Grgur Akrap: “Hrvatska slikarska scena je odličan orkestar, ali bez dirigenta”
U Domu hrvatskih likovnih umjetnika otvoreno je treće Bijenale slikarstva, jedinstvena grupna izložba koja predstavlja presjek hrvatske slikarske scene u posljednje dvije godine. Bijenale je pokrenuto na inicijativu HDLU-a 2011. godine kako bi se širu publiku upoznalo s temama, promišljanjima i nastojanjima pojedinih umjetnika, a ovogodišnje izdanje okupilo je 38 umjetnika različitih generacija, naslijeđa i poetika.
Ovom prilikom, razgovarali smo s Grgurom Akrapom, jednim od predstavnika mlađe generacije na Bijenalu. Rođen je 1988. godine u Zagrebu, diplomirao je na Nastavničkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Damira Sokića 2013. godine. Sudjelovao je na skupnim izložbama u Zagrebu i Hrvatskoj, a imao ih je i nekoliko samostalnih. Član je HDLU-a od 2012. godine.
Za početak: kako, kada i zašto si počeo slikati?
Počelo je to u predškolskoj dobi kad je izašao prvi Spiderman, strip u izdanju Slobodne Dalmacije. I prije sam gledao crtiće o Spidermanu, no kada je došao strip, prvi put sam počeo okretati stranice, bilo mi je to fenomenalno. Mogao sam se zadržati na jednoj slici, gledati detalje Spidermanovog kostima ili grimase njegovih protivnika, a još sve to u boji. Ni danas nisam ravnodušan prema tom serijalu Spiderman stripova. U biti, ljubav prema stripu nije prestala. Nakon što je Spiderman prestao izlaziti, počeo sam kupovati Mickeyja Mousea, čisto iz ljubavi prema slici. Međutim, u srednjoj školi mi nije bilo dovoljno samo čitati stripove. Počeo sam ih i kopirati u olovci, htio sam uživati u procesu stvaranja onoga lika kojeg ja inače volim gledati. Jednog ljeta mi je, ne znam kako, u ruke došla biografija Leonarda da Vincija. Čitao sam njegovu biografiju i svidio mi se njegov život i njegov karakter, i tako sam njega počeo kopirati, kao što sam do tada kopirao stripove. Isprva jako loše, sad to vidim, ali tada mi je to bilo super. Zapravo sam preko Leonarda da Vincija odlučio, bio je to drugi srednje, da bih se mogao ozbiljnije početi baviti crtežom.
Krenuo sam na pripreme crtanja kod profesora Igora Modrića, kojemu izuzetno puno dugujem, kao i svojoj profesorici iz likovnog u srednjoj školi, Jasni Košuti, koja mi je i zapalila onaj prvi plamen prema umjetnosti koji i danas gori. Nakon toga, došao sam do Akademije. Prva godina je bila crtanje, što mi je i odgovaralo jer sam s bojom sam uvijek imao problema. Jako sam je volio, ali nikada nisam zapravo slikao, nisam znao miješati boje. Banalan problem pojavio se na prvoj godini Akademije kada sam htio slikati ljudsko lice, ali nisam znao zamiješati boju ljudske kože, jednostavno nisam znao… I to me kočilo. Na drugoj godini sam napokon uspio riješiti taj problem i s dvadeset godina sam počeo slikati. Od tada zapravo ne prestajem. I od tada svaki dan razmišljam o tome, muči me to, slikarstvo je dio mog dana i kad nisam u atelijeru i kad jesam.
Možeš li ukratko opisati svoj proces rada?
Vrlo često počnem s nekom vizijom koja je relativno jasna. Ipak, u procesu slikanja stvari se nekako zakompliciraju i stvori se ponor između ideje koje imam u glavi i izvedbe te ideje, rekao bih, kao neki krivi prijevod. Upravo taj krivi prijevod, ta moja nesposobnost ili manjak volje da izvedem ono što mi je prvotno bilo u glavi jest ono što me najviše zabavlja i jest ono što me tjera da pronalazim nova rješenja. Tako da nikada ne znam gdje ću točno završiti niti kojim putem točno krenuti, to volim prepustiti Onome iznad mene. Taj proces naravno traje mjesecima i to zna biti zamorna borba koja nema uvijek sretan kraj.
Imaš li nekoga tko ti je slikarski uzor?
Jasper Johns. Nisam ga nikad vidio uživo, ali impresionirala me njegova “Meta”, kao i “Zastava”, kao i njegove karte. On je zapravo tim svojim slikama na neki način dokinuo iluziju, dakle slika više nije nešto što predstavlja neki predmet, nego može biti sam taj predmet koji u biti predstavlja. Meta može sama postati meta gađanja. Naravno, bilo bi apsurdno da netko uzme luk i strijelu i počne gađati tu metu, ali i dalje se ne može oduzeti pravo slici da ona možda upravo i jest ono što opisuje.
