South Park, Family Guy, Simpsoni – satira servirana na tri različita načina

Neki su od nas više, a neki manje bili izloženi ovim trima serijama: Simpsone i South Park poznajemo od malih nogu (mogli smo ih pratiti na televiziji dosta rano) dok je Family Guy aktualan i popularan postao nešto kasnije, s jačim razvojem, širenjem i popularizacijom interneta, a tek ga od nedavno možemo gledati na programima kao što je Fox. Ono što je nesumnjivo zajedničko tim naslovima jest da oni satiriziraju i ismijavaju društveni kontekst u kojemu su nastali i u kojem postoje; svaki na svoj način, svaki sa svojom razinom eksplicitnosti, svaki sa svojim stilom i svaki iz pozicije određene ideologije i političkog opredjeljenja. Nema smisla ponavljati, i ovdje o tome neće ni biti riječi, one isprazne debate i optužbe da je netko nekoga kopirao ili imitirao: svaka je od tih serija izravno ili neizravno utjecala na one druge. Zanimljivo je u ovom kontekstu spomenuti kako se baš jedna epizoda South Parka bavi tom temom: Simpsons Already Did It ismijava odnosno naglašava činjenicu kako su Simpsoni već toliko dugo na televiziji da je nemoguće ne ponoviti neku foru ili temu koju oni već nisu obradili. Međutim, bez obzira na sve to, svaka od ovih serija nudi i nešto unikatno i nešto svoje, a ovdje će fokus biti na jednoj od vrućih tema – ismijavanju religije – i kako svaka od ovih serija pristupa toj kritici.

Redoslijed u naslovu nije slučajan: započet ćemo s onom serijom koja je najeksplicitnija i najradikalnija. South Park je djelo Treyja Parkera i Matta Stonea, poznatog dvojca koji je oduvijek volio provocirati i koje nije bilo briga za dežurne moralizatore i dušebrižnike, pa čak ni za terorističke prijetnje koje su primali zbog nekih epizoda. Njihova je serija kroz osamnaest sezona obradila čitav niz društvenih tema: ismijavala je apsolutno sve religije, politike, nacionalnosti, popularnu kulturu, slavne osobe itd. Stil serije je do te mjere eksplicitan da se mnogim ljudima ne sviđa jer smatraju da ne predstavlja ništa drugo nego tzv. “toilet humor”, međutim, svi stereotipi, psovke i vulgarnosti u službi su vrlo kreativne satire. Što se tiče ismijavanja religija, najzabavnija je možda epizoda Trapped in the Closet koja na piku ima scijentologe: Stan postane novi “prorok” scijentologije i mora osmisliti novo učenje, pri čemu smetne s uma da je u scijentologiji najbitniji element “duhovnosti” – novac. Jedan se cijeli dio epizode bavi scijentološkim vjerovanjima, glupim SF pričama o vanzemaljcima koji su zaposjeli duše ljudi na Zemlji, tako što su te priče prikazane uz rečenicu na ekranu koja glasi “scijentolozi u ovo doista vjeruju”. Zanimljiva anegdota iz stvarnog života jest kako se Isaac Hayes, pjevač koji je posuđivao glas Chefu, nakon ove epizode posvađao s Parkerom i Stoneom jer se osjećao uvrijeđeno budući da je i sam bio scijentolog. Hayes je nakon toga prestao raditi na South Parku, a autori su cijelu situaciju komentirali kao licemjerje, budući da Hayesu nije smetalo kada su se ismijavale druge religije. Naravno da epizoda nije prošla bez ismijavanja glavnih ikona scijentologije – Johna Travolte i Toma Cruisea. Njih dvojica tako ulete u kuću svom novom mesiji Stanu, koji kaže Cruiseu kako mu i nije baš neki glumac. Na to se Cruise histerično zatvori u ormar, a Travolta, u pokušaju da ga od tamo izvuče, ode za njim. Time se, naravno, htjelo insinuirati kako su obadvojica zapravo latentni homoseksualci (nisu htjeli “izaći iz ormara”). Uz scijentologiju, na tapeti Parkera i Stonea našli su se mormoni, katolici gotovo redovito (u South Park univerzumu Isus je živ i u prvih nekoliko sezona ima vlastiti talk show), muslimani i drugi.

