Vida Žagar: „Shvatila sam da više volim tražiti priče nego ih stvarati“
Omiljen profesor s fakulteta, čovjek koji je sa svojim predavanjima i znanjem znao prenijeti studentima ono što je bitno, a opet sačuvati čovječnost u svojim izlaganjima, naglo je obolio. I dok bi se mnogi pouzdali u druge koji će obaviti teži dio posla, studenti zagrebačkog profesora Krešimira Mikića nisu čekali. Na stotine adresa poslali su zahtjeve za donacijom kako bi pomogli svom profesoru, prijatelju Stevena Spielberga i Martina Scorsesea, koji je često pomagao i van svog radnog vremena na studentskim projektima. Novac za liječenje se ubrzo skupio. Kako se glas o njegovoj bolesti širio, tako se i cijela situacija pomalo mijenjala. Bolest nikad nije postojala, a studenti… a što će nego se na najbolji mogući način osvrnuti na cijeli događaj i dati mu svoj pečat?
Vida Žagar, redateljica dokumentarnog filma Najbolji profesor filma na svijetu, u svom prvom dugometražnom filmu, ujedno i diplomskom radu, predočila nam je pomalo nevjerojatnu priču o desetljećima skrivanja, manipulacije i klasičnog hrvatskog stava „ne bi štel mešati“. U priču su uključene stotine, ako ne i tisuće osoba – od onih koje su progovorili do onih koji su šutjeli. Žagar je jedna od onih koja nije mogla šutjeti te je s autorskom ekipom (Patrik Pažur, Matija Benić, Anton Weisz, Dino Divković, Arian Peharda) rekonstruirala događaj kojim su se nedorečeno bavili i nacionalni mediji, ali i što je još bitnije, u centar zbivanja dovela je pitanje koje se svi možemo zapitati – kako je moguće da kolektivna šutnja traje tako dugo? Kako je moguće da mnogi u hrvatskom filmskom svijetu, danas i na pozicijama moći, nisu spremni govoriti o anomalijama unutar sustava?
Izmišljena bolest bila je samo vrh sante leda koju počinjemo otkrivati, a sve ono što slijedi samo je još jedna klasična hrvatska tragedija, zamotana u ruho „kako je, tako je“. Više o svemu saznali smo u razgovoru s redateljicom Vidom Žagar.
Za početak, da malo dovedemo stvari u vremenski slijed. Tijekom 2019. započinje cijela priča, kako se bližio kraj godine tako su se laži sve više otkrivale. Brzi prijelaz na 2023. – tijekom diplomskog studija započela si rad na dokumentarnom filmu. Je li to pravilan slijed događaja ako sam dobro pohvatao?
Krajem 2019. upisivala sam drugu godinu fakulteta i profesor Krešimir Mikić mi više nije predavao. Kronologija je sljedeća. U kolovozu 2019. Mikić traži novce za Muzej filma. Moja obitelj daje mu novce. Dva mjeseca kasnije, početkom listopada, on na Facebook stavlja objavu u kojoj navodi da boluje od leukemije. Ono što u filmu nedostaje, a nismo uspjeli prikazati je period od mjesec dana gdje mi, studenti, pokušavamo doći do novaca bez da to bude javno skupljanje. To nam tada nije izgledalo alarmantno i davao nam je dobra objašnjenja da bi to utjecalo i na njegov rad na fakultetu, da ga je sram pa ne želi da se to pročuje. Vrlo je bitno naglasiti da je Mikić sam objavio humanitarnu kampanju.
Mi smo nedugo nakon proveli cijelu noć za laptopima da ubrzamo proces skupljanja novca te smo slali link s informacijama o bolesnom profesoru na stotinu e-mail adresa. Objavio nas je prvo Jutarnji list, a zatim svi ostali. Novci su se skupili unutar 48 sati, a zatim su krenuli i negativni komentari o profesoru za koje isprva nismo vjerovali da su mogući. Tada me majka upozorila da moramo pričati jer je ona počela istraživati cijeli slučaj. Sve se to odvijalo od studenog 2019. pa do kraja godine, a onda je emisija Provjereno u siječnju 2020. napravila reportažu. Tu je nekako stala priča s naše strane i doneseni su neki zaključci.
