Ususret premijeri: Svi smo mi “Turandot”
Priča o okrutnoj kineskoj princezi Turandot pretposljednja je ovosezonska operna premijera HNK u Zagrebu. Premijera će biti održana 18. svibnja. Predstava je nastala u koprodukciji s Associazione Arena Sferisterio, opernim festivalom iz Macerate. Režiju potpisuju Stefano Ricci i Gianni Forte, a premijernom izvedbom ravnat će Marcello Motadelli.
“U jednom intervjuu, Stefana i mene pitali su na kojem bismo projektu htjeli raditi, a naš odgovor bio je “Turandot”. Ubrzo nakon toga nazvao nas je direktor opernog festivala i ponudio nam da upravo mi ispričamo priču o ljubavi koja može otopiti i najhladnije srce poput Turandotina”, govori Gianni Forte. Za svoj rad nagrađeni su uglednom nagradom talijanskih glazbenih kritičara Franco Abbiati za najbolju opernu režiju u 2017. godini. “Naš glavni cilj bio je da prenesemo fikciju bajke”, ističe Forte. “Turandot je zapravo redateljica ove opere. Ona je osoba koja vuče konce na svojim lutkama, uvodi nas sve u svoj svijet, koji je zapravo svijet njene mašte, ali jedini u kojem se ona osjeća sigurno”, objašnjava Stefano Ricci. Cijelo vrijeme na pozornici je uz Turandot dvanaest plesača koji predstavljaju njene igračke. Igračke su zapravo sjene, uspomene na neke propale odnose.
Inspiraciju za djelo Giacomo Puccini našao je u njemačkoj obradi legende o kineskoj princezi Turandot, koju je prije toga obradio Carlo Gozzi. Ishodišna priča je perzijski ep iz 12. stoljeća, a libreto su, u suradnji sa skladateljem, napisali Giuseppe Adami i Renato Simoni. Tročinska Puccinijeva opera počinje pred zidinama drevnoga Pekinga, gdje se skuplja gomila kako bi prisustvovala smrtnoj presudi perzijskome princu, još jednom udvaraču princeze Turandot koji nije uspio točno odgovoriti na tri zagonetke. Za takav način odabira supruga Turandot se odlučuje zbog svoje prabake Lo-u-Ling koju je davnih godina oteo i ubio tatarski kralj.
Smrtnoj presudi perzijskom princu prisustvuje i Calaf, sin svrgnutog tatarskog kralja. Calaf se zaljubljuje u Turandot i tri puta udara gong, obznanjujući da je on novi prosac. Calafa svi pokušavaju odgovoriti od njegovog nauma. No kada konačno ponudi treći točan odgovor, Turandot, odlučna u namjeri da se nikada ne uda, pokušava promijeniti uvjete. Calaf sada njoj postavlja zagonetku: ako otkrije njegovo ime i podrijetlo do zore, pristaje umrijeti za nju.
Treći čin opere doveo je do polemika u glazbenome svijetu. Naime, Pucciniju nakon operacije raka grla otkazuje srce te on umire 1924. Posljednje što je skladao bila je arija sluškinje Liu, koja umire za ljubav. Puccinijeva želja bila je da Turandot dovrši skladatelj Ricardo Zandonai. Ipak, njegov zet Arturo Toscanini, jedan od najvećih dirigenata u povijesti, daje Francu Alfanu da dovrši operu prema Puccinijevim nacrtima. Kada ovaj to učini, sam Toscanini dorađuje završetak. Na praizvedbi u milanskoj Scali 1926., nakon smrti robinje Liu, Toscanini se okrenuo publici i rekao: “Ovdje završava djelo maestra”, na što je publika zaključila da je kraj i izašla van. Ipak, kasnije se u cijelome svijetu pa tako i na novoj zagrebačkoj premijeri izvodi potpuna opera, s Alfanovim krajem. “Nakon prvog čitanja smatrali smo da opera treba završiti smrću Liu. No kasnije smo shvatili da emocionalna putanja traži sretni kraj. Uostalom, dovoljno razočarenja i tužnih krajeva imamo u stvarnome životu”, objašnjava Stefano Ricci.
