Treća epizoda serije izložbi “Janje moje malo” obračunava se s institucijama
U petak je otvorena treća epizoda serije izložbi Janje moje malo (Sve što vidimo moglo bi biti i drugačije) kustoskog kolektiva Što, kako i za koga / WHW. Projekt je posvećen nedavno preminulom umjetniku Mladenu Stilinoviću i simultano se odvija u više epizoda, u više galerijskih prostora u Zagrebu. Osim što se time osigurava vidljivost manjih i široj javnosti relativno nepoznatih galerija, čini se kako je suvremena umjetnost kroz ovaj projekt formulirala izraz koji se iz svega glasa obraća publici i vrlo direktno ukazuje na postojeće društvene probleme.
Stilinovićev citat poslužio je kao naslov sedmomjesečnom projektu i tematski se izvrsno dopunjuje s njegovim umjetničkim radom koji se, između ostalog, bavi jezikom i odnosom moći u jeziku. Nakon uvodnog predstavljanja bečke zbirke Kontakt na kojoj se temelji izbor radova i otvaranja pitanja o seksualnosti, procesu starenja i smrti, u trećoj epizodi pojam moći prenesen je u kontekst institucija. Umjetnički radovi razmatraju ulogu institucija kao mjesta koja posjeduju moć modeliranja identiteta, ali i mogućnost njihova otpora istomu.
Autsajderska umjetnost u Galeriji Nova
U Galeriju Nova ulazite privučeni nekom neobičnom znatiželjom za dešifriranjem mnogobrojnih izložaka koji su vidljivi još izvana. Tek nakon nekog vremena shvatite da su zidovi ostali prazni i da je prostor definiran dugačkim postamentom na čijemu kraju, kao neobičan dodatak, stoji zastor. Ovdje se zasigurno računalo na igru pogleda, odnosno između onoga što je vidljivo i onoga što ljudskom oku (a ponekad i razumu) ostaje nevidljivo. Stanete li iza zastora, vidjet ćete različite fragmente misli, osjećaja, riječi i crteža koji djeluju nadrealistički, nepovezano, na trenutke besmisleno. No uložite li malo veći trud u razumijevanje postava, shvatit ćete kako vam se i imaginarni zastor rastvara i upućuje na neke tabuizirane teme poput psihičkih oboljenja.
Spomenuta tema dotiče se lika i djela austrijskog psihijatra Lea Navratila koji je poticao tzv. autsajdersku umjetnost. Zagovarao je prilično kontroverznu tezu o mentalnim bolesnicima koji jedini mogu proizvesti istinski relevantne umjetničke radove jer oni tada nisu sputani obrazovanjem na likovnoj akademiji ili bilo kojom vrstom institucionalizirane prakse. Izložen je manji dio intervjua u kojemu Navratil govori o radu u psihijatrijskoj bolnici Gugging te kratki tekstovi o pacijentima koji sadrže povijest njihove bolesti, poštujući privatnost te se fokusirajući na autorov umjetnički interes. Instalacija je djelo češke umjetnice Eve Kotátkove koja, uz spomenute biografije pacijenata, postavlja i njihove portrete te fragmentirane crteže i propise dijagnostičke prakse. Time ukazuje na vrlo intimna razmišljanja pojedinca u okviru institucije (bolnice Gugging) koja je za vrijeme Drugog svjetskog rata služila kao centar za istrebljenje nepoželjnika. Nemoguće je ne zapitati se: kako nove institucije (misleći na ovaj konkretan slučaj) mogu funkcionirati na naslijeđu starih?
Rad Trokut Sanje Iveković prvi puta je prikazan nakon 1979. godine
Performans Sanje Iveković Trokut izveden 1979. godine za vrijeme Titova posjeta Zagrebu i nakon toga, hrvatska publika je nekako zaboravila na njega. Radi se o izuzetno značajnim fotografijama koje dokumentiraju njen politički protest usmjeren protiv političkog nadzora jedne totalitarističke države. Odmah do njenog rada, gotovo skriven, nalazi se rad Mladena Stilinovića Razgovor s Freudom koji je, osim što vam vrlo lako može promaknuti, izuzetno zanimljiv zbog snažne ideje propitivanja vlastite seksualnosti koja je jedna od dodirnih točaka i sa Sanjom Iveković.
Neuobičajen izlagački prostor u građanskom stanu Softić u centru grada
Nova neobična lokacija stana Softić za izlagačku aktivnost u mnogočemu se razlikuje od uobičajenog white-cube koncepta na koji smo naviknuti. Međutim, pri pritisku na zvono stana Softić bitno je da bilo kakvu ideju o kustosiranju umjetnosti ostavite vani i prepustite se onome što vas dočekuje. Suvremena umjetnost u ovom prostoru miješa se i sljubljuje s atmosferom građanskog stana u centru metropole. Štoviše, one postaju toliko bliske da odjednom više niste sigurni što je život, a što umjetnost, ideja koju je u svom životu i radu utjelovljivao Mladen Stilinović. Prepušteni ste istraživanju i otkrivanju radova, značenja i konteksta.
Video-radovi kolektiva BADco. temu treće epizode slijede u propitivanju odnosa rada, produktivnosti i institucionalizacije suvremenih umjetničkih praksi. Slikarska platna umjetnice Ashley Hans Scheirl postavljena su na stolicama ili naslonjena uza zid, što ponovno redefinira naše uobičajene stavove o galerijskom prostoru. Na kraju krajeva, možemo se upitati: kako se muzeji ili galerije kao institucije uklapaju u širu sliku funkcioniranja današnjeg društva?
Tabuizirane teme i njihovo promišljanje
Serija izložbi Janje moje malo (Sve što vidimo moglo bi biti drugačije) iznimno je vrijedan projekt koji suvremenu umjetnost postavlja pred posjetitelja na neuobičajen i zanimljiv način. Teme s kojima se nosi treća epizoda, poput psihičkih bolesti, naslijeđa institucija i njihove budućnosti, još uvijek su prilično tabuizirane, pogotovo u hrvatskom društvu. U posljednje vrijeme značajniji korak prema njihovoj vidljivosti napravljen je postavljanjem predstave Dnevnik jednog luđaka u Sceni Ribnjak, uz maestralnu izvedbu Ozrena Grabarića koji je interpretirao Gogoljev predložak i prikazao čovjeka oboljelog od shizofrenije. Uz to, 2014. godine otvoren je Muzej psihijatrije u Vrapču koji opisuje rad bolnice i način na koji se nekada provodila hospitalizacija, a pojašnjava i proces liječenja.
Spomenuti projekti itekako su bitni jer, baš kao sa slučajem zastora na izložbi u Galeriji Nova, pokušavaju otvoriti pogled i senzibilizirati javnost za ono što smatramo drugačijim. Zato ću, u nadi kako će ovakve teme potaknuti razgovore i promišljanja, završiti citatom rada koji se nalazi u izlogu Galerije Nova: Kupujem hrabrost, odlučnost, borbenost, sigurnost.
