“Krletka” (Kerempuh): Što je muškarac bez haljine i perja
Odzvonilo je zatucanim načelima i srednjovjekovnom kodeksu časti i morala. Upravo ova “zvonjava” uprizorena je na Kerempuhovoj sceni pod imenom Krletka. Iako se kazalište već dugi niz desetljeća odupire politici i priklanjanju ideologijama, ova predstava u sebi ipak nosi poruku koja se može razumjeti kao politika jednakosti.
Izgleda da je Krešimir Dolenčić, redatelj ove predstave, preduhitrio sva zbivanja koja u posljednje vrijeme niču iz prepirke oko namjere raspisivanja referenduma o Obitelji. Upravo iz tog razloga učinilo mi se zgodnim posjetiti Kerempuh u nadi da će moj svjetonazor pasti na plodno tlo i to javnim veličanjem ravnopravnosti seksualnih orijentacija, barem na sceni. I je, upravo se to dogodilo. Publika je disala kao jedno skupa s glumačkim bravurama Hrvoja Kečkeša koji je utjelovio Albina, odnosno drag queen koja uveseljava brojne goste na malenoj burlesknoj sceni njihove obiteljske kuće, a ostali likovi također odstupaju od crno-bijelih tradicionalnih pogleda na svijet.
Homoseksualnom paru Georgesa (Željko Königsknecht) i Albina stiže najava Georgesova sina Filipa (Ivan Đuričić) da se je odlučio oženiti te da im u posjet dolaze roditelji djevojke Andreje (Ana Maras) koji su ujedno začetnici stranke NKSS, odnosno Nacionalno kršćanske seljačke stranke. Od tog trenutka u ovoj gay obitelj nastaje kaos; svoje šareno utočište sa šljokicama, pozlatama i falusnim predmetima moraju preokrenuti u vjerodostojan dom koji odašilje poruku vjere u tradiciju, religiju i “ispravne” rodno-spolne uloge. Nekako do tog trenutka predstava funkcionira kao koherentna cjelina koja doista progovara o idejama poput ljubavi, povjerenja i zajedništva u obitelji koja se po tom pitanju ničime ne odvaja od drugih obitelji. Međutim, na razini čistoće predstave, tu tek nastaje kaos. Što se više približavamo kraju, svjedočimo sveopćem raspadu na sceni te likove koje smo dotad mogli nesmetano pratiti i pronaći im vjerodostojnu motivaciju, sada ne možemo raspoznati u silnom žamoru replika, pokreta te kakofoniji koja šteti scenskoj cjelini. I ovo se ne može ne primijetiti.
Zanimljiv je način na koji se likovi poigravaju stereotipima o muškarčinama, obiteljskim ulogama te ispravnom pogledu na svijet. Iako je predstava prava, sočna šamarčina tradicionalistima i ostalim istima, zamjerka se može pronaći i u silnom podilaženju publici po pitanju korištenja humora. Još uvijek se čudim što sočna psovka pronalazi put do srca istinskog gledatelja i što običan geg hvatanja za muda uspije nasmijati čak i psa. Ali, treba uzeti u obzir da ispred imena Kerempuh stoji “satiričko kazalište”, te da taj teatar ima svoju vjernu publiku čemu svjedoči i popunjenost gledališta gotovo svakodnevno.
Tehnički gledano, koncept predstave osmišljen je na način da i samoj publici dodjeljuje dvostruku ulogu; publika je fizički tu, ispred scene, ali zbog dvojakog karaktera scenskog rješenja pri kojemu se scena pomoću zastora pretvara u scenu noćnog cabareta sa songovima i muzičkom pratnjom po uzoru na velikane hrvatske šansone kao što je Gabi Novak, publika igra ulogu gledateljstva u pravom bulevarskom teatru. Redatelj se na ovaj način poigrava identitetom svakog od nas, dublirajući nas na više razina, a sve u svrhu izvrgavanja ruglu uloga kojima nas košmar indoktrinirane svakodnevice uči.
Kako ide ona poznata – neki su jednakiji od drugih? Krletka pokušava reći suprotno, da smo svi drugačiji u moru različitosti, ali da neki, eto, moraju zbog toga ispaštati i odgovarati društvu. Društvu koje ne dozvoljava slobodu te čiji se civilizacijski napredak urušava pod okriljem Hrvatstva, religijskog fanatizma te sveopćeg svjetonazornog licemjerja.
