Recenzija – Posljednje dijete: Jedan sasvim (ne)tipičan krimić
„Johnny je to rano naučio. Ako ga netko upita zašto je toliko drukčiji, zašto je tako miran i zašto se čini kao da mu oči gutaju svjetlost, reći će im. Rano je naučio da nema sigurnog mjesta, nema takvog dvorišta ni igrališta, trijema ni tihe ulice na rubu grada. Nema sigurnog mjesta ni ikog da te štiti.
Djetinjstvo je iluzija.“
Nakon svih više i manje groznih knjiga koje su mi došle pod ruku u zadnjih par mjeseci već sam lagano odustala od pomisli da ću pronaći neku koja će me ostaviti bez daha jer ovo očito nije godina fenomenalnih knjiga koje ne ispuštaš iz ruku. Srećom pa sam puno prebrza s osudama. Iako sam trenutno u stisci s vremenom i stručnom literaturom koja mi visi nad glavom, sinoć sam se odlučila sasvim malo, tek za odmor, samo par minuta i par stranica John Hartovog „Posljednjeg djeteta“. Minute su se pretvorile u sate i sljedeća scena sam ja sklupčana na kauču u gluho doba noći kako mahnito i grozničavo listam stranicu za stranicom. Zadnjih par poglavlja bila sam rastrgana između goruće želje da što prije saznam rasplet i tuge jer će to značiti da je knjizi neminovno došao kraj. Prošlo je više od godine dana i “Prijelaza” koji je bio moja zadnja knjiga koja me toliko zacementirala u sjedeći položaj.
„Sedamnaest godina nije prešao granicu, ali eto je, najjasnija od svih granica koje je ikad vidio. Savršeno pribran Hunt je prekorači. Zašto? Jer su neke stvari važnije.“
Priča nas vodi kroz život trinaestogodišnjeg Johnnyja kojem se prije godinu dana, otmicom sestre blizanke, napovratno urušio savršen svijet kakav je poznavao. Danas, kada su svi odustali od potrage, on i dalje, uz pomoć najboljeg prijatelja istražuje skrovita mjesta i mračne tajne svojeg grada.
Ipak, misterij nestanka noću drži budnim još jednu osobu: detektiva Clydea Hunta koji si nikada nije uspio oprostiti što nije održao obećanje dano Johnnyevoj majci, da će djevojčicu vratiti kući.
Uskoro nestaje i druga djevojčica. Cijeli grad je na nogama, raskopavaju se detalji iz davne prošlosti, svi su osumnjičeni, a počinitelj samo što nije pronađen.
Iz opisa radnje reklo bi se da je ovo jedan običan, do te mjere tipičan krimić da nije vrijedan spomena. U oči pogotovo bode lik detektiva opsjednutog slučajem, izklišejiziran do krajnjih granica kroz djela slične tematike. Ipak, knjiga je sve samo ne to. Ono što ju čini specifičnom i posebnom jest lik dječaka i njegova borba s naglim i okrutnim prestankom djetinjstva, gubitkom sestre s kojom je čitav život dijelio sve, nevjerojatna samoća koja proizlazi iz činjenice da nitko nema razumijevanja za njega, da nitko ne vjeruje u njegovu nadu da je Alyssa još živa. Johnny je lik na kojem počiva čitav roman, dječak koji ti se zavuče u srce neprimjetno, ali vrlo brzo i duboko. Složeni međusobni odnosi sviju upletenih u naizgled svakodnevan život mjesta grade napetost do samog kraja romana, ne dopuštajući ni trenutak predaha u kojem se možemo osloniti na više kognitivne procese i samostalno početi nagađati što se uistinu dogodilo.
„On mi je rekao da je život krug.
Možda i jest.“
Zaboravila sam koliko je prekrasan osjećaj pročitati uistinu dobru knjigu. Knjigu zbog koje počneš komentirati na glas sam sa sobom, želiš buditi sestru i sve na društvenim mrežama i natjerati ih da odmah počnu čitati tako da imaš s kime podijeliti oduševljenje. Drago mi je da me John Hart podsjetio na to.