„Zamka”: Kad jaganjci utihnu, Taylor Swift će zapjevati

U novom “zabavnom trileru” (kako ga domaći mediji opisuju) „Zamka” koncert megapopularne pop zvijezde Lady Raven postaje poprište policijske potrage za zloglasnim serijskim ubojicom znanim kao „Mesar” za kojeg je dojavljeno da će biti na koncertu. Kad Cooper/Mesar sazna da je za njim pokrenuta potraga, mora pronaći način da pobjegne iz koncertne dvorane bez da policija, ali i njegova kći Riley saznaju za njegov tajni život.

Majstor ili šarlatan?

Ah, taj M. Night Shyamalan. Redatelj o kojem svaki filmoljubac ima mišljenje. Za jedne majstor preokreta i vrhunski redatelj, za druge šarlatan koji nije napravio dobar film u tko-zna-koliko godina. Istina je i jedno i drugo – riječ je o redatelju koji zna napraviti dobar film, ali koji kao da je zaspao zimskim snom i zaboravio kako se to radi.

Kao i drugi njegovi filmovi, i ovaj sadrži zanimljiv hook, udicu kojom će lako namamiti gledatelja – serijski ubojica na koncertu. Takva premisa, osim što je potpuno neobična i pomaknuta, puno obećava i ima veliki potencijal za nešto shyamalanovsko. No, brzo se pokazuje da je premisa možda i jedina odlika filma jer redatelj i scenarist ne zna što bi dalje s tim zanimljivim mjestom radnje osim bezočne promocije svoje kćeri Saleke koja je R&B pjevačica u stvarnom životu.

Zamka za gledatelje

Tako „Zamka” postaje zamka za gledatelje kojima je obećan napeti psihološki triler s elementima horora, a ustvari dobivaju koncertni film u kojem je lov na serijskog ubojicu tek sporedna radnja.

I to ne bilo koji koncertni film, nego loš koncertni film s petorazrednom pjevačicom, i to ne bilo koji lov na serijskog ubojicu, već lov u kojem je Mesar potpuno nadjačao policiju i FBI koji se pokazuju kao najgori od najgorih u svom poslu.

Nakon što dobiju dojavu da će Mesar otići na koncert Lady Raven, oni organiziraju lažni koncert (kako bi uhvatili Mesara?!). Iako imaju njegov opis, oni ga ne mogu uhvatiti na putu do koncertne dvorane, već moraju organizirati koncert za 20-ak tisuća ljudi kako bi, što, uhvatili ga na djelu?!

Pritom riskiraju živote i civila i policajaca i saveznih agenata, a sve kako bi, temeljem jednog jedinog dokaza (poderana ulaznica u jednoj od Mesarovih kuća), mogli uloviti ubojicu za kojeg nisu sigurni ni hoće li biti tamo.

Zašto ih ulaznica nije dovela do osobe koja je kupila kartu? Zašto ih njegova lokacija nije odvela do mjesta gdje živi? Zašto bi organizirali takvo što? Kako su nagovorili Lady Raven da riskira svoju karijeru i živote svojih fanova? Ništa od tog u filmu nije objašnjeno do kraja i sve se temelji na nizu slučajnosti i suspenziji nevjerice.

Nije to nimalo čudno kad je glavni odgovorni za film čovjek koji ne razmišlja o premisi, vjerojatnosti te premise i radnji, već isključivo o preokretu na kraju priče kojeg, usput rečeno, ovdje ni nema što je samo po sebi preokret kojeg nismo očekivali.

Hartnett kao highlight

Pritom je jedino što valja izdvojiti u filmu Josh Hartnett koji se konačno vratio u Hollywood i koji surađuje s redateljima kao što su Guy Ritchie („Dani gnjeva”, „Operacija Fortune: Prevara stoljeća”) i Christopher Nolan („Oppenheimer”), što glumac njegova kalibra i zaslužuje.

Hartnett je odličan kao Cooper, brižni muž, otac i vatrogasac iza čije se maske krije zloglasni serijski ubojica s nerazriješenim problemima s majkom i opsesivno-kompulzivnim poremećajem. Iako je na trenutke karikaturalan, njegov lik je jedina svijetla točka lošeg filma i jedini razlog zašto biste gledali ovaj film.

Cooperova kći Riley, koju glumi mlada Ariel Donoghue, dvodimenzionalan je lik, karikatura swiftieja koju više zanima koncert Lady Raven, nego očevo sumnjivo ponašanje i njegov stvarni identitet te je potpuno nebitna za radnju, osim kao okidač odlaska Mesara na koncert.

Kako je Saleka Night Shyamalan dobila ulogu?

Lady Raven, koju glumi Shyamalanova kći Saleka, potpuno preuzima film u svoje ruke i od obične glazbene kulise postaje glavna istražiteljica Mesarovih zločina, što je i samo po sebi preokret dostojan Shyamalana. Osim što je petorazredna pjevačica, ona je i petorazredna glumica te još jedan dokaz rastućeg nepotizma u Hollywoodu. Pritom je relevantno istaknuti da i nepotizam ponekad može biti dobar (vidi Jacka Quaida), no ovdje on to nikako nije.

U sporednim i daleko nebitnim ulogama pojavljuju se Kid Cudi, Russ, Alison Pill kao Cooperova žena, Hayley Mills kao FBI-eva profilerka koja zasigurno ne može parirati Clarice Starling, kamoli ekipi iz BAU-a, M. Night Shyamalan kao spotter na koncertu i drugi.

Od „Šestog čula” do „Avatara”

Konačno, Shyamalanova „Zamka” ne funkcionira ni kao koncertni film ni kao triler ni kao drama ni kao triler s elementima crnog humora ni kao horor – jednostavno rečeno, film uopće ne funkcionira te je rastrgan između različitih žanrova i ne snalazi se dobro ni u jednome. Čovjek bi očekivao bar neki preokret koji bi bar malo iskupio ovako grozan film, no ni to se ne dogodi te bi pravi preokret bio jedino ako se netko sjeti ovog filma nakon što izađe iz kino-dvorane.

Nakon što je M. Night Shyamalan napravio „Šesto čulo” i trilogiju koja se sastoji od filmova „Nesalomljivi”, „Glass” i „Podijeljen”, ovaj indijski redatelj se ponovno vratio onome što najbolje zna – raditi loše filmove! Nije to na razini „Avatara” ili „Old”, ali je vrlo, vrlo blizu s tom razlikom da je ovo bar koliko-toliko gledljivo.