Zadnji pogled preko ramena: Koji su nam filmovi obilježili 2014. godinu
Ušli smo u novu, 2015. godinu, novogodišnji mamurluk je iza nas, ali još uvijek sentimentalno pogledavamo iza ramena što smo ostavili iza sebe u još jednom okretaju oko sunca. Prije svega, popisujemo u svojoj glavi sve one značajne trenutke, bilo da je riječ o upisu na željeni fakultet, početku ili kraju nekog odnosa ili nečemu drugome i nadamo se da smo u sumi svih tih dobrih i loših trenutaka izrasli u barem malo bolje ljude. Koje smo dobre filmove, predstave pogledali, novu zanimljivu glazbu otkrili ili knjige pročitali, obično je sekundarno, ali zato mi za vas donosimo Ziherovu listu najboljih filmova u protekloj, 2014. godini jer naš je primarni zadatak sumirati za vas sve ono najbolje od kulture što nam je donijela prošla godina. Počnimo odbrojavati poput sekundi do ponoći…
10. Guardians of the Galaxy
Komentiran od strane kritike i publike kao jedno od najboljih Marvelovih ostvarenja, Guardians of the Galaxy neupitno su osvježenje u svojoj franšizi. Na prvu – ništa neobično: mjesto radnje je svemir, igra slučaja okuplja skupinu intergalaktičnih stvorenja koji se trebaju boriti protiv zlikovca koji ima ambiciju zavladiti galaksijom. Sve skupa je začinjeno dovitljivim humorom i izvedeno u visokoj produkciji, a balans likova nalikuje na onaj Avengersa. Ipak, način na koji se James Gunn posvećuje Peteru Quillu, Gamori, Draxu, Grootu i Rocketu nadilazi stereotip plošnih superjunaka (pogotovo jer ni sami nisu tako čiste savjesti – riječ je o bivšim kriminalcima) i daje filmu novu dimenziju čemu pridonosi i entuzijazam same filmske ekipe. U krajnjoj liniji, kao i ostali Marvelovi filmovi, jednostavno je neodoljivo zabavan za pogledati jer tko ne voli intergalaktične kaose i superjunake koji ga riješavaju?
9. Ida
Ova poljsko-danska produkcija oduševila je žirije brojnih svjetskih filmskih festivala, ali i srca publike. Priča o Anni, mladoj djevojci koja se 60-ih godina u Poljskoj odluči zarediti, ali prije toga bude poslana da upozna svoju jedinu živu rođakinju tetu Wandu, potresna je i dirljiva u punom smislu tih riječi gdje one nisu samo isprazna fraza koja puni plakate. Kao što i sami kadrovi filmova nadrastaju jednog čovjeka, tako će se i Annino, odnosno Idino, upoznavanje s prošlošću svojih predaka i svojom vlastitom, vrlo brzo izdići iznad priče tek jedne individue i postati priča prostora i ljudi kao takvih. Odabir crno-bijelog izgleda filma, Pawlikowski ne koristi samo kao ukras već kao bogato retoričko sredstvo s obzirom na odabire ambijenta i na bljedoliko lice mlade Agate Trzebuchowske koja utjelovljuje Annu. Konačno, iako je Ida priča ne samo o Idi kao takvoj, upravo je dirljiv način na koji Pawlikowski dopušta svom glavnom liku da raste tokom filma.
8. Blue Ruin
Ogoljena priča o osveti koja dobro utabanom žanru trilera daje dašak svježine s rezultatima koji su neupitno uznemirujući. Film koji je čak kompariran s Hitchcockovim djelima te koji je neupitno pronašao svoje vizualne utjecaje u krvavim Tarantinovim kadrovima, priča je koja za protagonista nema apsolutno pomaknutog lika iz kakvog horor filma ili poluherojskog, bogato opremljenog oružjem, osvetnika nego tek antisocijalnu indviduu koja je duboko zaglibila u vlastitoj boli i planira je izliječiti osvetom. Koristeći se minimumom dijaloga, Blue Ruin priča napetu, iskrenu i bolnu priču koja za razliku od tolikih epskih filmova koji ocrtavaju masovne nesreće, usmjerava pažnju na onaj jedan-na-jedan konflikt koji je u ovom ratnom svijetu i dalje najčešći. Redatelj Saulnier nije fokusiran samo na čin, on prati i njegove posljedice te ponire daleko dublje od obične naslovnice što s pravom postavlja ovaj film na našu listu.