Family Guy je djelo Setha MacFarlanea, prikazuje se od 1999. godine i, za razliku od South Parka u kojemu su glavni likovi četiri dječaka Stan, Kyle, Kenny i Cartman, u fokusu je obitelj Griffin (dakle po temeljnoj strukturi sličniji je Simpsonima). I tu se ismijavalo i kritiziralo sve i svašta, i tu su se dizale tenzije i emocije jer MacFarlanea nije bilo previše briga za moralizatore koji su se itekako znali buniti na određene epizode. I naravno, koristili su se stereotipi na sve moguće načine. Ono što je jedna od glavnih karakteristika Family Guyja jest da se svaka epizoda sastoji od velikog broja nasumičnih skečeva (“cutaway gags”) koji obično prikazuju isto tako nasumične fore (i ova se činjenica ismijavala u South Parku). Ponekad su upravo ti skečevi veći izvor satire nego teme cijelih epizoda. Tako je religija u Family Guyju također gotovo redovito na tapeti, a upravo su neki “cutaway gags” pružili urnebesnu i odličnu kritiku. Jedna od poznatijih scena jest prikaz nekakve neodređene zemlje u doba Isusovog rođenja: dva lika razgovaraju i kažu kako nemaju razloga da se ne vole ili mrze. U tom trenutku dolazi treći lik koji ih pita jesu li čuli “za magično dijete koje se rodilo u Betlehemu” na što se sva trojica počnu ubijati i probadati noževima. Velik je broj takvih genijalnih ismijavanja u Family Guyju. U jednoj od epizoda se doznaje kako je Isus živ, odnosno kako je uskrsnuo i kako radi u videoteci, ismijavale su se beznačajne razlike između pojedinih vjerskih sekti, Isus se jednom prikazao kao crnac, u stilu takozvanih “blaxploitation” filmova sedamdesetih godina, jedan od glavnih likova je Židov kojeg često prikazuju kako je škrt i kako ga je briga samo za novac. Ako pogledamo kritiku religije na razini cijele epizode, možda je jedna od poznatijih Livin’ on a Prayer, u kojemu Griffinovi upoznaju obitelj koja se izjašnjava kao “christian scientists”, odnosno kao sektaši koji vjeruju u liječenje bolesti vjerom (naslov epizode se odnosi baš na to), a koji imaju sina koji boluje od raka. Lois i Peter nakon toga nastoje oteti dijete kako bi ga odveli na liječenje u bolnicu.

Je li uopće potrebno reći nešto o Simpsonima? Prikazuje se od 1989. u 26 sezona i gotovo 600 epizoda. Simpsoni su oduvijek tu, i ako samo malo istražite na internetu vidjet ćete koliki broj akademskih studija i pisanih radova postoji na temu Simpsona, njihove filozofije, političke satire, odnosa prema religiji…Simpsoni su tako više “family friendly” serija: u njima nema psovanja, nema vulgarnosti i eksplicitnosti, ali satiru itekako nalazimo. Autor serije Matt Groening u Simpsone je ubacio politička pitanja, ismijavanje religije (bez obzira na to što su oni “uzorna” obitelj i svake nedjelje odlaze u crkvu), problem medija i senzacionalizma, čak i otvoreno ismijavanje televizijske kuće za koju je serija napravljena (Fox, inače jedno od medijskih uporišta republikanca u SAD-u). Velik je broj epizoda u kojima se na ovaj ili onaj način ismijava religija, ali jedna od zanimljivijih je The Joy of Sect u kojoj Homeru, Bartu, Lisi i Maggie mozak ispere jezivi kult, koji postupno obuhvati sve stanovnike Springfielda. Ono što je odlično prikazano jest kako zbog tog kulta posjećenost lokalne crkve opada, ali kako se, u suštini, i kršćanstvo i taj kult baziraju na istim principima (mehaniziranom ponavljanju molitvi i novcima). Satira je u Simpsonima tako, za razliku od Family Guyja i South Parka, suptilnija, izražena kroz umjerene, ali vrlo originalne komentare i šale. Možda su baš zato Simpsoni toliko popularni i toliko dugovječni: prihvatljiviji su većem broju ljudi, uključujući i djeci, što ne znači da je njihova satira trivijalna ili blaga.

Ove su tri serije tako u velikoj mjeri obilježile satiru na animiranom filmu, svaka na svoj način. Nekima se više sviđaju Simpsoni, nekima Family Guy, a nekima South Park: ali ono što je bitno jest da svaka od njih svoju kritičku oštricu okreće prema određenim društvenim problemima. Time što ih ismijavaju na njih ujedno i skreću pozornost, i osvještavaju probleme suvremenog društva.