This Mirror Weighs a Ton (Interpol): Kako su njujorški veterani preživjeli vlastiti mit i ostarjeli sa stilom
Zadržimo se na trenutak na nepobitnoj činjenici: onaj slavni njujorški post-punk revival s početka milenija odavno je na groblju pop-kulture. A spakiran je zajedno s uskim crnim kravatama, predimenzioniranim sakoima i romantiziranim, dimom obavijenim klubovima Lower East Sidea.
Većina bendova te generacije izgorjela je brže nego što je zabljesnula. Ako govorimo o Interpolu, bend je oduvijek bio drugačija, otpornija zvijer. Njihova opora melankolija i armirani zvuk na prva dva albuma postavili su ljestvicu toliko visoko da su godinama kasnije djelovali kao taoci vlastitog savršenstva. Čak i taoci osuđeni na vječnu reciklažu tuge u odijelima šivanim po mjeri.
Moj ulazak u njihov svijet dogodio se s priličnim zakašnjenjem. Interpol je bend koji zahtijeva strpljenje i kilometražu pa mi je trebalo vremena da mi njihov rad spleen zaista sjedne, da probijem tu naizgled neprobojnu fasadu i dešifriram emotivnu težinu kojom barataju. Valjda čovjeku stvarno treba da nakupi određeni talog vlastitih promašaja, iscrpljujućih radnih tjedana od ponedjeljka do petka od 9 do 17, promašenih ljubavi i običnih loših dana, kako bi mu Interpol počeo zvučati kao prijeko potrebna utjeha, a ne tek kao puko, isprazno poziranje. Neke albume jednostavno ne možete razumjeti s 20 godina. Ili ih barem ne čujete na isti način.
Bez tereta vlastite prošlosti
Možda sam se zato novom albumu – intrigantno naslovljenom This Mirror Weighs a Ton – posebno radovala. U vremenu kada se glazba masovno i konfekcijski štanca po strogom diktatu algoritama, kada se albumi degradiraju na playliste nepovezanih, plastičnih singlova dizajniranih za kratki raspon pažnje, svako novo izdanje preživjelih veterana nosi sa sobom i mali grč u želucu. Hoćemo li dobiti tek iscijeđenu limunadu starih ideja?
Na moje veselje, Interpol nije razočarao. Dapače, isporučili su djelo koje nudi opipljivu težinu i jedno od najzrelijih ostvarenja u svojoj novijoj povijesti. Nakon nekoliko preslušavanja, ono što me najviše zateklo je spoznaja koliko je This Mirror Weighs a Ton zapravo prohodan, ugodan i nepretenciozno slušljiv komad glazbe. Umjesto da se, po tko zna koji put, utapaju u zagušljivoj turobnosti i mraku koji ih je i proslavio, momci su odlučili razmaknuti teške baršunaste zastore. I dobro da jesu.
Zvučna arhitektura oslobođena hermetičnosti
Ako postoji element koji This Mirror Weighs a Ton drži prizemljenim, a istovremeno mu daje krila, onda je to genijalan instrumentalni rad. Interpol je oduvijek bend poznat gitari i ritam sekciji, no ovdje su svoju zvučnu sliku uspjeli provjetriti. Instrumentalna kulisa više ne asocira na klaustrofobičnu sobu bez prozora – sada diše punim kapacitetom pluća. Posebno me fascinira nova, gotovo analogna toplina koja se može čuti iz zvučnika.
Ritam sekcija Sama Fogarina i dalje udara s onom dobro nam poznatom preciznošću post-punka, ali obogaćena nekom novom dozom pritajenog groovea koji vas, htjeli to ili ne, tjera na suptilno trzanje u ramenima. To možda zvuči kao sitnica, ali kod benda poput Interpola nije. Kada bend koji ste godinama vezali uz određenu vrstu hladnoće odjednom počne imati malo više krvi u žilama, primijetite to. Kesslerove gitare se isprepliću u bogatim slojevima, gradeći zvučne pejzaže koji asociraju na vožnju kišnim, pustim bulevarima u kojima ulična rasvjeta polako blijedi pred neumitno svitanje.
Osjećaj grada koji nikada potpuno ne zaspi i dalje je ovdje, samo više nije toliko neprijateljski. Trebalo bi istaknuti i producentski zahvat u kojem su vokali mjestimično gurnuti mrvicu dublje u miks, dopuštajući samim instrumentima da preuzmu narativnu nit i ispričaju priču za sebe. Nema tu virtuoznosti radi same virtuoznosti. Nema ni besmislenog kompliciranja forme. Svaki ton, svaka stanka i svaki naglasak na čineli tu su s jasnom svrhom.
Pulsiranje grada u See Out Loud i Iron City
Unutar ovako ujednačenog, tečnog materijala ipak strše vrhunci koji zahtijevaju posebnu pažnju. Bez previše dvoumljenja, radi se o pjesmama See Out Loud i Iron City koje demonstriraju zašto je Interpol i dalje relevantan faktor, a ne tek vlastiti, ofucani tribute bend. See Out Loud je nevjerojatno slojevita. Anksiozna, a opet katarzično pročišćujuća kompozicija. Započinje gotovo ustručavajući se, da bi se gradacijski razvila – i smiselno završila. U Banksovom glasu ovdje puca opipljiva ljudska ranjivost i sirova emocija koja vas tjera da na trenutak zaustavite sve što radite i zaista čujete te stihove. To je ona vrsta pjesme koju ne morate nužno analizirati. Dovoljno je da vas u pravom trenutku pogodi.
S druge pak strane, Iron City je čisti, nepatvoreni rokerski užitak. Ritmična, nervozna zvijer od pjesme koja vas istog trena hvata za rever i ne pušta. Beskompromisni, asfalterski puls betonske džungle koja nikad ne spava. Fuzija zlokobno zaraznog refrena, oštrog, režećeg gitarskog riffa i nevjerojatno potentnog, pogonskog bubnjarskog ritma tvori vjerojatno najvitalniji i najuzbudljiviji komad glazbe koji je ovaj bend isporučio u posljednjem desetljeću. Iron City bazdi na mokar asfalt, proliveni burbon i gluhe sate u noći kada donosimo najgluplje, ali najbolnije iskrene životne odluke. Možda zato tako dobro funkcionira.
Podvučemo li crtu, This Mirror Weighs a Ton je ono što mu ime i sugerira: zrcalo koje ne oprašta i ne laže. Ne radi se o albumu plastičnih, generičkih rješenja niti kalkulantskog popunjavanja praznog prostora u bespućima internetskih streaming servisa. Ovo je album ljudi od krvi, mesa i sjećanja, glazbenika koji su napokon usvojili onu najtežu lekciju – kako ostarjeti s dostojanstvom i stilom. Interpol je iznjedrio djelo koje je istovremeno prožeto nostalgijom, ali i besprijekorno svježe, milozvučno, a opet dovoljno kompleksno i slojevito da vas mami na neprestana, ponovna slušanja.
