Recenzija – Song of the Sea: Neočekivana dubina praznovjerja
Na križanju dvaju naslikanih univerzuma filma Song of the Sea (2014), ovostranog i onostranog, stoji djetinjstvo – posrednik njihove prividne oprečnosti. Tomm Moore, otac trajno upečatljivog The Secret of Kells (2009), svojim recentnim crtanim pothvatom naglašava značajnu vrijednost ufanja u istovremenu konkretnost stvarnosti, ali i njezinu neopipljivost koju logika ne mora uvijek nužno rastumačiti. Koristeći senzibilitet djeteta kao pomiritelja nespojivih realnosti, Moore dokazuje ne samo isprepletenost, već i međuovisnost tih različitih svjetova. Ne zadržavajući se dalje u močvarama mistificiranja, ipak prvo valja ogoliti redateljsku viziju na bazične elemente koji čine ukupnost njegove nad-ideje.
Iznova nadahnut keltskom tradicijom i kulturom, Moore u centar svog panteona postavlja stvorenje u predaji znano kao selkie – mitološko biće (u ovom slučaju ženskog spola) koje se u morskim dubinama pretvara u tuljana, dok na kopnu živi, ali ograničeno dugo, u ljudskoj formi. Nakon nedorečenog nestanka trudne žene i majke (glas Lisa Hannigan), otac i sin Ben (glasovi Brendan Gleeson i David Rawle) ostaju prepušteni jedno drugom, ali i malenoj Saoirse (glas Lucy O’Connell) – stalnom podsjetniku na njihov gubitak, koju u trenutku majčinog iščeznuća, plima izbacuje na obalu malenog otoka sa svjetionikom gdje tročlana obitelj ujedno i živi izolirana. U uočljivom debalansu bratsko-sestrinskog odnosa, odražava se i poremećaj ravnoteže prirode i vilinskog svijeta, a na preostalom živućem selkiju leži odgovornost povratka izgubljene ujednačenosti. Dok crtanim prvijencem The Secret of Kells redatelj oslikava svijet kronološki smješten u nekoj generalnoj prošlosti, Song of the Sea dio je manje-više sadašnjeg trenutka, te je mnogostruko lakše povjerovati, ali i (ponovo) proživjeti, njegovo duboko prožimanje natprirodnog i svakodnevice.
Obraćajući se kroz uvod gledatelju stihovima W. B. Yeatsa – Dođi, o dijete, vodama i divljini, rukom pod ruku s vilom, jer je u svijetu više tuge negoli možeš pojmiti – Moore istovremeno zaziva na pustolovinu ne samo svoju najmlađu publiku, nego i pokušava prodrmati usnule osobine djetinjstva kod svih njenih sazrelih pripadnika. Vjerovanje u mitove podrazumijeva određenu dozu naive i upravo zbog toga redatelj u startu intervenira u svijest odrasle publike, tražeći pristanak na suigru. Tim se činom oponašana dječja realnost premeće u savršeno prikladan medij koji u isto vrijeme iznosi fantastičan sadržaj, ali i opravdava protagoniste, ideju, te specifičnost vizualnog izričaja filma. Prisjećajući se perspektive djeteta, u kojoj okolina i njene sastavnice (povremeno) posjeduju magičnu polimorfnost, Moore stvara siguran i slobodan prostor za vjerovanje u kogagod i štogod nam se prohtije. Umetanjem kršćanskih ikona u dominantno keltskom mitologijom izražen svijet vlastitog filma, redatelj suptilno suprotstavlja trenutni monoteizam s negdašnjim politeizmom, naglašavajući veću važnost vjerovanja, nego odgovarajuće religije.
No, čak i da ovaj uradak lišimo sve njegove iskonstruirane dubine, pred gledateljem ostaje crtež kao trajno svjedočanstvo njegove različitosti. U vremenu podivljale računalne animacije, ovo rukom crtano ostvarenje podsjeća na prave vrijednosti tog ugroženog umijeća. Oslanjajući se na tradicionalni postupak stvaranja crtića, odjel za animaciju filma Song of the Sea uspijeva otpuhnuti prašinu uobičajenosti, te nanijeti neke nove slojeve boje uz čiju će pomoć ovaj pristup ponovno zaživjeti. Moore svoj prepoznatljiv stil nadograđuje nizom sitnih, ali značajnih intervencija kojima ujedno i upotpunjava sliku zamišljene cjeline. Korištenjem tehnike akvarela u kombinaciji s crtežima jasno definiranih linija, Mooreov tim stvara dojam budnog sanjanja. Rastavljanjem pojedinih motiva i svođenjem njihove prepoznatljivosti na jednostavne geometrijske tvorevine, dovodeći ih gotovo do apstrakcije, pojačava se impresija mistike značajna za film. Poigravajući se svjetlom Mooreova izraženo slikarska estetika produbljuje atmosferu bajkovitosti čineći je dodatno nježnom, toplom i melankoličnom, kontrirajući hladnoći pristupa i ozračja trenutno aktualne kompjuterske animacije. Song of the Sea tako djeluje poput galerije u kojoj se gotovo svaki kadar može izdvojiti i promatrati kao zasebno umjetničko djelo.
Umjesto napada i jasno artikuliranog kritičkog stava Song of the Sea se više očituje kroz načelo pomirljivosti. Uvjeren u princip jedinstva, Moore u moru svog ostvarenja pronalazi dovoljno mjesta za supostojanje oprečnih ljudskih vjerovanja u istine vlastitih mikrokozmosa, te naglašava univerzalnu sjedinjenost kroz istu sudbinu koju bez obzira na različitosti svi dijelimo. Kvalitativan rast redatelja odražava i pravu moć njegovog crtanog filma koji se ne zadovoljava samo svojom estetikom, već kroz uočljivu zrelost promišljanja o umjetnikovom doprinosu svijetu, komunicira nenametljiv svjetonazor, poseban u svojoj blagosti. Tražeći barem malo stvarne magije u svijetu lišenom iste, Song of the Sea podsjeća kako smo njome neprestano okruženi, a jedino što valja napraviti je prizvati u sjećanju onu verziju sebe koja u tu stvarnost još uvijek vjeruje.
