Recenzija – “Kovilje” (Mara): Zvuci nekog davno zaboravljenog osjećaja
Na rastanku, dok čekamo prijevoz, priča mi o Kovilju, pjesmi s novog albuma koja ga na svakoj probi emotivno rasturi. Taman zaustih reći mu, kadli me preduhitri i dodaje: “Kovilje, pa da… tako magično. Mislim da bi novi album mogao nazvati Kovilje”. Naš intervju s kraja 2015. iskristalizirao je ime albuma koji je već tada bio uvelike spreman, no kojem su, ispostavit će se domalo, tek slijedile porođajne Scile i Haribde.
Izgledao je Mara tog studenog nepokolebljivo odlučan izdati album, vjerovao je da će to biti već idućeg proljeća, ali nadanja su tu da budu iznevjerena zbog tko zna kakvog nevjerojatnog razloga, a novac je kao u svakom dobrom životnom trileru i ovdje trebao dovesti u pitanje sve. “Pa što” – vjerujem da se hrabrio Mara u tim prokleto teškim trenucima po umjetnika – “dobra glazba ionako nikad nije bila u pozitivnoj korelaciji s novcem”. Ako je išta znao bilo je to da “Kovilje” mora izdati, bez obzira na sve.
Početkom lipnja 2017. u sandučić maila onima koji su podržali crowdfunding kampanju kao znak zahvalnosti za podršku Mara je podario stručak “Kovilja”. Polovicom srpnja stručke je za javnost razasuo po Spotifyju, iTunesu i Google Playu.
Pričati o “Kovilju” kroz usporedbe s “vaSduhom” bio bi najveći grijeh što se da počiniti nad novorođenom muzikom. “Kovilje“ je baš onakvo kakvo i treba biti: rođeni brat “vaSduha” koji ugleda svjetlo dana s taman toliko godina razmaka da bi posjedovao vlastiti identitet. I o tom zasebnom identitetu i entitetu valja prebirati.
Već od prve pjesme Mara gradi identitet “Kovilja” na magičnosti, prolongiranju zadovoljenja žudnje i odgađanju vrhunca ljubavne emocije. Prelijepu, manjim dijelom svoju, a većinom liriku mladih bosanskohercegovačkih pjesnika fino protkiva empatijom svog vokala, dok mu uštiman bend, koji bi tu tek trebao biti pojačivač empatije, na momente preotima glavnu riječ pa se Mara mora tu i tamo “pohrvati” s instrumentima ne bi li uspostavio narušeni balans. Ta povremena instrumentalna dominacija zvučnim eterom podsjeća na big beat Chemical Brothersa. Dok Braći big beat leži, kod Mare može umoriti i otežati preslušavanje albuma u komadu.
Mnogo ozbiljnija zamjerka od big beata konceptualna je nedorečenost albuma. O čemu se radi? Neprestano, iz pjesme u pjesmu odgađanje zapadanja u ljubav završava na način da album svrši, a ljubav se ne dogodi. To ljubavno prikradanje, to očijukanje, ta neodlučnost da li otpustiti kočnice i pustiti da ljubav poplavi sve, završava nepoznatim ishodom. Kako je moguće!?, začudiš se. Pa onda poslušaš opet jer možda ti je promaknulo, ali opet čuješ isto pa opet pokušaš pa opet… Ali ne ide. Vrhunac i rasplet nedostaju priči “Kovilja”, zbog čega kvalitativno pati zadnja trećina albuma, a konceptualna forma ostaje nezaokružena. Baš ta konceptualna mana, prouzročena izostankom ili ljubavnog iznevjeravanja ili mahnite opijenosti ljubavlju, udružena s big beatom razlozi su koji mi otežavaju preslušavanje te i ja počinjem odgađati; svako iduće slušanje odgađam za sve kasnije i kasnije.
Shvativši da mi je album teško prijemčljiv kao konceptualna cjelina, odlučim se preslušati ga parcijalno: jednu pjesmu sada pa jednu za dva sata pa iduću sutra itd. I tada se sve raskoviljalo. Dogodila se ljubav jer sam shvatio da “Kovilje” ne treba shvaćati stručkom što ga umjetnik veže u koherentnu cjelinu, nego vlatima zapletenima među čarobne mu prste. Pjesme svaka pojedinačno puno bolje pričaju ljubav nego kada se pokušavaju pojmiti kao dio mozaične albumske priče o ljubavi.
Dojam koliki su rad i trud Mara i bend pretočili u svaki ton ovog albuma može se steći tek takvim parcijalnim preslušavanjem. Naprosto, album funkcionira na način da kamuflira detalje, a koji se oslobode tek kada se svakoj pjesmi pristupi kao abumu za sebe. Tek tada se “Kovilje” otvara i diše. Tek tada ispušta svoj opojni zvuk i uvlači u svoj magični svijet, a za sve to treba vremena i vremena i vremena. “Kovilje” ne ide naiskap, njegova se ljepota nazire samo ako se dozira u čajnim žlicama, a to traje i traje i treba dugo dok se ljubav “Kovilja” sva ne upije. Ono što se ne postiže albumski, postignuto je parcijalno. Tada i samo tada je opravdano usporediti ljepotu “vaSduha” što izvire iz albumske cjeline s ljepotom “Kovilja” koja se temelji na razbijanju albuma na individualnu pjesmaricu. Čini se da se u tome krije ključ za odškrinuti vrata ljubavi “Kovilja”.
“Genij iz sjene”
Unatoč određenim manama, “Kovilje” je sasvim lijep album. Nije ni moglo biti drugačije. Odličan uradak “genija iz sjene” kojeg nažalost poznaje samo njegova mahala i šačica glazbenih entuzijasta porazbacanih diljem bivše države. Vjerujem da je i Mari pun kufer biti “genijem iz sjene” i da čini sve da se uspenje pod reflektore najboljih pozornica u regiji. Nažalost, odluka da “Kovilje” ne bude dostupno za free download preko Bandcampa, nego da se prodaje preko web platformi itekako bi mogla novinarsku sintagmu održati na životu jer će se stavljanjem cijene ionako rijetka potencijalna publika dodatno prorijediti.
Nadam se da Mara u rukavu ima pobjedničku strategiju koja se ne bazira isključivo na izvrsnosti glazbe jer nikada, a pogotovo u totalitarnom sustavu glazbenog kiča što caruje regijom, kvaliteta sama po sebi nije garancija uspjeha. I dok čekamo da predan rad na “Kovilju” poprati jednako predan rad na promociji istog, a koji će novinarski usud “genije iz sjene” ostaviti u prošlosti i Maru dovesti na pozornicu i tvog grada, uvijek nam ostaje u Mari uživati digitalno. Kako god da okreneš, ljepota je ljepota, taman da poput bisera što ga vasduh zatura u polje kovilja ostane vječno zagubljena.
