Komentar: Oni su grupa mog života, oni su Mašinko

Prije dva dana Mašinko nas je počastio s čak dva koncerta u Vintage Industrialu u sklopu proslave 10. rođendan albuma “Svugdje je doma, ali lijepo je najljepše”, koji je svojevremeno bio objavljeni i s društvenom igrom, personaliziranom verzijom cugopola. U četvrtak smo ih slušali sa zagrebačkom Frakturom Mozga, a u petak, na rasprodanom koncertu, s osječkim Debelim Precjednikom.
Mnogi neće osjetiti težinu tih deset godina, ali svi oni koji od samih početaka dolaze na Mašinkove koncerte, oni koji stare s Mašinkovim pjesmama pod ruku s osmijehom na licu znaju o čemu govorim kad kažem da je ovih deset godina prošlo brzo i značilo jako puno. Ovo možda neće biti priča o Mašinku kao bendu, ali će vam biti jasno zašto toliko volim punk i Mašinko i zašto su oni grupa mog života.
Kako započeti priču o bendovima koji su mi promijenili život?
Slušali smo taj punk od srednje škole, doduše neke starije bendove poput Gužve, Debelih, Dolibasije, Mikrofonije i KUD Idijota. U trećem razredu srednje sam se za vrijeme dežurstva “skompala” s dvojicom tehničara koji su bili skejteri – prijateljstvo se rodilo zbog zajedničkih glazbenih interesa, naravno. Tako sam, kao jedina gimnazijalka, ušla u njihovu ekipu – primali su sve koji ne slušaju cajke, a takvih je u Sesvetama u gimnazijskoj smjeni bilo stvarno jako malo. Tu je moj društveni život počeo lagano i sramežljivo cvasti i nepovratno se isprepletati s glazbom. Konačno sam pronašla prijatelje s kojima sam mogla dijeliti ljubav prema glazbi.
Djevojka sa sela, kakva sam bila, i iz kuće specifičnih odgojnih metoda (na kojima sam danas jako zahvalna), nisam mogla ići na koncerte sa svojom ekipom, a pogotovo ne 2009., kad se nisam uspjela upisati na željeni fakultet pa sam pauzirala godinu. Ipak, kad smo čuli da na IDEŠ? festivalu svira Mikrofonija, na to smo morali ići. Ekipa je kupila karte, a ja sam nagovorila tatu i baku da me puste. Festival se održavao od 19. od 21. lipnja (2009. godine!) na Savskom nasipu u blizini Jankomirskog mosta, s tim da je nas zanimao samo prvi dan. Pazite ovaj lineup – TBF, Ajs Nigrutin & Timbe, Antenat, Mikrofonija, Picksiebner, Diverzija (osječki bend), PCP, Kinoklub (<3) i Kaucija.
Osim što smo već štovali Mikrofoniju i slušali Diverziju, točno tada sam se oduševila Antenatom i Kinoklubom. Kronologiju događaja koji su uslijedili, a koji su duboko pogodili underground punk scenu znate, sjećam se da je prijatelj Picek bio jako potresen Tuninom smrću, svi smo tih dana bili tužni iako ga nismo osobno poznavali.
Fast forward – povratak punku
Godine su prolazile, ekipe su se mijenjale i otkrivala se nova glazba, život nas je nosio dalje, preselila sam se u sam centar Zagreba i lagano počela upoznavati scenu. Do 2012. sam ostavila za sobom glam ekipu i prestala pohoditi trešnjevačke garaže i neka više ili manje opskurna mjesta, od kojih neka danas više ne postoje (Tko se sjeća GKČ-a još?) u želji za live svirkama nekog drugog tipa osim hard rocka i heavy metala. Ušla sam ponovno u neke skate/ekstremni sportovi krugove, a skejt je uvijek bio povezan s punkom (R.I.P. koncerti kod SC Poola). Tu sam se ponovno vratila svojoj ljubavi iz srednjoškolskih dana – punku.
2013. godina je svakako bila prekretnica za mene, do tada sam već vrlo aktivno nadoknađivala propuštene izlaske i koncerte za kojima sam plakala za vrijeme tinejdžerskih godina. S frendicom s faksa sam odlazila u Mediku na HC svirke, slušalo se svašta, ali počeo se živjeti punk i aktivno obožavati Mašinko. Na pokretnim stepenicama na izlasku iz pothodnika/Importannea na putu kući iz Močvare jedne večeri, krajem ljeta sad već davne 2013., nisam ni znala što će za mene značiti susret s dvojicom neznanaca, par pošalica, pružanje ruke i upoznavanje. Poznanstvo se pretvorilo u prijateljstvo, a krug poznanika se širio i proširivao svakim novim punk koncertom ili druženjem na koje me ekipa zvala.