Upisala si studij režije i produkcije na VERN-u, planirala si i na Akademiju, ali kasnije se pokazalo da si zadovoljna s VERN-om. Kada je došlo do prvog susreta s Krešimirom Mikićem i kako su izgledala ta njegova predavanja? Vidimo u filmu da su mnogi tvoji kolege, kao i ti, bile oduševljene njegovim načinom izlaganja i predavanja.
Tu je više stvari bitno. Njegova predavanja koja se vide u filmu su iz 2012. godine. Tada se u Zagrebu radio projekt Po miseca kulture. Radila su se gostujuća predavanja pa je tako Mikić održao predavanje pod nazivom „Film je moj život“ na jednom fakultetu. Profesor je nama predavao teoriju filma i fotografiju pa nije govorio toliko o sebi. Po satnici smo na prvom semestru s njime provodili najviše vremena pa se oblikovao u svojevrsnog razrednika. Sve njegove titule, biografija, Hollywood, Spielberg itd. obogatili su sliku o njemu, ali nisu bili nikome od nas ključni zašto smo ga obožavali. Imao je specifičan način predavanja. Osobno mi je otključao, nakon četiri godine medijske srednje škole, što jest filmski jezik. Uviđala sam stvari koje prije nisam uspjela, kao profesor mnoštvo je toga konkretizirao.
Na kolegiju fotografije bio je prva osoba koja je moje radove kritizirala. I to mi je nakon srednje škole zaista trebalo jer je nedostajalo da se razvijam. Uz same pohvale nisam mogla poboljšati svoj fotografski rad. Nekad je bio zadovoljan, nekad je bio strog prema radovima, ali dao je poticaj za moj daljnji razvoj.
I kao zadnje, bio je jako involviran u sve čime smo se bavili i van njegovog kolegija. Bio nam je mentor na filmu koji smo radili, bavio se time van svog radnog vremena i bili smo mu na tome iznimno zahvalni. Cijela ta farsa oko njega ne bi ni prošla, da on nije bio toliko investiran u svoje studente i da nije bio takav profesor. Zato smo mu vjerovali.
Kada je pala odluka da ćeš snimati dokumentarni film?
To je krenulo obrnuto od onoga što se inače očekuje, barem od onih koji romantiziraju kako se snimaju filmovi. Tijekom fakulteta razvila sam interes prema dokumentarnom filmu i htjela sam istražiti je li dokumentarni film nešto gdje se autorski vidim. U igranom filmu se režijski nisam vidjela niti ga shvatila kao poziv.
Dokumentarni film se percipira kao dosta jeftinija i jednostavnija forma. Nažalost to je tako u industriji, iako ne može biti dalje od istine. Snimanje reportaže je jeftinije, naravno, ali u ovom slučaju naš film ima scenografiju i kostimografiju, malo smo produbili ono što dokumentarci jesu. Teško mi se složiti i s tim kad se kaže da su jednostavniji za snimiti, što naprosto nije istina. Na set dokumentarnog filma rijetko kad dođeš i dobiješ ono što želiš, za razliku od igranog filma gdje je zacrtan scenarij.
Zbog svega toga, dobila sam zadatak da snimim dugometražni film. Kada sam s mentorom Nebojšom Slijepčevićem razgovarala o mogućim temama, došli smo do zaključka da je priča o profesoru Mikiću jedina koja može popuniti duži metar. Naravno, ja sam tu imala i svoju motivaciju. Bilo je jasno da mu ljudi nakon Provjerenog i površnog guglanja više neće posuđivati novac. Ali mene je strašno proganjalo pitanje – kako je to mogao raditi 40 godina? Tu je bilo pitanje odgovornosti, ne samo medija i institucija, već filmske industrije, fakulteta i ostalih.
Koliko je bilo teško naći sugovornike? Vjerujem da prijatelji i kolege s fakulteta nije bilo problem nagovarati jer su htjeli pokazati što se uistinu dogodilo – kako si dolazila do ostalih?
