Recenzija – Los Amantes Pasajeros: Almodóvarova liberalna komedija koja ne lomi moždane vijuge
Naviknuta na njegove komplicirane scenarije iz kojih nastaju teške drame i zapleti koje se moraju pažljivo pratiti ne bi li se propustile informacije ključne za radnju filma, moram priznati da me zaista zanimalo kako će izgledati čistokrvna komedija nastala iz ruku Pedra Almodóvara. Posljednji je film, The Skin I Live In (2011.), ispunio očekivanja, ali tu se radilo o drami / trileru, nečemu u čemu je Almodóvar i više nego iskusan. Prisjetimo li se ranijih uspješnica, primjerice, Volver ili dobitnika Oscara, Hable con ella, bit će nam jasno kako sam ne zazire od humorističnih elemenata u svojim filmovima. Ipak, ovdje se radi o čistoj komediji i priznajem, nisam znala što me očekuje.
Atipična posada, atipični putnici
Sam film počinje Antonijem Banderasom i Penelope Cruz, zaposlenicima Aerodroma, koji se, po prvi puta, pojavljuju u istom Almodóvarovom projektu. Oboje zauzimaju svega nekoliko početnih minuta, ali kasnije saznajemo da su u velikoj mjeri utjecali na putnike leta 2549. Dakle, gotovo čitava radnja smještena je u avion koji leti iz Madrira u Meksiko. Nakon što sazna za tehničke komplikacije na avionu, nekonvencionalna posada, sastavljena od 3 stjuarda, pilota i kopilota, drogira putnike kako ne bi stvarali paniku. Ipak, 6 putnika ostaje budno i to ne bilo kojih nego u Pedrovom stilu, 6 kompliciranih ličnosti s neuobičajenim profesijama i životnim pričama.
Treba naglasiti kako je ovo definitivno film za one otvorena uma, budući da je ljudska seksualnost apsolutno oslobođena. Gotovo pola likova u avionu je homoseksualne orijentacije, što i nije spoiler jer su iznimno stereotipizirani. Susrećemo se i s drogom, prostitucijm, preljubima, razdjevičenjem, vidovitošću, umnim bolestima, obiteljskim problemima, alkoholizmom i poricanjem seksualnog identiteta.
Prepoznatljivi Almodóvar
Karizmatični Pedro i na ovu je komediju stavio žig nečega svojeg, uvrstivši u nju elemente koji ju čine prepoznatljivim dijelom Almodóvar opusa. Kao prvo, tu su već spomenuti Antonio Banderas i Penelope Cruz koji, čini se i jesu dio filma samo zbog toga što su redateljev trade – mark, budući da je, baziramo li se na glumačko umijeće, njihove likove mogao odigrati gotovo svatko. Od glumačke postave koja se već pojavljivala u Pedrovim filmovima, tu su i Paz Vega (Hable con ella), Carmen Machi (Hable con ella, Los abrazos rotos), Blanca Suarez (La piel que habito), Javier Camara (Hable con ella, La mala educación ) i Concha Galan (Volver). Naravno, ništa bez Augustina Almodóvara, Pedrovog brata, u ulozi redatelja koji se pojavljuje u svim bratovim filmovima. Dekor je pomalo prostorno ograničen, ali su svejedno prisutne jake boje i elementi pop kulture, popraćeni popularnim pjesmama. Neslužbena himna filma je ujedno i engleski, prema mom mišljenju, loš, prijevod – „I’m so excited!“. Posljednji i najbitniji element je, rekla bih, upravo povlačenje linija između, naizgled, raštrkanih fragmenata filma, tj. spoznaja da su svi likovi nekako povezani jedni s drugima, što ostavlja dojam jedne lijepo i domišljato konstruirane cjeline, baš kao što to Španjolac uvijek napravi.
Ukupan dojam –zadovoljni, ali ne i fascinirani
Je li film zadovoljio? Ovisno o očakivanjima. Zanimljiv je, ali ne i urnebesan. Uzimajući u obzir vlastitu početnu skepsu i činjenicu da sam generalno veća pobornica drame nego komedije, nisam pretjerano razočarana. Kao minuse, moram naglasiti scenu plesa na gore spomenutu himnu filma koja možda jest simpatična, ali ne i duhovita kako to zahtijeva komedija. Nadalje, ne mogu se požaliti na glumu, ali jednako tako, ne mogu nikoga ni izdvojiti kao onoga koji je “van konkurencije oduševio”, čak ni Guillerma Toleda, zvijezdu filma „Crimen Ferpecto“. Zapravo bih čitav film okarakterizirala simpatičnim. Ipak, ono što me osvaja je upravo nakonvencionalnost i groteskno dobro raspoloženje putnika koji možda lete u smrt.
Sam Pedro film je opisao kao „laku, vrlo laku komediju“ i bez obzira na žanr, ostao je dosljedan sebi. Uspio je u svom naumu prenošenja opuštenosti i buđenja znatiželje o životima misterioznih putnika, a kada gledate film, ne čudi vas što su neke od pjesama koje su ga motivirale za film bile Metronomy – The Eglish Riviera i Soko – I Thought I Was An Alien.