Tko je bio B.B. King: Od chitlin’ circuita do Kuća slavnih bluesa i rock’n’rolla
Legendarni blues glazbenik B.B. King noćas je preminuo u svom domu u Las Vegasu u 90. godini života. Riley B. King rođen je davne 1925. na plantaži pamuka u američkoj saveznoj državi Mississippi. Počeo je pjevati još kao dječak u baptističkom crkvenom zboru, a u drugoj polovici četrdesetih počeo je graditi karijeru na radijskim postajama KWEM i WDIA u Memphisu, Tennessee, gdje je živio s rođakom, još jednim slavnim blues gitaristom Booker Whiteom. Radio je kao pjevač i disc jockey te dobio nadimak Beale Street Blues Boy, po ulici u kojoj je radio bio smješten. Kasnije je to skraćeno na Blues Boy i konačno u B.B.
Pjesme je počeo snimati još 1949. za RPM Records iz Los Angelesa, a neke pjesme producirao mu je Sam Phillips, koji je 1952. osnovao legendarnu nezavisnu izdavačku kuću Sun Records, koja je otkrila Elvisa Presleya, Johnny Casha, Jerry Lee Lewisa i brojne druge. S bendom The B.B. King Review u pedesetima je svirao po cijeloj Americi, kako u klubovima u južnim i istočnim saveznim državama (prosvirao je cijeli chitlin’ circuit, grupu lokala i dvorana u kojima su Afroamerikanci smjeli nastupati), tako i u velikim kazalištima u Chicagu, Detroitu i St. Louisu, a kasnije i u njujorškom Apollu ili Howard Theatre u Washington D.C.
Prva pjesma s kojom se probio na prvo mjesto Billboardove ljestvice bila je 3 O’Clock Blues iz 1952. godine. Pjesmu Lowella Fulsona obradio je u sporom tempu, a aranžmanu je dodao puhače sekcije, vokalne dionice koje podsjećaju na gospel, dok je Ike Turner svirao klavir na snimci pjesme. King je postao jedan od najutjecajnijih R&B izvođača tog vremena, nakon čega je uslijedio niz hitova – You Upset Me Baby, Every Day I Have the Blues, Sweet Little Angel, Let the Good Times Roll, Rock Me Baby, Please Accept My Love i brojne druge. Rekordne 1956. godine održao je čak 342 koncerata, uz još tri studijska sessiona, a 1969. je nastupao kao predgrupa The Rolling Stones na njihovoj američkoj turneji koja je završila nesretnim koncertom u Altamontu.
Prvi je Grammy osvojio 1971. za pjesmu The Thrill is Gone, jedan od njegovih najvećih hitova. Posljednji je Grammy osvojio 2009. za najbolji tradicionalni blues album, za svoj posljednji studijski uradak „One Kind Favor“ iz 2008. godine. Ukupno je skupio 15 Grammyja, a još 1987. dodijeljen mu je Grammy za životno djelo. Iste je godine postao članom Rock and Roll Hall of Fame, dok je u Blues Hall of Fame primljen još 1980. godine.
Uživo je nastupao do prošle godine, a primjerice 2011. je nastupio na festivalu Glastonbury i u londonskom Royal Albert Hall, na koncert koji je zabilježen live albumom. U karijeri je izdao više od 40 studijskih albuma, desetak kompilacija te petnaestak live izdanja. Debitantski album „Singin’ the Blues“ iz 1957. kompilacija je njegovih ranih singlova, dok se njegov prvi live album, „Live at the Regal“ iz 1965. godine, i danas smatra remek djelom. Časopis Rolling Stone taj je album uvrstio među 500 najboljih albuma svih vremena, a od 2005. čuva se u National Recording Registry unutar knjižnice američkog Kongresa. Neki od izvođača koji taj album navode kao utjecaj su Eric Clapton, John Mayer i Mark Knopfler.
Iako je jedan od najvećih gitarista svih vremena, što potvrđuju brojne ljestvice raznih časopisa i druga izdanja, B.B. King je uvijek bio skroman. Neki od njegovih utjecaja bili su spomenuti Bukka White i legendarni T-Bone Walker, pionir električnog blues zvuka. King je rekao da je pokušavao skinuti njegov zvuk, da je došao blizu tome, no da nikad nije u potpunosti uspio. Svirao je gitaru Gibson Lucille, odnosno model Gibson ES-355 koji je prilagodio svom zvuku i nazvao ga Lucille. Na jednom nastupu u Arkansasu izbio je požar u klubu, a iako je uspio izaći, King se vratio u klub kako bi spasio gitaru. Požar su izazvala dvojica muškaraca koji su se potukli oko žene imena Lucille, pa je King svoju gitaru tako nazvao kako bi ga podsjećala da se nikad ne svađa oko žena, i da više nikad ne ulazi u goruću zgradu…
Novu generaciju fanova osvojio je 1988. suradnjom s U2 na pjesmi When Love Comes to Town s albuma „Rattle and Hum“, dok je s Ericom Claptonom 2000. snimio album „Riding With the King“, za koji su podijelili Grammy. B.B. King’s Blues Club otvorio je 1991. u spomenutoj Beale Street u Memphisu. Kasnije je istoimene klubove otvorio u Los Angelesu, na Times Square u New Yorku, u Nashvilleu, Las Vegasu i nekoliko drugih američkih gradova. Kroz te će klubove uspomena na njegovo djelo živjeti i dalje, kao i kroz sve što je ostavio u nasljeđe američkoj popularnoj glazbi 20. stoljeća.