Dosta je ljudi odbilo sudjelovati u filmu. Jednostavno nisu željeli sudjelovati. Neki su već prešli preko toga, nisu se željeli vraćati u prošlost, neki zbog srama. Jako puno ljudi koji su odbili razgovor dolaze s Akademije, a još su od osamdesetih godina znali što se događa. Većina njih dala je odgovor da „nisu oni osobno bili uključeni u te priče“, već da su „samo čuli“ pa im je sada bilo „glupo blatiti nekoga o nečemu što su samo nagađali“.
Bilo je tu ljudi do kojih smo došli i koji su rekli da znaju tko je profesor Mikić, što je radio, ali mu se osjećaju dužni jer ih je on ‘oblikovao’ i potaknuo da se bave filmom. Imala sam pred sobom osobu koja je rekla da mi može stati pred kameru, ali da će govoriti isključivo afirmativno o profesoru. Pola istine nisam htjela.
Smatraš li da Mikić, iako je u mirovini, još uvijek ima moć u akademsko-filmskom svijetu? Je li ustvari on imao neku moć i veze ili je to bila još jedna od njegovih bajki?
Njegova moć sada je demistificirana, iako je prije on tu moć imao isključivo nad studentima. Baš zbog toga što su drugi znali i šutjeli, on nije mogao daleko napredovati u karijeri, barem u hrvatskim filmskim krugovima. Jedno vrijeme bio je urednik u Hrvatskom filmskom savezu. Oni objavljuju različite eseje i znanstvene članke. Tada je bio prijavljivan tadašnjem predsjedniku Peterliću jer su shvatili da prevodi članke s engleskog jezika i ‘prodaje ih’ pod svoje. Minutažom je Mikić najviše u filmu, ali mene brinu svi ostali ljudi s kojima je radio desetljećima.
Najveća ironija svega je da sada, nakon izlaska filma, mi se javljaju ljudi koji znaju još detalja oko cijele priče. Kao autora me to užasno proganja jer znam što je sve još moglo biti u filmu, ali je sada gotovo.
Danas su popularni nastavci…
Nema šanse, nema teoretske šanse. Gotova sam s ovom temom zauvijek. (smijeh)
Tvoja majka, Martina Lipovac, imala je jednu od ključnih rola u cijelom slučaju pa tako i u dokumentarcu. Osim šireg aspekta dokumentarnog, tako se cijela priča ustvari bavi i tvojom obitelji koja je bila duboko pogođena svime što se dogodilo. Kako si uspjela tijekom snimanja odvajati taj dio da ne budeš previše subjektivna prema cijelom projektu?
Dokumentarni film nikad nisam radila iz osvete. To mi nije bila motivacija. Njegova slika se te 2020. godine potpuno raspala i nisam imala dužnost raščistiti slučaj. Željela sam postaviti pitanja.
Dokumentariste smatram ljudima koji bi trebale biti najviše znatiželji oko svega što se događa. Ne mislim da je dokumentaristima zadatak ukazati na istinu jer bi to podrazumijevalo da smo sigurni što je istina. Mi isto tako nagađano što je istina sudeći prema svom iskustvu, kao i svi drugi. Naš je zadatak da postavimo pitanja u situacijama u kojima smatramo da je to nužno, a onda neka publika procijeni koju će istinu prihvatiti.
Aktualno, globalno ili lokalno – ja ništa ne znam i idem postavljati pitanja. U ovom slučaju za sve što se dogodilo odgovornost je i na Mikiću, i na meni, i mami, ljudima koji su šutjeli… na svima je odgovornost. Ne mogu tu izdvojiti samo jednu osobu. Pitanja su kako, zašto i kada. To je bila primarna motivacija za snimanje filma.
Naša, obiteljska priča se tu pokazala ključnom. Da moja obitelj i ja nismo pali na priču o ”Muzeju filma” i da nismo posudili novac, vjerojatno se sve ovo ne bi dogodilo. Kada je dva mjeseca nakon Muzeja objavio da ima leukemiju, postalo je sumnjivo jer su novčani prioriteti bili totalno pobrkani. Bolestan si, a radiš na otvaranju muzeja i tražiš novce? Majka da nije posudila novce sigurno ne bi krenula preispitivati njegovu pozadinu.
