Što se bijeli u gori holivudskoj: Muškarci nominirani za Oscara

Iako je dolina, a ne gora, ovo su zaista prvi stihovi koji su mi pali na pamet kada sam vidjela nominacije za Oscara. Iako dosta predvidljive, nekako sam se ipak nadala šarenijoj listi u svakom pogledu, kao primjerice prošle godine. No Akademija kao da je ustanovila da su se s prethodnom godinom predaleko odmakli od slike bogatih i bijelih pa se brže bolje vraćaju starom imidžu i tako Oscari 2015. postaju najbjeliji od sedamdesete godišnjice 1998. godine. Postaju također i tulum samo za dečke: osim što nema glumaca koji nisu bijeli (izuzev jednog redatelja), nema ni nominiranih žena (osim u isključivo ženskim kategorijama). Nijedna scenaristica, redateljica ni kinematografkinja. Jesam li spomenula kako su svi glavni likovi iz kategorije najboljeg filma muškarci (bijeli, izuzev Selme). Statistički postavljeno, na ovogodišnjim nominacijama tužni brojevi su sljedeći: 94 posto bijelo i 76 posto muško. Krenimo redom.

Spomenuta Selma je film koji objedinjuje oba problema. Nominiran u kategoriji najboljeg filma i za najbolju originalnu pjesmu, ovu strastvenu priču o ključnom trenutku u američkoj povijesti i građanskim pravima na ekran je uvjerljivo prenio u glavnoj ulozi David Oyelowo (Rise of the Planet of the Apes, Middle of Nowhere, Lincoln, The Butler) vođen redateljicom Avom DuVernay. Na prvi pogled film ima sve što treba imati: Bavi se osjetljivim društvenim pitanjem (izrazito aktualnim u Americi posljednjih tjedana), dobio je odlične kritike, ima čak i financijsku podršku što većina ženskih redateljica nema. Ipak, DuVernay nije postala peta nominirana ženska redateljica ikad (od četiri nominirane, samo jedna je dobila kipić) u povijesti dodjele nagrada.

Ne traži se posebni tretman, to treba biti jasno. Što i postaje jasno čim vidimo da je American Sniper, film osrednje prolaznosti kod kritike i publike, film kojem se također mogu zamjeriti povijesne netočnosti (što je glavni argument bijelim liberalima kod Selme – nisu zadovoljni prezentacijom predsjednika Lyndona Johnsona u filmu), baš kao što se mogu i filmu The Imitation Game. Ipak, potonji su obasuti nominacijama. Ne traži se posebni tretman, činjenica jest da je DuVernay, žena, dobro režirala. To se ne smije reći, ali puno bolje nego Akademijin miljenik Clint Eastwood u American Sniperu. Ne smije se reći ni da je Oyelowo kao Martin Luther King Ml. daleko uvjerljiviji od Bradleya Coopera u Sniperu. Ali ono što se smije reći, ostavljam Akademiji kad im već tako dobro ide. U međuvremenu i dalje se ne smije reći da bi u iznimno osjetljivoj situaciji u zemlji (i svijetu) dovođenjem ovog filma u centar pozornosti Akademija mogla čak zauzeti jasno izražen stav protiv rasne diskriminacije i nasilja, riskantan potez za hrpu bijelaca u skupim odijelima. Izuzev činjenice da je predsjednica Akademije crna žena, skupina se bogatih bijelaca čvrsto uhvatila za ruke, a njihova predsjednica djeluje tek kao figura kojom se ograđuju upravo od ovakvih tekstova.

Ne zaboravimo ni onih 76 posto testosterona. Predviđanja nisu garancija, ali pomalo jest čudno da Gillian Flynn, za koju su mnogi mislili da će osvojiti kipić za adaptirani scenarij u Gone Girl, nije zaslužila ni nominaciju. Općenito, što se dogodilo s Gone Girl, filmom kojem se također tepalo s brojnim nominacijama, a dobio je jednu? Da budem savršeno iskrena, ni ja ga ne bih nominirala za najbolji film, no ne zato što za njega nema mjesta. Jer upravo takav se dojam stječe kad pogledamo ostale nominirane: sedam bijelih i jedan crni muškarac se više-manje uspješno u ovom ili onom smislu bore s nedaćama koje je donio život. Upitno je i tko je glavni lik u Gone girl, ali je Rosemund Pike svakako došla najbliže, je li se tu stvorio problem za Fincherov film? Pogledamo li unatrag uočit ćemo kako generalno djeluje da Hollywood teško inspiriraju žene, pa im ako i jesu u glavnoj ulozi, se prečesto daje lik neurotičarke, kurve ili umjetnice ovisne o opijatima ili naravno, muškarcu. O tom trendu nešto više u sljedećim verbalnim druženjima. U međuvremenu se nadam da ćemo 22. veljače zaboraviti čim prije, a da će nas raznovrsne filmske uloge tokom cijele godine podsjećati zašto ih je bitno gledati na ekranu i zašto su od presudne važnosti za društvo izvan njega.