Istaknuto
21.05.2022.

Vrijeme čitanja: 3 minute Nova godina - novi ja. Naravno da ne - koliko god želio da taj statement bude točan. Isto to je mislio i Celeste koji godinama štanca iste albume. Kod mene i dalje siječanj izlazi debelo u godini.

27.03.2022.

Vrijeme čitanja: 7 minute Razbijamo predrasude i upoznajemo drugačije kroz prozor u supkulture. Marija Marković predstavnica je gothic supkulture koja ujedinjuje sve vrste umjetnosti, a u razgovoru s Goranom Terzićem otkriva da stil njeguje i kroz glazbeno stvaralaštvo.

Knjige

Reflektira: Propast jednog našeg čovjeka

31.03.2022. Marija Anušić
Vrijeme čitanja: 5 minute

„Bijeg” Milutina Cihlara Nehajeva iz 1909. godine (s podnaslovom „Povijest jednog našeg čovjeka”) nazivan je često najboljim romanom hrvatske moderne. Je li to doista i bio ili je, kako piše Krešimir Nemec u svojoj knjizi „Leksikon likova iz hrvatske književnosti”, samo konkurencija u to vrijeme bila slaba, ne znamo, ali znamo da je ostavio traga, da je važan i da je, nezanemarivo, još uvijek dio lektire.

Svako čitanje nosi nešto novo

Autorica ovog teksta čitala ga je mnogo puta, vjerojatno minimalno pet, i svaki put na površinu je iz ovog nevelikog romana isplivalo nešto novo. U različitim životnim razdobljima zapažala sam različite stvari, tako da čvrsto vjerujem da ovu priču o propasti jednog mladog intelektualca u provinciji početkom 20. stoljeća možda u školi mladi i neće najbolje shvatiti. Naravno, kao prava obožavateljica pokušat ću je približiti i lektircima i onima koji još uvijek nisu čitali ili imaju traume od lektire još iz školskih dana.

Overthinker s početka stoljeća

Đuro Andrijašević moj je omiljeni lik iz hrvatske književnosti, lik s kojim imam posebnu vezu još od prvog čitanja jer se umnogome poistovjećujem s njim, a sigurna sam da to mogu i mnogi drugi. Prva njegova misao na prvoj stranici romana glasi ovako:

„I baš na ovakav dan moram da putujem.”

Pada kiša, njemu se ne da, počinje lamentirati o tome kako ne voli putovanja i odmah vidimo da je, kako bismo to danas rekli, overthinker. A dok ovo pišem vani rominja kiša, lupka o prozorsku dasku, a meni se nametnu sama od sebe misao „Zašto baš na ovakav dan moram ići na posao, do stanice, na bus…”

Propast talentiranog mališe

Takvih je likova kao što je Andrijašević u našoj domaćoj književnosti još, a neki su, poput prijana Lovre, bili prisutni i prije našeg Đure. Kao što je to slučaj i s drugim tzv. „romanima lika”, i u „Bijegu” nema neke posebne dinamične radnje, sukob se događa unutar samog Andrijaševića. On je dijete koje je mnogo obećavalo, đak iznimnih sposobnosti, onaj koji će sigurno nešto postići u životu. Ne znam je li pravilo da djeca kojoj se od malih nogu govori kako su talentirana taj talent nekako „proćerdaju”, ali znam da je to čest slučaj.

Možda je riječ o kakvom uljuljkavanju u taj isti talent kao da uz njega nije potrebno ni truda ni rada, a kad se daroviti mališa okrene, već je odrastao propali student s osrednjim poslom koji ga psihički i fizički uništava pa je na kraju daleko nesretniji od nekog nepismenog, ali radišnog i vrijednog čovjeka. Sličan se odnos postavlja upravo između Đure i njegovog prijatelja Toše. Toša, doduše, nije nepismen, ali je čovjek sa sela, vrijedan, zdravog i jednostavnog razmišljanja, dok je Đuro gradski intelektualac koji previše razmišlja, zatrovan vlastitim anksioznostima, nervozom i klonućem duha tipičnima za početak stoljeća.

Početak kraja

Kako bismo još bolje približili Đurin lik, nije nebitno spomenuti epizodu njegova prvog seksualnog iskustva, nečega što ga je iz temelja izmijenilo kao osobu. Odrastao je u pobožnom okruženju i njegova vizija žene bila je gotovo na granici s kakvim vilinskim stvorenjem. U njegovoj je glavi čistoća ljubavi bila nešto nespojivo s tjelesnim pa kad je kao dječak u nekakvoj knjizi otkrio realnost ljudskih odnošaja, to je u njemu stvorilo buru i mučninu i dugo se nije mogao od tog šoka oporaviti.

„Njegov pojam o ženi kretao se između dva kontrasta. Jedno je bila djevojčica lijepa i umilna, vrijedna ljubavi čiste i prijegorne – takvom je smatrao gotovo svaku djevojku koju je dotad bio sreo. Drugo je bila žena, mati, požrtvovna i brižna, kojoj za volju velike njene dobrote valja da zaboraviš „ono” neugodno što ju je činilo ženom.”