Novac za Muzej je vraćen, taman pred vrijeme kada je majka već imala napisanu prijavu (koja nikad nije poslana) DORH-u, dok se novac iz kampanje o leukemiji automatski povukao nakon što nije priložio medicinsku dokumentaciju, ali bilo je tu puno privatnih uplata na njegov račun i to se nije moglo vratiti.
Iz novinarske perspektive, dokumentarac je prikaz i istraživačkog novinarstva. Vidi se da s Matijom Benićem sveobuhvatno prolaziš novinsku arhivu u Nacionalnoj knjižnici, kopate po stvarima iz prošlosti, s obzirom da podataka na webu nije bilo toliko. Kako je tebi izgledala ta potraga za člancima i vijestima starima preko 35 godina?
Dobili smo informaciju da Vjesnik ima arhivu u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Čak su nam i ljudi tamo pomogli s traženjem. Uz Vjesnik pretraživao se i Večernji list.
Mi smo tražili slučajeve tj. vijesti od 1986. do 1988. te smo naknadno tražili i 1989. godinu. Nismo našli ništa. Kasnije sam saznala da je Vjesnik imao dva različita izdanja. Izbacili bi jedne novine koje su išle nakon 18 sati, a ujutro bi izašlo izdanje s novim vijestima. Shvatili smo da nema šanse da je sve to arhivirano. Ili je izgubljeno. Cijeli proces traganja bio je interesantan, ali užasno umarajući, na kraju i poražavajuće ako ništa ne nađeš.
Na kraju filma imao sam osjećaj, točnije, zapitao sam se – kako takvi ljudi poput Krešimira Mikića opstaju na ovom svijetu s takvim višedesetljetnim lažima. Imaš li ti odgovor na to pitanje nakon cijelog procesa?
Primarno zbog kolektivne šutnje. Danas se ljudima plasira kriva ideja dobrote i što biti dobar jest. Mikić se prikazivao žrtvom, od institucija do bolesti. Danas se razbacujemo s empatijom na krivim mjestima i ona je počela dobivati krivu interpretaciju.
To je i strašno opasno jer nas baca u iluzije. Ljudi nekom uplaćuju novac jer se osjećaju bolje. Smatram da je naivnost i krivo poimanje dobrote jako opasno.
Je li proces snimanja onda na tebe na neki način djelovao i katarzično? Snimanje filma, stalni razgovori o tome, pronalaženje informacija, komunikacija sa žrtvama…
Definitivno je bilo korisno. Kako je prošlo neko vrijeme od skandala, posložila sam kockice i pomirila se sa situacijom. Ono što je ovaj film pomogao je taj da je od Mikića stvorio lika. Toliko smo ga gradili u filmu da je on u nekom trenutku prestao biti prava osoba, već je postao filmski lik, što je i sam radio u životu. Naravno, tu je i autorefleksija.
Kada sam jednom profesoru s fakulteta otkrila ideju za film rekao mi je sljedeće: „Kolegice, jako je korisno da autori preko filmova rade svojevrsni egzorcizam i to je jako dobar potez“.
Godinu i pol kasnije opet smo se vidjeli na faksu i pitao me kako ide snimanje filma, a mi smo bili u teškoj montaži te ju sigurno radili još pola godine. Tada se nadovezao: „Egzorcizam ne bi trebao tako dugo trajati“. (smijeh)
Kako ste riješili budžet filma? Je li bilo problema pri nalaženju financijskih sredstava – to se danas čini kao Sizifov posao za mlade autore.
Dio toga je došao od HAVC-a. Sve ostalo je dobra volja i volonterstvo. Većina stvari bila je naša. Stari televizor s Njuškala platila sam 50 eura iz svog džepa (smijeh). Može se, uz određenu dozu odricanja, entuzijazma.
Osjećaš li razočaranje što vam ostali, koji su znali o kakvom se slučaju radi, nisu upozorili na njegovu prošlost i obavijestili vas o tome?
One koji su bili žrtve mogu razumjeti. Drago mi je što je film uspio potaknuti dijalog o tome. Nakon projekcije u Zagrebu (Cinehill na bisu u Petom kupeu) dogodio se terapeutski sat. Na Q&A se javilo desetak ljudi koji su pričali o profesoru. Zasigurno su ljudi sada dobili hrabrosti govoriti o nečemu što ih je očito mučilo tijekom života. Kada netko vidi druge ‘naivčine’, sigurno si misli da onda barem nije bio jedini u tome pa mu je lakše izbaciti to iz sebe.
