Yin Yin: Nizozemska egzotika za razgibavanje nedjeljom
Na pogonu posljednjeg albuma Yatta! nizozemski funk-psihodeličari Yin Yin po treći su puta posjetili Zagreb. Nakon dvije Močvare u protekle tri i pol godine, bilo je vrijeme za nešto veći prostor, a Boogaloo se tu pokazao kao savršeni odabir.
Popunjeni plesni podij u nedjelju je navečer dočekao četveročlani bend koji je u sat i pol isporučio sve ono zbog čega su iz koncerta u koncert sve više privlačili zagrebačku publiku. Uvod je pripao novom materijalu. In Search of Yang i Spirit Adapter prizvuk su spiritualnosti južne Azije, a možemo slobodno reći da smo s albumom Yatta! dobili upravo tu atmosferu iz šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća, puno bolje produciranu i usmjerenu nego što je to bilo na njihova prethodna tri albuma.
Nećemo reći da je publika s prvim taktovima krenula u ples jer nije, ali nije ni bilo dugo potrebno da se bokovi i noge počnu kretati sami od sebe. Prije Elme uspostavili su kontakt s publikom, basist Remy Scheren govorio je o naslovnici albuma, a odmah se primijetio i njihov raspored na pozornici.
Nešto istureniji su spomenuti basist Scheren, dok je njegov brat Jerôme Scheren klavijaturist na povišenoj poziciji iza njega. Drugi istureni član je Erik Bandt na gitari, dok se iza njega (inače) nalazi bubnjar Kees Berkers koji je ovaj put zamijenjen jer je dobio dijete pa se vratio u Nizozemsku. S obzirom na opseg zvukova koje smo čuli, rekli bismo da bend zvuči kao da ima još najmanje dva člana više.
Predstavljanje novog albuma
Prvi dio koncerta u potpunosti je posvećen novom materijali pa uz Elmu, slušamo i Lecker Song, da bi ubrzo prešli na Pingpxng/Ping Pong. Tu naime, ne mislim na sport, već na udaralicu koje diže atmosferu na višu razinu. Uz thai funk polako se prelazi u surf vode uz neizostavnu psihodeličnu notu koja prelazi u Bandtov solo na gitari i prve jače plesne pokrete u Boogaloou.
U ovom dijelu koncertu prevladava surf zvuk koji omogućava Pattaya Wrangler pa u jednom trenutku iz plesnih situacija prelazimo u noćna lutanja tajlandskim plažama. Bilo je nekoliko prelazaka u višu brzinu, a drugi se sasvim sigurno dogodio s Shenzhou V. pjesmom s drugog albuma The Age of Aquarius. Jerôme diže frekvenciju na klavijaturama i popratnim efektima, uvodi se elektronika, pogotovo u svojevrsnom intru pjesme koja završava nakon sedam minuta euforičnog stanja, ali samo da bi se u sekundi prelila u One Inch Punch, funk thai poslasticu u kojoj Bandt i Scheren sukobljavaju svoje instrumente, bas i gitaru, u vječitoj potrazi za ‘tim’ zvukom koji će publiku odvesti u nepregledna prostranstva.
„Dovršimo posao“ pa krene thai funk eksplozija
Uspješan nastavak priče „Yin Yin u Zagrebu, vol. 3“ dobivamo u završnici koncerta s uplitanjem slušatelja koji postaju učesnici u Yata Yata i Ocho, da bi regularni dio završili s naslovnom pjesmom prvog albuma – The Rabbit That Hunts Tigers. Do tada smo već dobro upoznali bend. Najrazgovorljiviji su basist Scheren i gitarist Bandt koji poručuju da se vole vraćati u glavni grad Hrvatske zbog publike (naravno) i ćevapa. Bandt je samo u nedjelju pojeo već dvije porcije. Bubnjarski solo označava ostatku benda odlazak s pozornice.
Za bis su pripremili dvije pjesme, ali netko im je ukrao setlistu pa malo teasaju sa Smoke on the Water. Već smo se zabrinuli da će u dužem razgovoru s publikom i međusobno zaboraviti što su zapravo htjeli odsvirati ili da su se došli samo zahvaliti publici jer su svjesni kakvu privilegiju imaju – osim što su odlični glazbenici s profinjenim ukusom, vidljiva je njihova povezanost i prijateljstvo. Na kraju se sve okrenulo na neku zajebanciju s kratkim solo dionicama svakog člana, a klavijaturist Scheren kao da je izveo mali zvučni isječak iz Twin Peaksa. Ne mogu sto posto potvrditi, ali tako mi je zvučalo.
„Dosta šale, krenimo dovršiti posao“, kao da su rekli u jednom trenutku te započeli Takahashi Timing s njihovog albuma Mount Matsu iz 2024. koji je bio najmanje zastupljen na ovom zagrebačkom nastupu. Sam kraj pripada discu, odnosno pjesmi Dis kô Dis kô, nemalom favoritu publike koja posve skida prašinu sa svojih plesnih cipela.
U jednom trenutku prestao sam se opterećivati pjesmama i zapisivanjem, zaista nisam imao vremena ni volje vaditi mobitel kako bi si ažurirao bilješke. Tek sam uz dobivenu setlistu nakon koncerta smjestio zvuk u nazive te posložio s onime što je bilo jasno i prije koncerta. Yin Yin imaju spektakularan novi album koji se treba čuti uživo i bilo bi šteta propustiti jednu takvu nizozemsku egzotiku, makar padala na umornu nedjelju navečer.
Fuzija raznih žanrova, uz čvrste temelje thai funka pa i svega što navodi na ples (disco ritmovi, melodije istočne azije, Laos funk) uz primjese psihodelije, surfa i elektronike čine savršenu mješavinu za nazvati nešto neuhvatljivim i teško opisivim, već se jednostavno mora doživjeti. Ponekad će tijelo reći više nego riječi, a zvučni pejzaži dolazit će u pred nas sami od sebe.
Bend je u utorak u Beogradu pa tko stigne…
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