Što bi izdvojio kao trenutak u svojoj dosadašnjoj karijeri koji pamtiš?
Jedan od najljepših trenutaka moje “karijere” definitivno je nagrada za minijature koju sam dobio u sklopu izložbe Zaprešićkih minijatura koju je organizirala ekipa iz ULS-a. Ta se izložba odvija jednom u godini, obično u proljeće i organizatori su stvarno nevjerojatno predani, obzirni i profesionalni, mislim da mnogima mogu poslužiti kao uzor. Da imamo više takvih ljudi na mjestima ključnim za razvoj kulture, hrvatska bi kultura cvjetala.
Osvrnimo se na tvoje radove koji su trenutno u HDLU-u na Bijenalu slikarstva. Što možeš reći o njima?
To su još relativno svježi radovi i ne znam što bih točno rekao o njima, teško mi je reći nešto suvislo. Primaran cilj bio mi je da se bavim, uvjetno nazvano, duhovnim slikarstvom, odnosno sakralnom umjetnošću, na jedan prikriven način. Dobro, ne baš prikriven, ako frajer ima aureolu, ali druge dvije slike bi trebale biti malo suptilnije. Sve tri vezane su, i cijeli ciklus koji radim, uz Novi zavjet, religijski su orijentirane. Još uvijek promišljam o tome kako recimo svjetovnom slikarstvu može pristupiti bilo tko, s bilo kakvim moralnim kodeksom, kojeg ima ili nema. Svjetovno ne zahtijeva neke moralne vertikale, tipa ako slikaš konja, on kao sadržaj ne zahtijeva neku duhovnu komponentu. Ali sadržaji religijskog tipa, koji su recimo vezani uz Novi zavjet ili Bibliju općenito, po mojem mišljenju, zahtijevaju određenu duhovnu razinu, jer ako se radi bez nje, onda je njen nedostatak vrlo očit. To bi bila poanta tog ciklusa na kojemu još uvijek radim, pokušati pronaći tu neku duhovnu dimenziju. Mene zapravo zanima u kojemu trenutku slika postaje ili prestaje biti duhovna. Utječu li na to boje, kao u primjeru Marka Rothka, koji bez ikakvog sadržaja uspijeva postići neku duhovnost i kontemplativnost, njegove boje praktički imaju svoju unutarnju svjetlost. Ili je to možda sadržaj ukomponiran s bojama? Sve je to slikarski postupak, proces, seciranje koje nije zanimljivo ovako gledano izvana jer je jako sporo i dugotrajno. U suštini vjerujem da postoje zakoni u slikarstvu kao što postoje zakoni u prirodi, a ti zakoni u slikarstvu leže na zakonima ljudskoga duha jer je on onaj koji stvara sliku u suradnji sa Stvoriteljem.
Uz tvoja tri rada, na Bijenalu su još izloženi radovi tvojih kolega. Što misliš o današnjoj slikarskoj sceni u Hrvatskoj?
Na izložbi ovog Bijenala ima puno mojih kolega koje jako cijenim, kao i njihove radove pa mi je iznimna čast da sam i ja tu među njima. Jako mi je zanimljivo vidjeti nas na okupu i osvijestiti činjenicu da u ovome pozivu nismo tako usamljeni kao što obično mislimo. Što se tiče naše hrvatske slikarske scene, mislim da smo izvrstan orkestar, ali bez dirigenta. Nisam siguran je li problem u novcu ili u volji ili možda oboje. Nekada mi se čini da možda previše patimo od trendova i od onoga što je aktualno “vani”, kao da su oni nekakvo mjerilo, to mi stvarno zna ići na živce. Naša je djelatnost specifična upravo po tome što je glavni kriterij osobnost, a ona je definirana mjestom i vremenom u koje je naša osobnost smještena pa je prema tome svaka pomodnost potpuna alogičnost koja vodi do gubitka identiteta samog umjetnika.
Koji je tvoj cilj u daljnjoj karijeri, u kojem smjeru bi želio ići?
Cilj mi je preživjeti kao slikar uz neke manje poslove sa strane. Vidjet ću što će kasnije biti, ali za sada vjerujem u svoj slikarski poziv i uživam u njemu koliko mogu i, naravno, zahvalan sam svojim roditeljima što me još uvijek uzdržavaju i trpe i omogućuju da budem ono čemu težim.
Čestitamo Grguru i želimo mu puno uspjeha u budućoj slikarskoj karijeri! Informacije o ostalim autorima i radovima možete pronaći na službenoj web stranici i na Facebooku.