Recenzija – ‘Sirijska ljubavna priča’: Ne završava svaka revolucija revolucionarno
Sirija je ‘kolijevka civilizacija’. Veliki natpis dočekao je grupu novinara na arheološkom nalazištu. Oni su bili pozvani da predstave Siriju kao glamuroznu turističku destinaciju. Ovo se događalo 18 mjeseci prije Arapskog proljeća. Redatelj ovog dokumentaraca, Sean McAllister, nije povjerovao u sliku stvarnosti koja mu se nametala. Uskoro je u Damasku, glavnom gradu Sirije, upoznao Amera Douada, palestinskog aktivista. Amerova žena, Ragdha Hassanje, u zatvoru je zbog govora protiv Assadovog režima. Ona je snažna žena, a ja sam slab muškarac, govori Amer. Pristaje na to da ga se snima jer želi da se slabašni glas njegove žene čuje dalje. Redatelj ulazi u njihov dom gdje žive još tri sina. Život bez Ragdhe najteže pada trogodišnjem dječaku Bobu. Naposlijetku je dočekao povratak svoje majke, a trenutak njihovog ponovnog sjedinjenja teško da će ikoga ostaviti ravnodušnim. Prisutnost dječjeg duha, onako nevinog i neiskvarenog, u vječnoj potrebi za roditeljskom ljubavi, velikih govora o ubojstvu Bashira kako bi zaštitio majku ovom filmu daje i drugu veliku ljubavnu priču.
Ipak, ona najbitnija je priča o ljubavi između Amera i Raghde. Ona počinje u zatvoru u koji su oboje bili strpani i u njemu mučeni, da bi ga naposlijetku napustili zaljubljeni i osnovali obitelj. U trenutku kada se ta obitelj po Raghdinom povratku iz višemjesečnog zatvora sjedini postaje nam jasno da će se promijeniti puno više negoli smo očekivali. Ragdhin identitet je aktivistički. Bori se s posttraumatskim stresom. Prisiljeni su napustiti Damask. Odsutnost prosvjeda i borbe za demokraciju čine više štete za obitelj nego sama razdvojenost njenih članova. Tada film počinje predstavljati opasnost za njihove živote. Involviranost redatelja u njihov život mijenja im putanju i oni su prisiljeni pobjeći u Libanon. Ragdha se vraća u Damask. Ukoliko ne prosvjeduje, ne osjeća smisao postojanja. Srećom, uskoro se vraća, obitelj dobiva azil u Francuskoj i odlazi. Najveće transformacije događaju se upravo tamo. Udaljenost od Sirije kao da je povezana s udaljenosti između Amara i Raghde. Njezino lice, nekoć lijepo i vedro, sve više prelazi u sivilo, umor, starost. Niti Amar nije pošteđen, gledamo i njegovo starenje pred kamerom. Depresija, nevjera, bespomoćnost, kriza identiteta očiti su na njihovim licima. Ni ljubav više nije ista. Ragdha se povlači u sebe, a Amar u mačizam, zahtijevajući od nje da bude majka svojoj djeci. Sirijske ruševine više nisu samo na iskopima ili raznešenim gradovima. Ne završava svaka revolucija revolucionarno.
Ovo nije film od kojega možete očekivati savršene, čiste kadrove. Ovo su intimni portreti, većinski snimljeni u domu svojih aktera, s kamerom koja postaje član obitelji i dobrodošla je u svakom emotivnom trenutku. Pet godina nečijih života s nezamislivim zapletima zabilježeni su kako bi se njihova priča čula i izbrisala sve predrasude. Politički kontekst velik je koliko i njegov značaj za aktere filma. Konačno razumijevamo događaje današnjice jer je njihova uzročno-posljedična veza nedjeljiva od likova koje gledamo. Doduše, ovo nije tipični sirijski par i ovo nije tipična izbjeglička priča, ali je emocionalno autentična i bitna za ljudskost i empatiju u svima.
Film se prikazuje u Dokukinu KIC koji ovaj vikend, od 26. do 27. prosinca, organizira program posvećen izbjeglicama. Uz ovaj film prikazivat će se i dokumentarac Sklonište redatelja Fernarda Melgara. Organiziran je i okrugli stol te najbitnije, prikupljaju se donacije za izbjeglice čija kriza i dalje nije završena bez obzira što je naša pažnja spram nje umanjena. Kao najpotrebniji se ističu topla odjeća i obuća te ruksaci.