10 knjiga koje morate pročitati ovoga ljeta

Sudeći prema statistikama o navikama čitanja u Hrvata, trebamo čitati sve, svašta i puno više. Ovo je skroman prijedlog i ima tu svačega, nobelovaca i pjesnika, povijesne tematike i fantastičnih elemenata. Knjige su ovo prevedene ili izašle kroz ugrubo zadnjih godinu dana i, nažalost, nije lak posao pronaći one koje biste od srca preporučili šarolikom svakome.

1) San jednog Kelta – Mario Vargas Llosa

“ (All human beings are made of) contradictions and contrasts, weakness and greatness ”- epilog, San jednog Kelta

Nobelovac iz Perua, književnik, novinar i političar, jedan je od najznačajnijih latinskoameričkih pisaca današnjice. Ponovno se poslužio povijesnim materijalom da nam predstavi lik Rogera Casementa, Irca s početka prošlog stoljeća, britanskog konzula, pjesnika, putnika, homoseksualca proglašenog izdajicom i pogubljenog. Za svog života Casement je bio poznat kao borac za ljudska prava, boravio u dolini Konga istovremeno kada i Joseph Conrad, kojemu je, po Conradovim riječima, pomogao u pisanju Srca tame. No, dok Conrad optužuje Kongo za buđenje barbarstva u pristojnim Europljanima, Casementove priče su drugačije, Europljani su donijeli barbarstvo tamo. Ova knjiga biografski prati bogat Casementov život, osim nekih dokumentarističkih, repetitivnih dijelova, nudi poetičan prikaz, trudeći se što bolje prikazati kompleksnu ličnost.

2) Osjećaj kraja – Julian Barnes

Engleski pisac Barnes je za ovu knjigu 2011. nagrađen nagradom Man Booker, no možda ga bolje znate po njegovom romanu Flaubertova papiga. Glavni lik Osjećaja kraja, ujedno i pripovjedač, Tony Webster, razveden je šezdesetogodišnjak. Prima pismo od žene koju je upoznao prije četrdeset godina i otada je nije vidio, no dovoljno je to da ga lansira u preispitivanje prošlosti i rezultirajuće sadašnjosti. Događaji poput samoubojstva bliskog prijatelja po završetku srednje škole i prekida s tadašnjom djevojkom preplavljuju njegovo razmišljanje. Mnoštvo ideja u ovoj knjizi propitkuje ljudsko sjećanje, sliku koju stvaramo o vlastitoj prošlosti kako prolazi vrijeme, žaljenje i zbunjenost zbog propuštenih prilika.

3) Rod – Miljenko Jergović

„Mislim da pisac ne bi trebao pisati ni o čemu što ga ne boli, što ne osjeća kao što se osjeća vlastiti sram. Mislim, zapravo, da bi pisac trebao pisati samo o onome o čemu mu je teško i neugodno pisati. Treba pisati o onome o čemu je nemoguće pisati.“ – Miljenko Jergović

Ovaj višestruko nagrađivani književnik i novinar svima nam je poznat, a prošle godine izašla je njegova najnovija knjiga Rod. Kritika je (opet) podijeljena, te možda ovaj svezak neće svakoga zanimati. Rod je kolaž romana i različitih fragmenata, fikcije i dokumentarističke (auto)biografije. Jergović u njemu istražuje obiteljsku mu lozu počevši od svog pradjeda Karla Stublera, te tvori svojevrsnu sagu u ovom, najopsežnijem mu do sada, tomu.

4) Posljednja bilježnica- Jose Saramago

U originalu samo Bilježnica, postala je posljednjom kao zadnje djelo ovog cijenjenog portugalskog Nobelovca. Posljednja bilježnica nije tipičan Saramagov roman, već je komponirana od njegovih blog postova, koje je pisao skoro svakodnevno u periodu 2008.-2009. Piše hladno, nemilosrdno i osuđujuće o aktualnim političkim i drušvenim zbivanjima, pa tako ovdje možete pronaći prozivke Berlusconija, G.W. Busha i Crkve. S jedinom zamjerkom povremene redundancije, koja i nije toliko neočekivana za takav brz tempo pisanja, ova knjiga osim kritike i razmišljanja nudi raznježujuć optimizam. Poziva na „povratak filozofiji“ i čvrsto drži nadu da će ljudi (ipak) postupiti ispravno.

5) Sloboda – Jonathan Franzen

NY Times Slobodu ovog demokrata naziva remekdjelom američke fikcije. I uistinu, ima tu političkih nesuglasica, preljuba, međugeneracijskog jaza, svega. Sloboda se bavi obitelji Berglund, a najplastičniji je dio koji se bavi Patty Berglund na fakultetu krajem sedamdesetih. Možda vas zasmeta Franzenov način realizma, ima nešto podijeljenosti kritike, no knjiga se ne ispušta iz ruku.

