Sun o))) (Kino SC): Hipnotički vakuum zvuka
U srijedu, 15. listopada, Kino SC u Zagrebu postao je mjesto gdje su vrijeme i prostor izgubili svoju uobičajenu težinu, barem za mene. Sunn O))), legendarni pioniri drone metala, svojim koncertom zagrebačkoj publici su priuštili iskustvo koje se ne opisuje riječima, već se osjeća cijelim tijelom.
Bila bi prava šteta takvo koncertno i (za mene) meditativno iskustvo ne podijeliti s publikom, iskustvo koje mogu razumjeti samo oni koji se ne boje glazbu slušati i doživjeti drugačije.
Kada Sunn O))) dođu u grad, ne dolazi bend u klasičnom smislu te riječi i to njihova publika jako dobro zna. No, za one koji se još nisu susreli s pojmom drone metala potrebno je pojasniti da dolazi fenomen. Dolazi masa, vibracija, zid zraka koji se može rezati. Dolazi iskustvo koje više nije koncert, nego je proces svojevrsnog duhovnog preoblikovanja.
Sunn O))) su godinama opisivani kao kraljevi avangardnog dronea. Mediji ih doživljavaju kao bend koji „testira granice onoga što pjesma jest” i glazbu pretvara u kontinuum koji pulsira mimo ritma, narativa i uobičajenih struktura. To nisu samo citati, u dvorani, ovi navodi su činjenice.
Uron u frekvencije koje nadilaze slušanje
Ulazak u dvoranu SC-a bio je kao prelazak u mjesto van trenutne stvarnosti – sve zahvaljujući pažljivo smišljenoj atmosferi, sjedećem koncertu i najtišoj publici među kojom sam se ikad našla. Nisam nikad mislila da u jednu mrklu tišinu stane tolika razina poštovanja i ljubavi. Dim, mrak i ta monumentalna tišina prije prvog tona stvorili su očekivanje koje se nije moglo racionalizirati. A onda je uslijedio udah u pojačala.
Shoshin Duo, Stephen O’Malley i Greg Anderson, stajali su kao siluete u ogrtačima i polako i gotovo ritualno su započeli graditi zvučni zid. Nema ritma. Nema melodije. Samo teški, ljepljivi, beskrajno rastegnuti tonovi koji se uvlače u rebra i drže ih kao da ih netko zagrijava iznutra. Nema bijega, ali nema ni potrebe za bijegom.
Osjećala sam se kao da sam ušla u zaštitni vakuum. To je najbliži opis. Kao da je buka postala jedan veliki masni zagrljaj najljepših zvukova oko mene, najugodniji zagrljaj vibracija koji sam ikad doživjela. Unatoč glasnoći, sve je bilo nenametljivo, nenasilno – iako bi neki očekivali upravo nasilje zvuka. Sve je bilo zaglušujuće, ali nježno. Kao da su akteri znali točno koliko čovjeka zvukom treba pritisnuti, a kada ga treba pustiti da diše.
Glazba koja postaje prostor
Sunn O))) često se povezuje s idejom da njihova glazba nije ni glazba, nego stanje. Louder Sound ih opisuje kao ulaz u „nepregledni kontinuum”. U SC-u, taj kontinuitet nije bio metafora. Bilo je trenutaka kada sam izgubila osjećaj za vrijeme. Tonovi se nisu izmjenjivali, nego su se širili i preklapali, kao da dišu. Takvo jedinstveno iskustvo mogla bi jedino usporediti s osjećajem plutanja u tanku slane vode.
U mraku ispunjenom dimom, vizualni identitet njihovih nastupa bio je podjednako snažan kao i zvuk. Siluete, magla i monumentalna statičnost činili su da sve izgleda kao sakralni ritual. Zvučni pritisak bio je fizički, ali i emocionalno oslobađajući.
Naslijeđe i težina zvuka
Sunn O))) postoje više od dvadeset godina i stalno preispituju što glazba može biti. Njihova povijest suradnji i istraživanja, od Attile Csihara do Scotta Walkera, od Borisa do Stevea Albinija, učinila ih je jednim od najutjecajnijih drone bendova ikada. Na pozornici, ta geneza se osjeća kao dio svakog tona.
Njihova sposobnost prilagodbe prostoru, od katedrala do muzeja, sinoć se savršeno uklopila u Kino SC. Dvorana je postala komora, rezonantno tijelo. Oni su je osluškivali, ispunjavali i gradili s njom.
Na europskoj turneji, koja pokriva gradove poput Sofije, Lyona, Bruxellesa i Beograda, O’Malley i Anderson ponovno su odabrali Zagreb kao jednu od svojih omiljenih lokacija. I osjetilo se zašto. Publika je ušla u njihovu igru, prihvatila sporost, težinu i meditativnost bez otpora.
Izašla sam drugačija
Nakon posljednjeg tona, tišina je zvučala jednako snažno kao i glazba prije nje. Vratila sam se u svoje tijelo, u svoje uši, u svoju težinu. Ipak, osjećala sam kao da sam ostavila dio sebe negdje između frekvencija ili kao da su te frekvencije izgradile novi dio mene. U tom trenutku još nisam bila sigurna koja je od dvije tvrdnje točna, no znala sam da više nisam ista kao sat i pol prije.
U ovom koncertnom iskustvu nije bilo katarze u klasičnom smislu. Bilo je nečeg dubljeg, prihvaćanja da zvuk može biti prostor, emocija, fizička sila i naizgled vrlo grub, no u dubini nježni zagrljaj istovremeno. Sve navedeno lako dovodi do zaključka da Sunn O))) nisu bend koji se sluša. Oni su bend koji se preživi i nakon čijeg koncerta čovjek poželi da ga opet proguta isti vakuum vibracija.