Kasnije je ispalo kako je jedan od njih iz Frakture Mozga, a drugi iz Judettea (neprežaljeni bend), a moji prijatelji odjednom sve redom po punk i rock bendovima zagrebačke underground scene. Do 2014. sam upoznala cijelu ekipu iz Cunami bukse, punk scena je te godine posebno bujala i bilo je tako dobro biti živ i dio trenutka, na neki način osjećala sam se privilegiranom. Bendovi su podržavali jedni druge, odlazili na koncerte jedni drugima, ti ljudi iz tih bendova su bili divni prijatelji, uvijek spremni pomoći, toliko topli i veseli ljudi.
Sva ta ljepota oko mene nagnala me da se prijavim na Ziher i pišem o svim tim divnim ljudima i super koncertima na koje sam išla, htjela sam da cijeli svijet zna kako dobre prijatelje imam – dobro, znala sam da neće cijeli svijet znati, ali barem dio Zagreba, tih par desetaka ljudi koji će pročitati moje tekstove, netko. To sam odlučila nakon jednog punk giga u Greyu i sjećam se te večeri kao jučer, a najveća podrška u odluci bili su mi upravo Perica iz Mašinka i Gradski iz Kurvi.
A sad malo o Mašinku
Tamo negdje prvom polovicom 2014. pridružujem se Ziher timu i počinjem pohoditi koncerte na skoro dnevnoj bazi. Bilo me je svugdje, ponekad i po 5 dana u tjednu, a odmarala sam nedjeljom. Iste godine Mašinko je objavio svoj drugi samostalni album „Svugdje je doma, ali lijepo je najljepše”, album je izašao u varijanti vinila s društvenom igrom – Mašinkovom inačicom cugopola i bedž figuricama članova benda. Samo su nam davali novi razlog za obožavanje.
Koncert koji ću sigurno još jako dugo pamtiti je onaj iz 2014. u Klubu. Ako me pitate zašto baš taj koncert teško mi je na to odgovoriti. Za vrijeme koncerta doživjela sam poseban osjećaj euforije, osjećala sam zajedništvo, nije bilo važno to što smo svi bili mokri i znojni, pod tim svjetlima reflektora svi smo bili poput prijatelja i svi smo bili jedno. Dio tog sentimenta osjećam na svakom koncertu Mašinka i lice mi se ozari čim vidim poznato lice iz publike s tog posebnog koncerta – a vidim ih mnogo i često, jer svi i dalje posjećujemo koncerte našeg najdražeg benda.

Možda griješim, no čini mi se da je prvi nastup Mašinka u Vintage Industrialu bio 2015. godine. Vintage Industrial je cijeloj Dostavi Zvuka, pa tako i bendu Mašinko, a i meni samoj, postao jako važno mjesto u gradu. Za nas to nije obični alternativni klub, za nas je to mjesto poput drugog doma, mjesto u kojem se osjećamo sigurno i slobodno. Na djelatnike gledam kao na širu obitelj. Upravo zbog toga mi je bilo neizmjerno drago što se proslava 10. rođendana albuma “Svugdje je doma, ali lijepo je najljepše” održala baš tamo uz potporu prijatelja. U jedinom klubu na ovom svijetu u kojem se osjećam kao kod kuće, jer svugdje je lijepo, ali Vintage je kod kuće. Proslava rođendana albuma bila je upravo onakva kakvom ju možete zamisliti – vesela, emotivna i srčana.
Zašto baš Mašinko?
Nemam više baš puno riječi kojima bi mogla opisati zašto volim Mašinko. Imam osjećaj kao da sam kroz godine sve već izgovorila i da nema više tih riječi koje bi makar približno mogle prenijeti moj sentiment i osjećaje.
Svatko ovdje od nas ima priču o neidentificiranom alkoholnom objektu koji je otvorio poput Pandorine kutije i ulio u sebe, izazvao ponor svjetova u svojoj glavi pa je mamurluk liječio Nadom od Gabi Novak i sokom od rajčice. Svi prolazimo kroz smilje i bosilje da dođemo do svog dnevnog cilja, bio to krevet u koji se jedva čekamo srušiti na kraju napornog radnog dana ili birtija u kojoj pristojno nastavljamo alko-maraton.
Živimo svoje živote i ne zanima nas što drugi govore iako nas njihove riječi često tjeraju da se zatvorimo u mračan podrum, ali brzo shvatimo da je pametnije svratiti do obližnjeg kafića, gdje svatko zna tvoje ime, i podijeliti čašu, dvije, tri, sedam s instant-stečenim najboljim prijateljima.
Svi smo se barem 37 puta u životu zaljubili u nekog tko nam je stao na žulj dok smo đuskali u najdražem klubu. Prošli smo nesuđene ljubavi, zaljubljivali se ponovno, skupljali smo uspomene po gradovima s prijateljima i tražili taj mali komad svog privatnog raja u ovom užurbanom svijetu punom stresa, nepravde i nesreće… Album “Svugdje je doma, ali lijepo je najljepše”, govori o svemu tome poprilično i nimalo, a taj izričaj s kojim se svatko može povezati an osobnoj razini se nastavio i na svim sljedećim studijskim ostvarenjima. Kad idemo van je postala himna jedne subkulture, a kao osobni favorit s albuma teška srca bi izdvojila pjesmu Pogledaj me u oči kao najemotivniju numeru i onu s najljepšim back vokalima.
Pa da na kraju ovog zbrčkanog teksta dođemo do odgovora na pitanje zašto baš Mašinko. Zato što, osim što su predivni ljudi, oni su talentirani propovjednici životne filozofije pretočene u pjesmu i čine to iskreno, bez kamufliranja, pretvaranja i skrivanja nesavršenstva. Nema boljeg i čišćeg od toga.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.