Božo Vrećo (Lisinski): Osjećaji ne znaju jezike, oni govore kroz sevdah
Osebujni bosanski pjevač još jednom je zapanjio publiku u Lisinskom dobitnom kombinacijom melankoličnog modernog sevdaha i moćnog pratećeg benda. Vrećo i dalje posjeduje jedinstven senzibilitet pun patosa i iskrenosti koji ga je i proslavio, ali je pokazao i novu, dinamičniju narav u svojoj scenskoj izvedbi.
“LISINSKI je sinoć ‘gorio’ od ljubavi! Od emocija, strasti, prštao od energije, kakva čudesna nadnaravna noć! Vaši aplauzi, ovacije, zagrljaji, vaše suze i pjevanje u glas, vaši osmjesi, Zagreb koji me obožava i ljudi koji će preći kilometre i kilometre da dođu na moj koncert.”
Ovako je Božo Vrećo pisao na svom Instagram profilu nakon koncerta, i nije bio u krivu.
U 2 sata koncerta podigao je publiku na noge nekoliko puta svojim savršenim opernim glasom koji kao da je autotune-an, čist kao voda, a prodoran kao rakija. Iza njega je svjetski bend, i po podrijetlu i po kvaliteti. Toliko su uigrani i potkovani da zatvorenih očiju odaju dojam nekog big banda s duplo više glazbenika na pozornici. Iz njihovih prstiju i pluća moglo se čuti svakavih utjecaja, od tradicionalnog sevdaha i melosa, bliskoistočnih bubnjarskih dionica, venecijanske harmonike, ali i swinga, jazza, bluesa i soula.
Vrećo ne skriva svoje osjećaje ni u stihovima ni u obraćanju publici, a najuzvišeniji su mu ljubav i iskrenost. Sve sam to znao i prije godinu i pol kada sam ga prvi put slušao uživo na istom mjestu, ali nisam iskusio. Veliki skeptik kakav jesam, ušao sam u dvoranu kao pratnja svojoj djevojci sa stavom “neka i ovo brzo prođe”. Već nakon nekoliko pjesama sam počeo preispitivati svoje predrasude, a do kraja koncerta sam bio preobraćen. Koliko god dobar bio njegov bend, vjerujem da oči publike nisu pratili instrumente, nego onog koji sve pokreće.
Neponovljiv talent i pojava
On je toliko nesvakidašnja pojava da jednostavno plijeni pažnju, a publika ga proždire u svakom ispuštenom tonu, pokretu i gesti. Kad Božo pozove na pljeskanje, svi plješću. Kada prođe ili zapleše kroz publiku, sve glave se okreću u njegovom smjeru. Mobiteli neprestano slikaju i snimaju, a pred kraj su emocije proključale pa više nitko nije ni sjedio.
U čemu je tajna ovog čovjeka u haljini, osobe koja se izjašnjava kao muškarac i žena u jednom tijelu? Je li to samo mađioničarski trik, opsjena? Ili kazališna predstava za publiku, s tim šarolikim glavnim likom koji se uvija i izvija, vrti, cupka i ‘headbanga’ u kaftanima i stiletto štiklama? Vjerujem da je više od toga. Božo širi ljubav i razumijevanje – nitko ne bi mogao neiskreno pjevati na toliko osoban način. Bilo da pjeva a capella na intimnijim pjesmama poput Ko li noćas miluje ti kosu ili Crne oči ili u žestokoj pratnji Pašane ili novije Bismillah. A publika voli dobru predstavu. Zato Vrećo i dalje puni svjetske dvorane – u isto vrijeme je i umjetnik bez pretenzija, i prvoklasni showman.
Udah, izdah, sevdah
On je došao ispričati nam svoje priče o izgubljenim i neprežaljenim ljubavima. Njegovi tekstovi bi u nekoj drugoj kombinaciji zvučali “treš” s goblenom probodenim od klasičnih motiva sevdalinki: voljena osoba, bol u srcu i duši, žaljenje, čeznuće za dodirom, mirisom ili blizinom. Nisam mu čitao tekstove nego ih slušao, pa me nije krivo odveo jednostavan izričaj njegovog sevdaha koji na trenutke čak postaje i repetitivan. Tu u spas dolazi njegov anđeoski glas, a sam sadržaj polako tone u drugi plan. Mnogo je bitniji osjećaj kojeg nam on prenosi pa vjerujem da je i strana publika iskusila istu stvar bez obzira što nisu razumijeli jezik.
Od sevdaha nam se punilo srce, a duša bila spremna zaplesati. Na kraju i jesmo, na dvostruko izvedenoj Pandori, u kulminaciji zajedničkog pjevanja i instrumentalne virtuoznosti (eurovizijski tekst ćemo zanemariti). Zahvalio se voljenom Zagrebu puno puta i izrazio želju da se idući put sretnemo na nekom drugom mjestu, npr. nekoj tvrđavi. Šibenski sv. Mihovil ili dubrovačka Minčeta čine se kao idealne lokacije za koncert ovakvog karaktera, a pomisao na publiku koja može stajati, đuskati i otići do obližnjeg šanka sigurno bi dodala ionako elektriziranoj atmosferi.
Zašto više vjerujemo muškarcu u haljini nego drugima? Zato što se ne boji podijeliti svoje osobne tragedije s publikom. Slobodniji je od većine koja se ne bi usudila hodati u njegovim cipelama čak i kada bi imala podaren takav glas. Vraćamo se na staru priču o kokoši i jajetu kad se zapitamo bi li Vrećo otkrio sevdah bez da je imao teško djetinjstvo. Njegov se svijet okrenuo naglavačke, pa on sad zauzvrat okreće i naš. Valjda tako stvari idu u velikoj veš mašini koja je naš svijet – u krug.