Razočaranje su određeni ljudi u filmskoj industriji koji su sve znali, nosili informacije ‘na svojim leđima’ i nisu rekli ni poduzeli ništa u vezi toga. Oni nose debeli dio odgovornosti za sve što se dogodilo.
Vrlo simbolično je da ti je mentor bio Nebojša Slijepčević, član Američke filmske akademije, nositelj nominacije za Oscara, uvaženi član u filmskom svijetu, ali i osoba koja godinama snima filmove o potlačenima i manjinskim skupinama – čini mi se to kao neka poetska pravda na kraju svega.
Da, ustvari postao mi je mentor diplomskog rada i prije nego što je sve to krenulo oko njega (op.a. “Čovjek koji nije mogao šutjeti”). Majka mi je tijekom snimanja filma obratila pozornost na to koliko je sve apsurdno – da snimam film o nekome tko se predstavlja članom Američke akademije, a mentor mi je stvarni član.
Ovo ljeto prošla si s filmom i festivale, ponajprije Cinehill – čini mi se da se o filmu počelo govoriti, da je dobio pažnju, nažalost, sama i priča pomalo prekasno, ako se gleda dugogodišnja pasivnost ostalih novinarskih redakcija, ljudi iz svijeta filma, akademika koji su trebali reagirati.
Nakon svake projekcije dobili smo zaista puno dobrih komentara. Makar ne vjerujem da je to čista slika jer ti rijetko tko nakon filma priđe i kaže da mu se film ne sviđa, iako vjerojatno postoje takva mišljenja.
Iznenađena sam količinom ljudi, publika dobro diše s filmom. Cilj s publikom je ostvaren. Svejedno, meni će do kraja autorski i producentski biti cilj tražiti kompromis između komercijalnog i art filma. Žanrovski film u Hrvatskoj ne može postojati jer smo premalo govorno područje. Privatno ulaganje tu ne postoji.
Ne sviđa mi se odgovor da se trebaju snimati ‘festivalski filmovi za sebe’. Od scene za scenu. To mi nije poanta. Publika neke stvari može vidjeti i bolje od nas jer nije ‘unutra’ svakodnevno. Autori to ponekad doživljavaju kao „spuštanje na razinu publike“. Što uopće to znači? Taj stav ne mogu shvatiti. Mislim da je sjajno u svemu tome da te može ocjenjivati netko tko po cijele dane ne gleda samo filmove, već je i pomalo odvojen od tog filmskog svijeta.
U „Najboljem profesoru filma na svijetu“ koketirali smo s true crime žanrom, ima i autorskog izraza, nije reportaža… Pokušali smo pronaći middle ground i po reakcijama publike, čini mi se da smo uspjeli.
Možeš li malo više reći o tome kako te privukla filmska umjetnost? Kada je sve počelo? Znam da si radila na filmu Povjerenje u režiji Matije Benića iz 2021. godine. Kako je izgledalo tvoje filmsko iskustvo prije upisa fakulteta?
Upisala sam srednju školu, smjer medijski tehničar, primarno zbog interesa prema fotografiji. Benić je bio ključan za to da sam ušla u film. Upoznali smo se u Centru za izvrsnost fotografije na Prvoj gimnaziji Varaždin. Već tada je snimio preko ”sto filmova” pošto snima od svoje pete godine. Pozvao me na snimanje jednog svog filma, dao mi fotić u ruke i rekao da snimim scenu. Isprva nisam željela, ali rekao je da zna što radi jer je vidio moje fotografije. I tu je sve nekako krenulo, okupila se dobra ekipa koja je prije svega voljela raditi sve povezano s filmom. Potaknuta time, aktivirala sam se više oko filma i u srednjoj.
S vremenom sam se okrenula i produkciji, što se aktualiziralo na snimanju Povjerenja. Godine na diplomskom studiju su mi pak otvorile oči prema dokumentarnom filmu. Shvatila sam da više volim tražiti priče nego ih stvarati.
