Tko ovdje zapravo kuha – i tko konzumira? Meni kao crnohumorni ogled o umjetničkom egu
Piše: Zvonko Lončar
Danas na meniju – Meni (The Menu, 2022.). Nakon ove igre riječi, prelazim na ozbiljniji ton: Meni je film iz 2022. godine, zanimljiva žanrovska kombinacija koju bih najtočnije opisao kao kulinarski triler s elementima crne komedije. Iako ponegdje nailazim na tvrdnje da sadrži i horor elemente, s takvom ocjenom se ne slažem – horor aspekti su, po mom mišljenju, gotovo nepostojeći. No u svojoj srži, Meni je film o umjetnosti, umjetničkom stvaranju i doživljaju umjetnosti.
Redatelj filma je Mark Mylod, britanski filmaš poznat po radu na seriji Succession. Glavne uloge tumače Ralph Fiennes, Anya Taylor-Joy i Nicholas Hoult. Scenarij su napisali Seth Reiss i Will Tracy.
Radnja filma odvija se u luksuznom restoranu Hawthorn, smještenom na osamljenom otoku. Među gostima se ističe Margot (Anya Taylor-Joy), jedina osoba koja nije bila predviđena na popisu pozvanih; na večeru dolazi umjesto djevojke kuharskog entuzijasta Tylera, koja je u posljednji trenutak otkazala dolazak. Gosti u početku uživaju u pomno pripremljenim jelima, no ubrzo postaje jasno da atmosfera u Hawthornu krije mnogo više od obične gastronomije – večera poprima iznenađujući i uznemirujući tijek.
Šef vs. gosti
Na višoj pripovjednoj razini, Meni progovara o odnosu između umjetnika i onih koji konzumiraju njegovo djelo. To je priča izložena na radikalan, beskompromisan način, u kojem nema mjesta polovičnim rješenjima. Šef kuhinje Julian Slowik (Ralph Fiennes) oličava beskompromisni pristup kulinarstvu – on ne teži samo savršenstvu u stvaranju, nego vjeruje da prava umjetnost zahtijeva i idealnog konzumenta, onoga koji u djelu istinski i potpuno uživa.
Film ovu dinamiku ilustrira kroz odnose šefa Slowika s drugim likovima. Njegov zamjenik u kuhinji vješt je kuhar, ali po Slowikovom mišljenju nedostaje mu genijalnosti, zbog čega smatra da takav ni ne zaslužuje svoje mjesto u kulinarstvu. Posebno je nemilosrdan prema Tyleru, kulinarskom entuzijastu i teoretičaru koji, suočen s praktičnim izazovima, potpuno podbaci – zbog čega je i on, u Slowikovim očima, bezvrijedan.
Slowik također izražava dubok prijezir prema svojim gostima. Sama činjenica da si mogu priuštiti večeru kod njega izaziva u njemu revolt pa je podtekst klasnog prijezira i borbe više no jasan. Moć, novac i ugled – svi ti atributi prestaju imati ikakav značaj onog trenutka kad gosti zakorače na otok.
Uz to, jednako neprijateljski gleda na kritičare koji praznine vlastitih doživljaja nastoje prikriti raskošnom jezičnom formom umjesto stvarnim razumijevanjem onoga što konzumiraju i ta kritika pretencioznosti naglašena je kroz čitav film.
Open end
Temeljnu dinamiku filma definira odnos između Margot i Juliana Slowika. Ona je suprotnost i njemu i ostalim gostima. Margot nastupa s geslom „gost je uvijek u pravu” te jedina ima hrabrosti otvoreno reći „car je gol”, dok ostali gosti, podložni autoritetu, pristaju na to da je i prazan tanjur primjer vrhunskog kulinarstva. Za Slowika ona predstavlja i misterij i praktični problem: misterij zato što ne može dokučiti njezine motivacije, a problem zato što je večera pažljivo isplanirana i svi gosti, osim Margot, poznati su Slowiku i njegovom timu u najsitnijim detaljima.
Film uspješno zaokružuje sve razine naracije i stvara dojam dramatske potpune cjeline. Ipak, to je samo djelomično točno, jer nam posljednja scena nudi tzv. „otvoreni kraj” – filmski postupak koji mi osobno nije drag jer na cijeli doživljaj baca novo svjetlo i otvara niz novih mogućih tumačenja. Ja sam staromodne škole: od filma, kao i od života, očekujem jasan početak, sredinu i kraj. Možda je upravo takav završetak posljednja ironija upućena pretencioznim gledateljima, koji će iz te završne točke krenuti u stvaranje novih, možda i nepostojećih razina značenja.
Dobar tempo filma i likovi
Što se glumačkih izvedbi tiče, po mom mišljenju najbolji dojam ostavlja Nicholas Hoult, koji liku Tylera — kulinarskog entuzijasta s dozom poremećenosti — uspijeva udahnuti čitav spektar emocija, od zadovoljstva i euforije do nervoze i nesigurnosti, pa i potpune slabosti. Ralph Fiennes imao je zahtjevan zadatak balansiranja raznih nijansi negativnih osjećaja, što je prijelaz prema naznakama pozitivnih emocija, poput sreće, dodatno naglasilo.
Anya Taylor-Joy na mene nije ostavila poseban dojam; veći dio filma njezin izraz lica ostaje nepromijenjen, bez obzira na intenzitet ili prirodu događaja u kojima se njezin lik nalazi, bilo da je riječ o šokantnim momentima ili rijetkim trenucima olakšanja.
Režija, vizualni stil i zvuk održavaju očekivanu razinu karakterističnu za žanr kojem film pripada. Rad kamere uglavnom je standardan, dok zvučna kulisa učinkovito pojačava atmosferu i emocionalna stanja likova. Scenografija i kostimografija ostaju u okvirima očekivanih konvencija za radnju smještenu u luksuzni restoran, bez izleta u ekstravaganciju ili pretjeranu stilizaciju. Posebno bih pohvalio tempo filma, koji gledatelja postepeno vodi od prividno obične večere do potpune kulminacije napetosti i kaosa u završnici.
Zaključno, Meni je izvrsno ostvarenje s originalnim scenarijem, upečatljivom glumom i sigurnom režijom. Film pronicljivo propituje teme umjetnosti, umjetničkog stvaranja i percepcije umjetnosti, a pritom otvoreno kritizira i pojave poput pretencioznosti te površnog odnosa prema umjetničkim djelima. Ako vas privlače filmovi s kulinarskom tematikom, ovaj naslov mogao bi vam biti osobit užitak.
