Recenzija – “False Dawns” (Trees of Maine): Optimizam kao evergreen
Ta prelijepa Maine
Koliko sam upoznat s najsjevernijom američkom saveznom državom, znam da je puna zelenila. Pokrivena je predivnim šumama na koje su tamošnji stanovnici itekako ponosni. Priča se o preko sto različitih vrsta drveća. Postojbina je to divne ‘rakunske mačke’ Maine Coon, jedne od najljepših domaćih mačaka. No, također znam da je Valdet Luboteni, iznimna osoba koja u ovom momentu stoji iza imena Trees of Maine, upravo tamo proveo kraći period svog života. Baš tamo je napisao svoju prvu pjesmu, zasigurno okružen spomenutim zelenilom, koje mu je i bilo inspiracija za ime benda.
Pregršt entuzijazma i pomalo elektronike
Jedna od zanimljivosti je činjenica kako je cijeli album sniman u Lubotenievom domu. Valdet je četrnaest godina star notebook zamijenio novim, kupio zvučnu karticu na Amazonu i uz posuđeni mikrofon krenuo u avanturu nazvanu False Dawns. Radio je, kako sam navodi, “između posla i obitelji, u rijetkim satima samoće, na brzinu snimao vokale i akustičnu, onda do ranih jutarnjih sati ostalo na slušalice. U svemu mi je puno, puno pomogao Alen Zarifović iz benda Loell Duinn koji je u totalno drugoj muzici. On mi je instalirao program kakav ima on i onda preko ‘teamviewera’ spašavao svaki put kad bih zapeo.”
Tumač pojmova
Pojam ‘false dawns’ možete protumačiti na nekoliko načina. Vjera da je nešto u redu iako nije tako. Nadalje, fakultetlije mogu bez brige nastaviti tulumariti do ranih jutarnjih sati, jer ionako nema svitanja, to je samo jedan ‘false dawn’. No, deset stvari koliko se nalazi na albumu možete tumačiti jedino kao nešto iskreno, melankolično-romantično, predivno. Zbilja, radi se o pjesmama koje ćete zavoljeti na prvo slušanje a žudnja da ih ponovo čujete neće vam dati mira.
Nemir, propitivanje i nada
Već u drugoj stvari na albumu, protkanoj dozom elektronike, Celling & the Bed, pronaći će se svatko tko je bar jednom ležao zureći u plafon zaokupljen svojim strepnjama i nemirom. Stvar je doslovno fenomenalna melodična laganica. Over You donosi odličnu gitaru i klavijature “bez potrebe za laganjem”. Moj osobni favorit, šesta stvar Chainsaw, donosi intro ali i cjelokupnu melodiju koje se ne bi postidio ni jedan Michael Stipe. Stvar koja bi mogla/trebala zasjesti na vrh bilo koje strane indie top-liste. Predzadnja Love/Indifference iznova donosi propitivanje, no i opisuje onu tipičnu situaciju u kojoj se svaka zaljubljena osoba pita “gdje je meni samopoštovanje?”
Ipak, za kraj zrno nade koje donosi Heart & skin, stvar u koju sam se zaljubio. Nevjerojatan aranžman. Otkucaji srca, synth u maniri gudačke sekcije, a stihovi… Stihovi poput /In between my heart and skin there’s a magazine/ obaraju s nogu, dok Valdet najavljuje: “It’s not the end…”.
Mi se iskreno nadamo da je tako.
