Recenzija – Takva su pravila: Mogu li pravila (institucije) uništiti svu pobunu, pa čak i onu koja nam je primarni nagon?
Hrvatski redatelj Ognjen Sviličić sedam godina nakon uspješnice Armin predstavlja hrvatskoj, ali i široj publici jednu emotivnu priču o maloljetničkom nasilju iz malo drugačije perspektive. Nakon što je film Takva su pravila proputovao veće filmske festivale (Venice Film Festival, Stockholm Film Festival,Les Arcs European Film Festival, Warsaw International Film Festival) s kojih se vraća s nekoliko nagrada, dolazi ondje gdje je sve počelo – do hrvatskih obitelji čija svakodnevica, a onda i izvanredna situacija, postaju ogledala društva u kojem živimo.
U tročlanoj zagrebačkoj obitelji koja živi mirnim životom dolazi do nasilnog proboja neočkivanog za uredan život koji žive. Roditelji i sin žive u tipičnoj socijalističkoj zgradi – otac Ivo (Emir Hadžihafizbegović) vozač je autobusa, majka Maja (Jasna Žalica) kućanica. Primaju socijalnu pomoć – kupnja paprika van njihove sezone za njih je problematična jer su preskupe, a i nisu nešto dobre. Ustaju rano, rade na poslu ili u kući, navečer se uspavljuju uz televizijske glazbene programe i „jako dobre serije“. Jednostavnost i običnost njihova života dodatno je naglašena šturošću njihove konverzacije. Rečenice koje izmjenjuju uvijek se odnose na hranu, vrijeme opuštanja, muke oko štednjaka koji se ne želi upaliti i slično. Obiteljski odnosi funkcioniraju „kao po špagi“ uz blagu (normalnu) naznaku međusobne iritacije. Sin cijele dane provodi u sobi, on je jedinac i najveća briga njegove zaštitnički nastrojene majke i dobroćudnog oca. Oni u njegovu privatnost nikad na ulaze (odnosno ne moraju to činiti) sve dok se jednog dan ne vrati pretučen, pun modrica i krvavog lica. Nemoć i šok koji prolaze preko lica njegovih roditelja vjerno su prikazani odličnom glumom Emira Hadžihafizbegovića i Jasne Žalice. Tu je prvi indikator nespremnosti obitelji na takav šok jer zašto bi se to dogodilo ako oni žive po pravilima?
Scena u kojoj sin Tomica (Hrvoje Vladisavljević) prvi put dolazi kod liječnika u gledatelju izaziva osjećaj tragikomičnosti, teško je ne sjetiti se kako je to doći na hitnu: ostave vas da čekate i šalju od šaltera do šaltera, a kada konačno stignete kod doktora on vas ni ne pregleda nego vas već šalje sljedećem specijalistu. I zato Tomica po povratku doma pada u nesvjest i završava u bolnici tu istu večer.
U čekanju vijesti Ivo izgovori običnu psovku: „Jebemu!“, a Maja zgroženo odvraća: „Nemoj psovat’!“ na što on odgovara: „Tako mi je lakše“. Tada se ponovno, kao u sceni njihovog smirenog pohađanja bolničkih šaltera, vidi njihova suzdržanost na javnom prostoru gdje nije u redu psovati ili pokazivati išta manje od potpune pristojnosti. To nije prostor njihova djelovanja nego poslušnosti i poštivanja uređenog sistema.
Nasposlijetku uspješno dočekaju sestru koja ih obaviještava da im je sin u induciranoj komi, ali im nije u stanju dati nikakvu drugu informaciju jer je, eto, tek stigla na posao. I dalje nema nikakvih naznaka pobune ili iritacije kod roditelja. Tragikomičnost ovog filma samo je još malo porasla.
Apsolutni vrhunac tragikomedije, a i ono što gledatelja najviše zaboli, jest kada Ivo, koji je došao do snimke zločina počinjenog nad njegovim sinom, nailazi na ravnodušnu reakciju policajca kojem je pokazuje (jasno, nakon što su ga i u policiji uputili do treće osobe za redom). Naime, čak ni takva jasna snimka nije dokaz. „A i maloljetnici su, to je malo kompliciranije“ – kako odgovaraju Ivi. Policija ne pokazuje nikakavu nakanu da pomogne, čak nije izadala ni potvrdu da je prijavljen slučaj, pa Ivo daje i onih teško stečenih 20 kn za biljeg još jednom slijepo vjerujući u institucije jer su one ondje da im pomognu. No, sada kada ih prvi put u životu trebaju, institucije potpuno zakazuju.
Kad slučaj kulminira na najgori mogući način, uviđa se propust prethodnog doktora koji je to mogao spriječiti. Sada kada je priča gotova, tko je zapravo kriv – onaj prvi ili onaj posljednji kroz čije je ruke prošao? I tu tek Maja pokazuje prve znakove pobune i zahtjeva neke odgovore. Njena majčinska figura počinje izvirati iznad pokornosti institucijama i ona prvi put počinje sumnjati u „pravila“.
Otkrivanje nečega što nije znao o svom sinu pokazat će se kao okidač za Ivinu očinsku stranu. Njegov pomno isplanirani plan kako se osvetiti za tragediju koja je zadesila njegovu obitelj past će u vodu kad Ivo shvati da u sebi nema impuls osvete. Redatelj tu nameće osjećaj osvete i agresije gledatelju kao jedan od nagona kojeg svi imamo, a onda ga pretvara u onu kršćansku grižnju savjesti.
Film se bavi i šutnjom kao posebnom pojavom. Ona se može osjetiti u muku njihova malenog stana i svakom šumu koji proizvode lonci, štednjak ili pak cipele. Šutnja postaje kao neki prostor koji se ne može ispuniti, a stoji kao granica između besmislenosti, lagodnosti i jednostavnosti te izdizanja iz prosječnosti i potlačenosti. Odlična odluka redatelja bila je ne koristiti filmsku glazbu. Trenuci kada se glazba koristi jedino je kada čitava obitelj gleda neki tipični glazbeni show na televiziji. Ona onda predstavlja samo buku u komunikacijskom kanalu, odvlači pažnju likovima koji imaju ionaku krnju konverzaciju. Zanimljiva je i upotreba šutnje nakon proživljene obiteljske tragedije, iako nema nikakve potrebe za tim, svi likovi šapću u praznom stanu kao da bi normalnim tonom povrijedili neku osjetljivu situaciju.
Ali najveća šutnja u filmu je ona prikrivena. Šutnja prosječnih građana koji su toliko potlačeni sistemom da je njihova vjera u institucije nesalomljiva – institucije koje bi trebale postojati da pomognu narodu, gube svoju funkciju i njihova svrha postaje upitna tim više što čine veću štetu nego korist.
Ostaci su to starog sistema koji se toliko ukorijenio da se i percepcija javnog prostora izmijenila. Ime filma „Takva su pravila“ savršeno ilustrira tu situaciju, kao i Ivine reakcije koje se na kraju svode samo na rezignirano ponavljanje onog što su mi rekli da kaže – od policije do doktora. Apsurd je to vješto upleten u njihovu nemoć nadizlaženja iz okvira koji im je do sada nudio zaštitu i osiguravao relativno komforan život.
Na sreću, film, iako nema sretan kraj, ipak pokazuje malu ljudsku pobjedu jer čak ni sistem nije uspio nadglasati primarni nagon za osvetom, koju onda nadiđe ljudski razum i možda najplementija ljudska kvaliteta – mogućnost oprosta.