Recenzija – La Haine: 20 godina poslije, pitanje mržnje i imigranata aktualnije nego ikada
U vrijeme kada pitanje imigranata ponovno postaje aktualnije nego inače, u vrijeme rastućih anti-imigrantskih pokreta diljem Europe, film La Haine (u prijevodu Mržnja, snimljen 1995. godine) pruža interesantan prikaz života imigranata u pariškom getu i progovara o njihovom položaju u francuskom društvu. Kako bi dočarao atmosferu njihovog života te dinamiku odnosa između tri glavna lika, scenarist i redatelj Mathieu Kassovitz tu tematiku prikazuje kroz scene koje obiluju simbolikom te su upravo zato vrlo zanimljive i atraktivne. Film, koji je inače crno-bijel, tako progovara o socijalnoj tematici – o ekonomskim i rasnim problemima koji su uvijek, a danas pogotovo, aktualni.
Radnja filma prati jedan dan u životu trojice mladića imigranata, Židova Vinza (Vincent Cassel), Arapa Saïda (Saïd Taghmaoui) i Afrikanca Huberta (Hubert Koundé), koji žive u pariškom getu (ono što bi se na francuskom zvalo “banlieue”, a na engleskom “housing project”), dan nakon velikih sukoba između policije i imigranata. U istim je sukobima zbog pretjerane uporabe sile od strane policije teško nastradao njihov prijatelj Abdul, koji završi u komi. Upravo taj događaj na svakog od njih snažno utječe, ali isto tako generira i različite reakcije te odnos prema tome.
Film nas tako vodi kroz njihove živote, prikazuje nam stanove u kojima žive s obiteljima i siromaštvo u kojem se nalaze. Besperspektivnost u koje ih je takvo stanje dovelo prikazuje se pretežito njihovim tumaranjem po getu, odnosno prikazivanjem različitih životnih problema i situacija u koje upadaju. Tri glavna lika imaju različit odnos prema životu u getu i prema sukobima koji su se dogodili dan prije: dok je Vinz bijesan i želi osvetu, Hubert je prizemljeniji i želi pobjeći od takvog života, Saïd se pak nalazi negdje između. Upravo se takva razlika u stavovima između Huberta i Vinza u filmu prikazuje u prilično jakim scenama, u kojima Hubert nastoji promijeniti Vinzovo mišljenje, odnosno spriječiti ga da podlegne bijesu kojeg osjeća.
La Haine obiluje i simbolikom; u nekoliko kadrova grafiti na zidovima ulica šalju snažnu poruku. Tako Hubert stane ispred zida na kojemu piše “mi smo budućnost”, a Saïd simbolički promijeni rečenicu na jednoj reklami iz “svijet je vaš” u “svijet je naš”. Ono što je također zanimljivo jest to da su tri glavna lika i prijatelja pripadnici različitih rasa i vjeroispovijesti, ali što nekako ne dolazi u prvi plan, već ih više povezuju uvjeti života u kojima žive. Općenito govoreći, sve skupine imigranata koje vidimo u filmu jesu “miješane”, a isto se može reći i za policiju u kojoj vidimo pripadnike različitih rasa, odnosno, također vidimo imigrante.
Ono što je izvrsno prikazano jest to kako je mržnja, duboko ispod površine, produkt materijalne situacije, kao i stereotipa i besperspektivnosti koji iz toga proizlaze, a koji zatim stvaraju začarani krug sukoba i podliježu divide et impera politici kapitalističkog društva. Na imigrante se gleda kao na huligane, a na policiju kao na nasilnike, iako realno stanje naravno nije crno-bijelo. Ne samo što se prikazuju uvjeti u kojima imigranti žive, nastojanja i stavovi nekih policajaca da im pomognu (ili izražavaju da se ne slažu s nepotrebnom uporabom sile), već i ta već spomenuta “izmiješanost” ima svoje simboličko značenje.
Poruka filma jest upravo to da budemo oprezni pri nasjedanju na određene stereotipe, prema “samorazumljivim” etiketama i objašnjenjima. Takav oprez nužan je upravo danas, kada u već gorućim i rasplamsalim anti-imigrantskim pokretima i osjećajima dolazi do još veće radikalizacije istih takvih politikâ, pogotovo nakon događaja kao što je nedavni teroristički napad u Parizu. Tako određene političke stranke napad nastoje iskoristiti u svrhu provođenja upravo još radikalnijih mjera: u Francuskoj je recimo Marine Le Pen iz stranke Nacionalne fronte počela zagovarati uvođenje smrtne kazne, dok isto takva ultra desničarska stranka u Češkoj širi anti-muslimanske osjećaje te poručuje kako muslimane treba podsjetiti da “češko gostoprimstvo ima svoje granice”.Takve se tendencije ne bi smjele shvaćati olako, upravo zbog jedne od prognoza koju možemo izvući iz samog filma: tako se u jednom trenutku govori o društvu koje propada, ali koje se konstantno uvjerava kako je sve u redu. Međutim, ono što je bitno jest do čega će takvo propadanje dovesti, odnosno kakav će biti rezultat toga pada.