7. Lego Movie
Da iskoristimo najupečatljiviji citat iz cijelog filma: „Everything is awesome, everything is cool!“ Ipak, pogrešno bi bilo na tako površan način opisati ovaj film. Istina je da mu je isprva teško odoljeti jer ne postoji nitko od nas tko se kao dijete nije volio igrati legićima (čast iznimkama) i tko se još uvijek ne bi zaigrao njima u gostima kod nekog mlađeg rođaka, ali metapogled samog filma na branšu kojom se koristi i način na koji ga možemo prenijeti u svoju stvarnost, uz konkurenciju kao što su simpatije koje izazivaju Lego kockice, Batman, upečatljivi jingl i kvaliteta animacije, još je uvijek najveća vrijednost ovog filma. Nikada se nije loše podsjetiti da životu ne trebaju granice i zidovi te da je potrebno razmišljati „izvan kutije“.
6. The Theory of Everything
Osim što je Stephen Hawking vjerojatno najpoznatiji, ne samo fizičar, nego i znanstvenik na cijelom svijetu i kao takav odnosi simpatije i laika, odbacivši taj fenomen, The Theory of Everything je uistinu fenomen za sebe. Snimljen po memoarima Hawkingove prve žene Jane Wilde: Travelling to Infinity: My Life with Stephen, The Theory of Everything izlazi iz okvira onog što nazivamo biografskim filmom – taj pridjev vrlo brzo postaje sporedan za vrijednost filma. Sam film ruši stereotipe o onome što očekujemo od pionira svijeta, znanstvenika i što očekujemo od života samog što se ponajbolje očituje u trenutku kad Stephen premaši svoj rok od „još 2 godine života“ nakon dijagnoze MND-a. No, iako proizašao jači od vlastitog tijela, Stephen ni u jednome kadru filma ne postaje superjunak, u svom odnosu sa Jane on je samo čovjek koji, također, mora raditi kompromise. Da The Theory of Everything nije srcedrapajuća priča koja portretira mladi par u problemima s kojima nisu očekivali da će se nositi, dokazuje uvođenje udovca i vođe crkvenog zbora Jonathana Hellyera Jonesa te Stephenove medicinske sestre Elaine Mason koji ubrzo par pretvaraju u družinu. Iako je život nekad preživotan za scenarij, u slučaju The Theory of Everything događa se kontra učinak – film savršeno portretira činjenicu da, čak i kada uložimo sav svoj napor i pobijedimo, postoji priča koja slijedi nakon i u kojoj smo samo ljudi koji se nekako pokušavaju nositi s onim što se oko nas događa.
5. Frank
Oni koji imaju u tome iskustva znaju koliko je teško pronaći svoje mjesto pod suncem ili u prijevodu, bend u kojem ćeš se ugodno osjećati i imati prilike ostvariti uspješnu suradnju. Kad Jon, glazbenik željan uspjeha (kao i svaki), postane član Soronpfrbsa u kojem ga jedan od članova ne podnosi, druga dva pričaju engleski s vremena na vrijeme, a treći nosi papirnatu glavu (Frank), stvari ne mogu ne postati istovremeno bizarne i komične. U trenutku kad ostvare i određeni uspjeh – još bizarnije i humorističnije. Započevši s enigmom tko je Frank i koji su duboki emocionalni ožiljci doveli do točke gdje on ne može pokazati vlastito lice, sve do općeg mjesta – što je tajna uspjeha i koje su žrtve koje podnosimo za to mjesto pod suncem, pet minuta slave ili kako god to već nazivali… Negdje po putu, u odnosima tih šarolikih likova među kojima je i onaj „najnormalniji“ još uvijek nenormalan, sakrila su se i neka bitna pitanja, ali i ispoljilo mnogo zabavnih trenutaka za odgledati.
