Rječnik ne-toliko-imaginarnih mjesta na završnici Festivala europske kratke priče
Jučerašnjim razgovorom Argentinska književnost: Rječnik ne-toliko-imaginarnih mjesta obilježen je kraj ovogodišnjeg Festivala europske kratke priče. Svoje poglede na boom latinsko američke književnosti, utjecaj i stvaranje Borgesa i glavna obilježja argentinske književnosti predstavili su nam nagrađivani argentinski autori Alberto Manguel i Leopoldo Brizuela.
Započeo s važnosti argentinske književnosti općenito, s kratkim osvrtom na Borgesa, Cortazara i Sabata, razgovor je skrenuo na percepciju literarnog booma i novostečenu pozornost u samim književnim krugovima Buenos Airesa. Manguel je komentirao kako ne vjeruje pogledu izvana, a na primjeru Borgesa negirao gubljenje važnosti i identiteta dobitkom popularnosti, citirajući ga da su etikete ili proizvoljne ili znak sudbine. Što znači biti argentinski književnik odgovoreno je evociranjem brojnih stranih književnih utjecaja koji su formirali ključne autore, poput Dostojevskog i R. L. Stevensona. Brizuela je komentirao kulturu i važnost samog Buenos Airesa kojim su svi obilježeni, ali i ukazao na propust antologija koje su zanemarile mnogo kvalitetnih argentinskih književnica.
Manguelova “Bez Borgesa književnost na španjolskom ne bi postojala” započela je osvrt na argentinsku književnu tradiciju, koja je u Echeverriinoj “Klaonici” pronašla osjećaj nacionalnosti. “Argentina ima povijest koju njeni pisci kažu da ima“, a karakterizira ju osjećaj odanosti prijateljima i nepovjerenja prema autoritetu. Njegove knjige kaže da uvijek prožimaju sjećanja na diktaturu, iako je živio tamo samo jedanaest godina i odselio se netom prije njenog početka.
Nastavio je s usporedbom s kanadskom književnosti koja uvelike počiva na kratkoj priči, “argentinska književnost može se definirati kratkom pričom jedino u smislu da ako maknemo poeziju i roman, ostaje nam književnost koja nešto definira“. Kao ključne u argentinskoj književnosti naveli su dosadu – motiviranu stanjem zemlje, kuriozitetom i pogledom prema Europi, i melankoliju, u liku čovjeka koji je sam i čeka, a koja motivira metafizička pitanja.
Sat i pol razgovora, koji je moderirao Tomislav Brlek, završio je ponovno Borgesom, kojem je Manguel u svojim mlađim danima čitao skoro svakodnevno. Manguel se prisjetio kako je Borges znao sve priče koje mu je čitao napamet, a htio ih je ponovno čuti da bi ih analizirao naglas – čast koja je Manguelu ovim ukazana on sam shvatio je tek kasnije. Nije ostalo upitno kako se u svim literarnim putovanjima nabasa upravo na Argentinu, niti zašto se fokusirati na njene autore.