I onda je upoznao Zoru Marakovu. S djevojkom je provodio ljetne dane u razgovorima i druženju pa se, neminovno, dogodila i ljubav. Đurina je ljubav bila uzvišena i poetska, a kad se realizirala u seksualnom odnosu, on je pao u nekakvu vrućicu, Zori napisao grozno, uvredljivo pismo i otišao nazad u grad, gdje se odao raznim porocima. Tu kao da je počeo rasap njegova života, iako je vjerojatno bio predodređen već mnogo prije tog nemilog događaja.

Vera

Nešto kasnije Đuro se zagleda u Veru Hrabarovu, gospođicu iz dobre obitelji, a i ona se zagleda u njega. Mladi se obećaju jedno drugome, ali brak će biti moguć jedino kad on završi studij, „učini ispit” za profesora i osigura dobru plaću kojom bi mogao uzdržavati obitelj. No, ne ide sve po planu. Andrijašević gubi dane po kavanama, ispiti se ne polažu, studij se ne bliži kraju, a njegov idealni život s Verom sve je dalje. Njezina majka postaje nemirna jer djevojka ne izlazi u društvo, nikoga ne upoznaje i to sve zbog zgubidana Đure, koji nikako da dovrši nauke i konačno održi svoju riječ. Govorimo o godinama, ne o mjesecima. U jednom trenutku gospođa mu Hrabarova, uz podršku svoga muža, postavlja ultimatum: Veri neće pisati niti će ju na bilo koji način kontaktirati sve dok ne riješi ispite i bude gotov čovjek. Hrabarova ne vjeruje da će se to dogoditi i nada se da će Veru ipak udati za nekog drugog.

Senj kao prva stanica prema propasti

Đuro odlazi raditi kao nastavnik u školu u Senj gdje do izražaja u potpunosti dolazi njegov konačni pad. U maloj sredini događa se ono što nazivamo realnost. Oko sebe vidi ljude u dugovima, bračne drugove koji si zamjeraju život i okolnosti u kojima su se našli, uviđa da takva egzistencija nije za Veru i da je njihov zajednički život u takvom okruženju nemoguć.

„Nisu ti ljudi zli, nisu odvratni. Ali prazni su, užasno prazni. I jednaki – jedan kao i drugi. Imaju gotovo jednake navike, pače i piju isti broj čaša piva.”

Iako na početku misli kako je sve to privremeno, svakodnevica ga uvlači u svoj žrvanj, vrijeme ponovno nesmiljeno teče i ne preostaje ništa osim propadanja. Kako na jednom mjestu Andrijaševićev kolega Lukačevski kaže:

„…mlad si dokle te ne uhvati u svoje kolo ovaj malograđanski život.”

Kolo malograđanskog života

Đuru je u svoje kolo uhvatio malograđanski život, neimaština i posljedice vlastite lijenosti. Često u opisu ovog i drugih romana moderne vidimo stavku o propadanju mladog intelektualca u nesmiljenim malograđanskim okolnostima, ali voljela bih istaknuti jednu stvar u slučaju Đuro Andrijašević: ako ga izmjestimo iz sfere književnosti i na trenutak pomislimo da je jedan Đuka tako živio i disao oko 1909. godine, možemo sa sigurnošću reći da je sam kriv za svoju sudbinu. On nije morao završiti u Senju gdje je bio, zbog svoga položaja, primoran slušati optužbe na svoj račun od manje obrazovanih i manje inteligentnih ljudi, nije morao dopustiti da se sve to odigra kako se odigralo. Ali jest. Prepuštajući se duševnim borbama, anksioznostima novoga doba, propitknjivanju smisla i utapanju svih tih pitanja u alkoholu u kavani, on je već tada prokrčio svoj put u jedan Senj, na jednu morsku obalu i, na kraju, u morske valove, gdje je neslavno i skončao.

Mnoga čitanja romana

Ovaj sam roman čitala nekad s oduševljenjem spram Đure, tragičnog lika kojeg je uništila malograđanština, čitala sam ga kasnije s neskrivenom iritacijom, čitala sam ga s tugom… čitala sam ga na tisuću načina, ali zadnje čitanje bilo mi je najupečatljivije. Bilo je gotovo terapeutsko. Jer s knjigama komuniciramo, one nas prvenstveno uče životu. Možemo ih secirati sa znanstvene strane, možemo čerupati stil, filozofirati o epohi u kojoj je nastao, možemo ga obrađivati u književnopovijesnom kontekstu ili u odnosu prema drugim djelima. Možemo ga, u krajnjoj liniji, i kritizirati. Ali moje osobno iskustvo, ono što sam uzela ovaj put iz čitanja „Bijega” upravo je neka vrsta pouke da ipak na kraju svi biramo svoj put. Naš život je splet i zbroj naših vlastitih odluka i moramo preuzeti odgovornost za njih.

(Visited 101 times, 2 visits today)

Komentari