4. Gone Girl
Fincherov novi uradak mnogima je radio poteškoće da dođu do daha, obilat neočekivanim zaokretima od svoga gledatelja zahtjeva fokusiranost pri gledanju. Prevrtljive emocije koje gajimo prema Amy i Nicku uspješna su scenaristička manipulacija, ali ujedno i odraz globalne manipulacije kojoj smo izloženi zahvaljujući društvu uvjetovanom medijima. Uvučen u priču kojoj ni sam ne poznaje uzrok, a ni posljedicu, Nick se pronađe kao njen glavni negativac, a tragovi koji se otkrivaju samo dokazuju da je sve relativno, na čelu s istinom. Iako su mnogi zauzeli skeptične stavove prema Benu Afflecku kao pravom odabiru za glavnog glumca, u družbi s Rosamund Pike on se ipak pokazuje kao netko dostojan zadatka. Gone Girl uspješno odrađuje misiju ispreplitanja Nicka i njegove žene kao likova te razvijanju njihovih osobnih identiteta koji su zamagljeni kao i sam vizualni izgled filma.
3. Boyhood
Frazu da određeni film „željno iščekujemo“, možemo ironično primijeniti na ovog miljenika filmskih kritičara i svih ovogodišnji top lista budući da je za njegovo stvaranje bilo potrebno punih 12 godina. Neporeciva Linklaterova revolucija u pristupu snimanju filma zaslužila je već pohvale za samu ideju, ali što je na stvari u konačnom produktu? Iako možda i pomalo precijenjen od kritike, Boyhood zaslužuje mjesto na ovoj listi. Zahvaljujući količini vremena u kojem se snimao, Boyhood nije samo obuhvatio jednu individualnu priču o odrastanju i nošenju s problemima razorenog doma nego i prilike koje su se mijenjale tokom godina. Budući da je i riječ o postavi koja je zajedno snimala godinama, uvjerljivost samih glumaca kao i ona vizualna na visokoj je razini gdje svakako pohvale odlaze i postprodukciji koja je savršeno objedinila te raspršene snimke. Ono što je ujedno vrlina, ali i mana ovog filma je količina njegove životnosti koja se pri samome kraju razvodni upravo u tok života koji je ponekad čak besmislen, ali bilo kako bilo, Boyhood je jedinstveno kinematografsko iskustvo.
2. The Grand Budapest Hotel
Mnogi će se složiti da redatelja kao što je Wes Anderson ili mrziš ili voliš. Njegovi lepršavi, pomalo nevjerojatni svijetovi uvlače gledatelja ili ga ostavljaju daleko izvan, ali u slučaju The Grand Budapest Hotela više nego ikad je teško ostati izvan. Iako je riječ i o pomalo nadrealnoj priči – fiktivnom hotelu Republike Zubrowke 30-ih godina prošlog stoljeća i neobičnom osoblju Gustavu H i Zero Moustafi, ništa nije nadrealnije od atmosfere koju Anderson stvara oko narativa bojama, kompozicijom, glazbom i drugim, gdje upravo i leži čar ovog dovitljivog filma. The Grand Budapest Hotel Andersonov je iskorak u svijet gdje je najbolje do sada pokazao ono što jest i time primamio ostale, začinivši sve s dozom suptilnog humora i avanturističkog duha.
1. Nightcrawler
Savršen prikaz dinamike krvavih senzacija između medijskih kuća i gledatelja u kojem, iako gledatelji sami ne glume, osjećaju konstantno vlastitu prisutnost u filmu koja zahvaljujući vizualnom izgledu nikada ne djeluje sanjivo nego upravo trenutno. Jake Gyllenhaal u ulozi Lou Blooma i njegova partnerica Nina koju utjelovljuje Rene Russo idealan su i pomaknut tandem koji pri svojoj savršeno usklađenoj suradnji žeđanja za krvlju i serviranju iste konstantno otvaraju pitanje – tko je gori, luđi? razvijajući i neku drugu vrst dinamike za gledatelja. Iako su bez moralnih zadrški, ne osuđujemo protagoniste filma, razlozi njihovog ludila su utabani, mi smo prisutni (pogotovo u slučaju Blooma) u njihovim kalkulacijama i riješeni smo opterećenja da moramo ikoga strpati u kakvu kutiju. „You have to make the money to buy a ticket.“ – jeziva je strana divljeg kapitalizma kojeg živimo, a koji se tako dobro sakrio u Gyllenhaalovim hladnim očima.
Prvim koracima gacamo već po 2015. godini, još ćemo se nekoliko puta osvrnuti na ono što je bilo, ali pokušat ćemo svoje poglede usmjeriti prema naprijed. Ostaje pitanje: što će nam filmska industrija pripremiti u 2015. godini i zato od sada krećemo naprijed.