoljivo zvuči kao nešto što smo već negdje čuli. Na površini to je sasvim veseli miks promišljenih (i tamnih) tema o onome što trenutno proživljavamo, a koliko je u svojoj suvremenoj trivijalnosti već stoljećima prokušano. Orfej, Kierkegaard, pa i Rodin, čija skulptura krasi naslovnu stranu albuma, su svaki na svoj način „umrli“ od ljubavi, posredno, možda i ne znajući. Čini se, ipak, da Arcade Fire vrlo dobro zna što radi, i da u budućnosti od njih očekujemo samo bolje. Sa manje pretencioznosti, bez pogleda u nazad, sa tek malo kraćim pjesmama.