6) Duhovi – Cesar Aira

„Once you’ve read Aira, you want to keep reading Aira.” – Roberto Bolaño

Aira je argentinski pisac s više od osamdeset naslova na repertoaru, u naraciji se koristi mnogim žanrovima, često skače iz jednog u drugi, opire se očekivanjima i često mu romani završavaju na neobične načine. U Duhovima, priča započinje na gradilištu, gdje nam predstavlja svoje protagoniste, kao kolektivne, graditelje, kupce, parove… Vrlo jednostavno napisani odlomci vas zaintrigiraju od samog početka i odjednom vas zanima gradilište. U bljeskovima nadrealizma inače realističnog, tečnog narativa, ubacuju se u priču duhovi, koji tek kasnije postaju fokusom. Likovi su najčešće nesvjesni čudnovatosti koje se zbivaju oko njih. Kao i u drugim Airinim knjigama, oni su tipizirani, nema razrađene karakterizacije. To je, naravno, namjerno. Aira to shvaća kao veću slobodu u razvijanju zapleta, brže dolazi do njega, i tjera vas da čitate dalje. U svom staccato ispreplitanju stvarnosti, od koje kreće, s bizarnim, fantastičnim događajima, ukazuje na svijet koji nije pod našom kontrolom, na tanku liniju između realnog i fantastičnog.

7) Guraj – Sapphire

Debitantski Guraj autorice Sapphire prati mladu djevojku iz Harlema. Pisan je kao dnevnik, fikcija, nepismene djevojke po imenu Precious, njenim (BVE) dijalektom. Ona je pretila, HIV pozitivna i ima dvoje djece, zlostavljana je i silovana od roditelja. Određenu renesansu doživljava kao pohađatelj škole za djecu s posebnim potrebama. Počinje se razvijati i izražavati, polako pronalazi potporu drugih. Sve je praćeno promjenom stila pisanja, iz nekoherentnog ubadanja do naracije. Ovaj neobični roman ekraniziran je pod imenom Precious, i zavrijedio dva Oskara; za najbolju adaptaciju te sporednu žensku ulogu.

8) Pisma Posejdonu – Cees Nooteboom

Razmatran za Nobela, više puta nagrađivan nizozemski pisac, pjesnik i novinar Cees Nooteboom započinje ovu knjigu primamljiva omota citatom Wallacea Stevensa „The death of one god is the death of all“. U uvodu opisuje svoj dolazak do odluke da piše Posejdonu, „male zbirke riječi koje izvještavaju o mojem životu“. I to je učinio, zbirke su male, naslovljene, a izvještavaju o autorovim mislima i interpretacijama doživljenog. Osvrće se na vrijeme, na Dantea i Ovidija, glazbu i prirodu. Na kraju knjige možete pronaći slike i djela, odlomke koji objašnjavaju njegova pisma i inspiraciju.

“Pisma Posejdonu knjiga su o Nooteboomovu umu. Ili, manje preuzetno, o tome što taj um čini sa stvarima, susretima i opažanjima te što pisac Nooteboom iz toga stvara. Poetično i pametno.” – Die Zeit

9) Pjesme i proza 1954.–2004. – Tomas Tranströmer

Još jedan Nobelovac kojeg od prošle godine imamo priliku čitati na hrvatskom. Pjesme i proza obuhvaćaju njegov pjesnički opus i neke autobiografske zapise. Do sada je prevođen na šezdeset jezika, i unatoč konciznosti i jednostavnosti njegova jezika, bilo bi ljepše da ga možemo čitati na originalnom švedskom. Ovaj švedski psiholog, prevoditelj i spisatelj uvlači vas u pjesmu već prvim pjesničkim slikama. Fokus mu se s vremenom prebacio s prirode na mračnija osobna razmišljanja, s tradicije na otvoreni stih.

10) Jugoslavija, moja domovina – Goran Vojnović

Jugoslavija, moja dežela originalan je naslov drugog romana ovog mladog slovenskog pisca, provokativan i ironičan. Knjiga nije jugonostalgična, iako tematizira donekle i raspad Jugoslavije, no njegova „Jugoslavija ima neku svoju (emotivnu) geografiju“. Knjiga kroz promatranje života sina Slovenke i srpskog JNA oficira, čija obitelj bila razorena, a sudbina ga vodi po brojnim našim jugoslavenskim krajevima, bocka pitanja kolektivnog sjećanja, okruženja u kojem svi živimo, različitih mentaliteta koji imaju više dodirnih točaka nego želimo priznati. Riječima samog autora, kritizira se i preispituje “neuravnoteženo bratsko klanje koje se tu naokolo ritualno obavlja svakih pedeset godina”.