“Puccini je jako volio Istok i jednom je prilikom bio na istočnjačkoj večeri. Tamo je bila glazbena kutija na navijanje koja je svirala tri melodije. Broj tri Puccini uzima kao čarobni broj iz bajki. Turandot ima tri pomoćnika, Pinga, Panga i Ponga, tri su zagonetke koje Calaf treba riješiti, tri su čina… Za Puccinija kazalište je bilo poput te magične glazbene kutije, poput bajke u kojoj je sve moguće”, govori maestro Marcello Motadelli koji ima samo riječi hvale za zagrebački ansambl i orkestar, s kojima surađuje prvi put. Motadelliju će se za dirigentskim pultom pridružiti asistenti Darijan Ivezić i Ivan Josip Skender.
Dio ove opere je i Calafova arija “Nessun dorma” koja je dostigla kultni status zahvaljujući Lucianu Pavarottiju. “Popularnost ove arije zapravo mi pomaže jer je ona hit, publika ju prepoznaje i voli čak i kad se ne otpjeva apsolutno točno”, uz smijeh govori Renzo Zulian kojem je pripala uloga zaljubljenog princa. “Usudio bih se reći da je Calaf zahtjevniji u psihološkom nego muzičkom smislu. Teško je boriti se za ženu poput Turandot.”
“S druge strane uloga Turandot najteža je tehnički. Zbog velikog orkestra, potrebna je velika kontrola glasa kako pjevanje ne bi prešlo u deranje i nadglasavanje s orkestrom”, govori Rebeka Lokar koja istu ulogu tumači i u Mariboru. Vjeruje kako se njena vizija Turandot odlično nadopunjuje s redateljskim dvojcem Ricci/Forte. “Turandot je mlada, inteligentna djevojka. Ona nije tipična princeza iz bajke, ali nije ni vještica. Ona je mlada djevojka puna strahova, zbog kojih odguruje ljude od sebe. Ipak, tijekom opere ona od djevojčice postaje žena, sa svim svojim emocijama.”
Kako bi i simbolički prikazali hladnoću njenog srca, redatelji su na pozornicu postavili staklenik u kojem je princeza. Kako sami priznaju, u njihovoj režiji ima dosta okrutnosti. Tako koriste puno crvene boje za dočaravanje krvi i zvjerstava princeze. Scenografiju Nicolasa Boveyja, koja je zagrebački doprinos ovaj koprodukciji, čini i polarni medvjed na kojem jaše princeza. Kostimografiju Gianluce Sbicce čine večernje haljine u stilu šezdesetih i frizure poput one Audrey Hepburn. Kako bi i kostimima dočarao Turandotino sazrijevanje, Sbicca na kraju likove oblači u suvremenu odjeću.
“Svijet na pozornici je umjetno stvoren i emocije su odglumljene. Svi smo mi Turandot, imamo neke svoje strahove i ponekad se bojimo otvoriti novim iskustvima. Također, mi smo i njeni ministri jer smo poput njih stalno u potrazi za nekim novim životnim poticajima. Okrutnost Turandot ukazuje na realnu okrutnost života, koji isto odrubljuje glavu, lomi srca i daje šamare. No ako živimo život punim plućima i bez straha, možemo doživjeti sretan kraj kakav ima ova bajka”, poručuje autorski tim.
Scenski pokret potpisuje Marta Bevilacyua. Veliki zborski ansambl uvježbao je Luka Vukšić. Asistentica redatelje je Liliana Laera, scenografa Eleonora de Leo, a kostimografa Rossana Gea Cavallo i Antonia Jakšić Dorotić. Ansambl predstave čine Tvrtko Stipić, Božimir Lovrić, Tanya Ivanova, Kamen Tchanev, Siniša Štork, Adela Golac-Rilović, Valentina Fijačko Kobić i drugi.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.